Foto: © KNA
24. svibnja – 50. obljetnica antologijskog govora svetog pape Pavla VI.
Krešimir Cerovac
„Neka mi bude dopušteno reći da se istinski neprijatelji kršćanstva nalaze unutar samog kršćanstva, jer prijetnje evanđelju zapravo ne dolaze izvana“ – Enzo Bianchi u knjizi „Kakva vjera“
Papa Pavao VI. je prilikom proglašenja dvadeset novih kardinala 24. svibnja 1976. održao antologijski govor. Taj govor zaslužuje ponovno čitanje jer iznimno precizno opisuje krizu koja i danas obilježava dio Katoličke Crkve: pozivanje na „tradiciju“ kako bi se osporio autoritet aktualnog pape, Drugog vatikanskog koncila i crkvenog zajedništva. U vremenu snažnih napada na papu Franjo, njegove reforme i pastoralne naglaske, riječi Pavla VI. djeluju gotovo proročki. One podsjećaju da autentična tradicija nije ideološki povratak u prošlost, nego živa vjernost Kristu kroz zajedništvo Crkve i poslušnost njezinu Učiteljstvu.
Dodatnu aktualnost tim riječima daje i sve vidljiviji sukob između pape Lava XIV. i Donald Trumpa oko pitanja migracija, socijalne pravde, međunarodnog mira i same uloge kršćanstva u javnom prostoru. Dok Trump često religiju promatra kao element kulturnog identiteta i političke mobilizacije, papa Lav XIV. nastavlja naglašavati univerzalnost Crkve, brigu za siromašne i etiku solidarnosti. Upravo zato dio političkih i crkvenih krugova ponovno pokušava suprotstaviti „tradicionalnu“ Crkvu aktualnom papi, stvarajući dojam da je vjernost prošlosti važnija od zajedništva sa živim učiteljstvom Crkve. U tom kontekstu govor pape Pavla VI. zvuči kao snažno upozorenje protiv pretvaranja tradicije u ideološko oružje protiv same Crkve.
Papa Pavao VI. rekao je sljedeće: „S jedne strane su oni koji, pod izlikom veće vjernosti Crkvi i Učiteljstvu, sustavno odbacuju nauk samog Koncila, njegovu primjenu i reforme koje iz njega proizlaze, kao i postupnu provedbu koju provodi Apostolska Stolica. i biskupske konferencija, po Kristovoj volji. Autoritet Crkve diskreditira se u ime tradicije, čije se poštivanje ostaje samo na riječima i vanjskim znakovima; vjernici se udaljavaju od veze poslušnosti Petrovoj Stolici i svojim zakonitim biskupima; odbacuje se današnja vlast, u ime jučerašnje…
Budući da je to, nažalost, logična posljedica – naime, kad se tvrdi da je pod izlikom očuvanja vjere netaknutom bolje iskazati neposlušnost te za očuvanje Katoličke crkve postupati na svoj način, a istodobno joj uskraćivati učinkovitu poslušnost. I to se otvoreno govori! Odvažno je reći da Drugi vatikanski koncil nije obvezujući; da je vjera također u opasnosti zbog postkoncilskih reformi i usmjerenja te da je neposlušnost dužnost kako bi se očuvale određene tradicije. Koje tradicije? Ta je skupina, a ne papa, ne biskupski kolegij, ne ekumensko vijeće, čimbenik koji utvrđuje što se, među bezbrojnim tradicijama, mora smatrati normom vjere! Kao što vidite, naša časna braćo, ovakvo stajalište uzdiže se kao sudac te božanske volje koja ga je postavila kao jamca i čuvara pologa vjere.
I tim je to ozbiljnije, osobito, kad se uvodi podjela upravo tamo gdje nas Kristova ljubav spaja („congvegavit nos in unum Christi amor“) u liturgiji i Euharistijskoj žrtvi, odbijajući poštivati norme postvljene na liturgijskom području. U ime Tradicije molimo svu našu djecu i sve katoličke zajednice da dostojanstveno i žarko slave obnovljenu liturgiju.“
Papa Pavao VI. jasno pokazuje da problem nije u ljubavi prema tradiciji, nego u trenutku kada tradicija postane ideološko sredstvo protiv zajedništva Crkve. Upravo se to često događalo u odnosu prema papi Franji. Njegovi pozivi na Crkvu blisku siromašnima, kritika zatvorenog klerikalizma, naglasak na milosrđu i pastoralnoj otvorenosti kod nekih su izazvali gotovo otvoreni otpor. Dio katoličkih krugova ponašao se kao da papa vrijedi samo onda kada potvrđuje njihove unaprijed oblikovane stavove, dok se svaki drukčiji naglasak proglašava izdajom tradicije.
Posebno je vidljivo kako se liturgija ponovno pretvorila u prostor podjela. Kao što je Pavao VI. upozoravao na odbijanje obnovljene liturgije nakon Koncila, tako su i u vrijeme pape Franje rasprave o latinskoj misi i liturgijskim reformama često postajale simbol šireg odbacivanja njegova pontifikata. Pritom se zaboravlja da katolička tradicija nije privatni izbor određenih povijesnih razdoblja ili oblika, nego život Crkve u zajedništvu s Petrovim nasljednikom.
Napadi na papu Franju pokazali su i širi problem suvremenog katolicizma: opasnost da se vjera podredi političkim i kulturnim ideologijama. Kada se papa kritizira zato što govori o migrantima, siromaštvu, ekonomskim nepravdama ili miru, tada sukob često nije samo teološki, nego duboko politički. U tom smislu riječi Pavla VI. ostaju aktualne jer upozoravaju da neposlušnost Crkvi često dolazi upravo pod krinkom obrane „čiste vjere“.
Postoji nešto duboko ironično u situaciji u kojoj oni koji tvrde da čuvaju Crkvu koriste metode koje tu Crkvu, u njezinom vlastitom samopoimanju, najizravnije ugrožavaju: razdvajanje autoriteta od zajedništva, forme od sadržaja, tradicije od živuće predaje. Papa Pavao VI. i Franjo, svaki u svom vremenu, suočili su se s istom pojavom. Nije to slučajnost – to je strukturni iskušaj koji prati svaki živi autoritet koji tvrdi da može rasti i mijenjati se, a ipak ostati sam sobom. Crkva koja to tvrdi za sebe mora uvijek iznova dokazivati da promjena nije izdaja – i uvijek iznova nailaziti na one koji u toj promjeni vide upravo to: izdaju. Odgovor na taj izazov nije administrativni nego teološki. I ni papa Pavao VI. ni Franjo nisu ga davali prisilom, nego argumentom – što je, u konačnici, jedini argument koji u pitanjima vjere ima dignitet.
Ipak, ovaj govor nije poziv na slijepo prihvaćanje svega bez pitanja, nego podsjetnik da katoličko jedinstvo počiva na zajedništvu s Crkvom, a ne na individualnim interpretacijama tradicije. Tradicija nije zatvorena prošlost, nego živa stvarnost koju Crkva nosi kroz povijest. Zato autentična vjernost tradiciji ne znači idealizirati neko prošlo doba, nego ostati u zajedništvu s Crkvom i onda kada je to zahtjevno i izazovno (fratellanza.net).