Foto: ilustracija, KNA
Sa stranice interactionoftraditions.wordpress.com prenosimo osvrt na tekst Valentina Findrika naslovljen „Odgovor na ‘otvoreno pismo‘ teologa u Jutarnjem listu: Želite li teologiju ili dijalogiju” (dostupan na ovom linku).
Prije svega ne možemo a da se ne osvrnemo na uvodni paragraf navedenog osvrta koji tvrdi, ni manje ni više, sljedeće: “Zanima me kako bi autori prošli kada bi za Halter, Autograf i Novosti htjeli pisati ili pak na Cambridgeu, Leuvenu i FALIŠ-u govoriti o stvarima i na način koji ne odgovara njihovim organizatorima i financijerima. Kolege teolozi, oslikavate utopiju, a sami se itekako čvrsto držite svoje sigurne stvarnosti“. Na tvrdnju da je dijalog i potreba teološkog angažmana “utopija” osvrnut ćemo se kasnije u pismu. Ideju pak da netko u Cambridgeu, ili Leuvenu cenzurira naše radove ili da imamo potrebu paziti što ćemo reći da ne bi, ne daj Bože, uvrijedili nekoga na sveučilištu, doista možemo shvatiti jedino na razini vica. Činjenica da to netko može potpuno ozbiljno napisati i još pritom javno objaviti govori, bojimo se, dosta govori o teološkom kontekstu u Hrvatskoj. S obzirom da smo naslovili tekst „Uvod u fundamentalnu dijalogiju“ evo odmah jedan savjet koji može unaprijediti svaki dijalog: Ako netko iznosi stajališta drugačija od vaših, ta stajališta nisu nužno proizvod stranih financijera. Toliko puta smo već svjedočili toj beskrajno izlizanoj frazi da ona već zaslužuje i svoj tehnički termin „argumentum ad maecenatem“ (argument na financijere) zajedno s drugim logičkim pogreškama kao što su „argumentum ad hominem“ i „argumentum ad ignorantiam.“
Sada korak po korak:
1.Tekst Petra Radelja koji gosp. Findrik navodi kao svoj protuargument smo pregledali i on također spada pod kvalifikaciju da stajališta Tine Beattie nisu dobila dovoljnu pažnju i pažljivo iščitavanje. Naime, kao što je i navedeno u našem pismu, previđena je razlika između moralnih stajališta per se te stajališta o tome trebaju li se vlastita moralna uvjerenja nametati sekularnim zakonom svima, čak i onima koji ih ne dijele. To je bitna i u ovom slučaju fundamentalna razlika.
Kao što je već gore navedeno, Beattie na više mjesta jasno i nedvojbeno izjavljuje da pobačaj smatra moralnim zlom. Evo linka na kojem sumira svoj stav.
Međutim, jedno je pitanje smatramo li abortus grijehom, a sasvim je drugo pitanje smatramo li da država treba zakonom zabraniti i kriminalizirati izvođenje tog grijeha. Iako je razlika vrlo lako shvatljiva, kritičari Tine Beattie namjerno ili nenamjerno zanemaruju tu razliku i autoricu jednostavno predstavljaju kao zagovaračicu pobačaja. Citati koji su protiv Beattie navedeni na portalu Riječi i djela to jasno to ilustriraju.
Beattie tako kaže: „Međutim, postoje ozbiljni problemi koji se moraju riješiti s obzirom na to koliko bi se Crkva trebala služiti zakonom kako bi branila pozicije koje se ne mogu braniti iz perspektive onih koji ne dijele kršćansku vjeru“. Na to Radelj postavlja sljedeće pitanje: “Nameće se pitanje: ako ne iz svoje, iz čije bi perspektive Katolička Crkva trebala zastupati i izlagati svoje učenje?” Pitanje je, očigledno, non sequitur. Beattie ni na jednom mjestu nije rekla da Katolička Crkva ne bi trebala zastupati svoje učenje iz vlastite perspektive već da se ne bi trebala služiti sekularnim zakonom da bi branila svoja vjerska stajališta. U tome zapravo i leži čitava poanta pluralnog društva, tj. društva u kojemu se susreću različiti (i često nepomirljivi) svjetonazori. U takvom društvu zajednički zakonski okvir omogućava barem minimalni moralni konsenzus, ali nijedna od grupa u pluralističkom društvu nema pravo prerogative svoja specifična stajališta svima. Zašto je pitanje abortusa u ranoj fazi problem u pluralističnom društvu? Zato što postoje zajednice, uključujući i neke religijske zajednice kao što su židovska i muslimanska, jednostavno ne dijele mišljenje da ljudska duša nastaje u trenutku začeća. Jednako tako, u židovstvu je abortus također dozvoljen ako se smatra da će nanijeti ozbiljnu psihološku štetu majci. U islamu je pobačaj u ranoj fazi dozvoljen ako postoje oštećenja na fetusu.
Ukratko, nema nikakve dvojbe da je za katolike zabrana pobačaja dio vjerskog nauka. Ali isto tako je činjenica da postoje pojedinci i zajednice koji ne dijele isto mišljenje. Čut će se već odnekud da je Hrvatska ipak “katolička zemlja” pa prema tome u njoj trebaju vladati i katolički zakoni, tj. zakoni većine. Bilo tko ima legitimno prava da stvari gleda na takav način, ali se automatski nameće sljedeće pitanje – smatrate li da to isto treba vrijediti i za društva u kojima katolici nisu većina? Prisjetimo se slučajeva blasfemije koja se po pakistanskom kaznenom potpadala pod smrtnu kaznu – vrijedi li i u ovom slučaju da moralni zakon većine treba diktirati kriminalne zakone države? Je li vam ideja “pluralnog društva” jednako odiozna kada se primjenjuje na Hrvatsku kao i na Pakistan? Možda će netko reći da nije umjesno uspoređivati moralni delikt fizičkog ubojstva ljudskog bića s verbalnim deliktom blasfemije. Problem je pak u tome što takvo pitanje jednostavno pretpostavlja da svi dijele isti moralni okvir u kojemu je abortus u ranoj fazi nedvojbeno ubojstvo ljudskog bića (a ne misle svi tako) i da je blasfemija samo bezazleni verbalni delikt. Ako pak stvari postavimo drugačije, stavljajući božansko dostojanstvo u središte, onda je uvreda vrhovnog bića ovog univerzuma najveće zamislivo zlo koje ugrožava ne samo zemaljsku već i vječnu egzistenciju ljudi. I evo, kad već raspravljamo o tome treba li Crkva koristiti sekularnu silu kako bi branila svoje pozicije, zašto se zadržati samo na abortusu, a ne proširiti pitanje i na, recimo, herezu? Ako Crkva može koristiti represivni aparat države u pitanju zaštite života, zašto ga ne bi smjela koristiti i u pitanju zaštite pologa vjere pa tako izvan zakona staviti i heretičare? Ako pak mislite da je takvo pitanje s teološkog stajališta besmisleno, prisjetite se samo crkvene povijesti i perioda u kojemu je to bilo potpuno legitimno. Augustin, jedan od najvećih crkvenih otaca već je u sporu s donatistima branio uporabu sile protiv nevjernika pitajući: “Zašto stoga Crkva ne bi koristila silu da prisili svoje izgubljene sinove da se vrate kada već ti izgubljeni sinovi vode druge njihovom uništenju?“[1]
Radelj tako iz Beattieine izjave da bi se (sekularni) zakon trebao koristiti za zaštitu društvenog dobra, a ne za nadziranje/upravljanje ljudskim savjestima (The law should only be used to protect the common good – not to police people’s consciences.) izvukao implikaciju da “Za Tinu Beattie moralni zakon nije – zakon, i katolici ne trebaju nastojati oko usklađivanja i življenja temeljnih moralnih načela u javnom prostoru, da ne bi povrijedili perspektive onih koji ne prihvaćaju kršćanska načela.” Moram priznati da mi je je hermeneutička metoda upotrjebljena pri ovom tumačenju krajnje misteriozna. Ako osoba kaže da Crkva ne bi trebala koristiti sekularni zakon za nadziranje ljudske savjesti, to ni na koji način ne implicira da moralni zakon nije zakon niti da se katolici ne trebaju boriti za moralna načela u javnom prostoru. Međutim, dvije stvari su važne: 1) moralni zakon je zakon, ali kao što mu samo ime kaže – on je moralni i ne treba ga niti izjednačavati niti miješati sa zakonima države, 2) Katolici trebaju nastojati usklađivati moralna i življena načela u javnom prostoru (dapače!) s načelima svvoje zajednice, ali ne mogu očekivati da će ne-katolici jednostavno prihvatiti sva njihova načela, 3) korištenje represivnog aparata države za uspostavu kršćanskih moralnih načela nad onima koji i prihvaćaju i ne prihvaćaju svakako nije samorazumljiv način življenja Evanđelja u pluralnom društvu.
Čitav kasniji diskurs je zapravo monolog koji ni na koji način ne angažira argumente prof. Beattie, već ju jednostavno denuncira kao krivovjernu osobu. Je li Beattie negdje izjavila da pobačaj nije teški ćudoredni poremećaj (contra Evangelium vitae 62)? Je li negdje negirala da postoji mreža supočinitelja u slučajevima abortusa? Ona naime piše: „Ustrajno sam branila crkveno stajalište da abortus nikada nije dobar ili moralan čin. Iznijeti argument protiv kriminalizacije čina nije isto što zagovarati pravo na taj čin.“[2]Ona jednako tako ističe da je abortus počinjen zbog zdravstvenih teškoća (disabilities) forma eugenike kojoj se protivi. Ono u čemu se ona ne slaže s Enciklikom je pitanje legalizacije/kriminalizacije pobačaja pri čemu ona ne smatra da bi se zakoni države trebali koristiti za ćudoređe, praveći razliku između morality i legality i ističući moralnu autonomiju svake osobe. Valjda priznati stoga da se autoričina stajališta u pojedinim pitanjima razlikuju od Enciklike (npr. br. 20)[3], međutim to je još uvijek daleko od toga da ju se može okarakterizirati kao promotoricu pobačaja.
Pritom je i Uzinićeva izjava kako javno odobravanje i promoviranje eutanazije i abortusa isključuje katolike iz euharistijskog zajedništva također zlonamjerno upotrjebljena da bi se Beattie prezentirala kao netko tko odobrava i promovira dvoje navedeno. Još jedan put, stav da se represivni aparat države ne treba koristiti za reguliranje moralnih stajališta nije niti odobravanje niti promoviranje abortusa. Radi se o dva konceptualno različita pitanja: 1. Smatrate li da je abortus moralno prihvatljiv? DA/NE i 2. Smatrate li da se represivni aparat države treba koristiti za osnaživanje Crkvenih moralnih zakona? DA/NE
Potpuno je jasno da pitanja nisu ista i da osoba koja na prvo pitanje odgovori sa NE može imati i afirmativan i negativan stav o drugom pitanju.
2. Naš naglasak da se radi o međunarodno priznatoj teologinji ne znači ništa više od toga da je se na ljetnu školu pozvala osoba koja iza sebe već ima određena ostvarenja i stručne reference. Apsolutno nigdje nije navedeno da međunarodna afirmacija implicira zaštitu od kritika. Beattie pak – kao i svi drugi – zaslužuje utemeljene kritike koje pažljivo razumiju stajališta drugih prije nego ih napadaju. Osobno ne dijelimo niz stajališta s Prof. Beattie, ali nam nikada ne bi palo na pamet da bilo koga napadamo, a da barem ozbiljno ne uzmemo u obzir stajališta te osobe. Dodajmo to kao drugo pravilo fundamentalne dijalogije.
3. Findrikovu kritiku toga da su u pismu navedena mjesta u kojima radimo i/ili živimo doista ne znam kako shvatiti. Findrik je to pak interpretirao kao znak nekakvog „međunarodno priznatog, politički korektnog kršćanstva i teologije – onakvog kršćanstva i teologije koje i Jutarnji list može objavljivati“? Stoga bi bilo korisno da nam netko pošalje listu gradova i mjesta te novina koji neće stvarati dojam „politički korektnog kršćanstva i teologije“ već će dati neizbrisivi imprimatur teološke valjanosti.
4. Findrik stvara lažnu dihotomiju između dijaloga uspostavljenog na poštovanju drugoga i traženja istine. Naravno, potpuno se slažemo da jasno komuniciranje vlastitih stavova nekada smeta drugoj strani koja ta mišljenja ne dijeli. Međutim, mi to nismo niti u jednom trenutku negirali u pismu niti smo inzistirali na traženju konsenzusa pod svaku cijenu. Par stvari je pritom potrebno naglasiti:
a. komuniciranje vlastitih stavova će uvijek biti i jasnije i bolje prihvaćeno ako se komunikacija odvija na način kojim se uvažava dostojanstvo drugoga te integritet njegovih/njezinih stavova
b. traženje istine implicira svijest da nijedan govornik ne posjeduje istinu u cjelini ili da se u dijalogu s drugima vlastita stajališta mogu pojasniti ne samo drugima već i samom sebi. Jednako tako, u dijalogu možemo uvidjeti neke interne nekonzistencije koje imamo. Tako dokument Pontifikalnog Vijeća za međureligijski dijalog, Dijalog i navještaj u 49. članku kaže sljedeće: „Štoviše, punina istine primjene u Isusu Kristu ne garantira pojedinima kršćanima da su dosegli istinu u punini. U konačnici, istina nije stvar koju posjedujemo nego osoba kojoj moramo dopustiti da nas zaposjedne. To je proces bez kraja. Ne mijenjajući svoj identitet, kršćani moraju biti spremni učiti i primiti od drugih i preko drugih pozitivne vrijednosti njihovih tradicija. Putem dijaloga [kršćani] se tako mogu osloboditi uvriježenih predrasuda, revidirati unaprijed stvorene predodžbe, pa čak ponekad dopustiti da se njihovo shvaćanje vlastite vjere pročisti.“[4]
c. Isti dokument također vrlo jasno pojašnjava da dijalog nije samo razmjena mišljenja već i stav prijateljstva i poštovanja te životni odnos s drugima koji vodi do međusobnog obogaćivanja i razumijevanja u duhu podložnosti istini te duhu poštovanja slobode. Dokument je napisan prvenstveno na temu međureligijskog dijaloga, ali se njegovi elementi mogu primijeniti i na druge oblike dijaloga.[5]
d. U traženju istine mora se dopustiti da neka pitanja ili dvojbe nije moguće riješiti jer jednostavno ne postoji zajednički okvir koje obje strane prihvaćaju. Jedno od tih pitanja je pitanje nastanka ljudske duše. Kod katolika, radi se o pitanju vjere, ali za nekoga tko ne dijeli isti referentni okvir, to što katolici vjeruju jednostavno nije samorazumljivo. Pritom ne postoji nikakav treći, zajednički okvir, u kojem bi se to pitanje moglo razriješiti. Naravno, jasno nam je da se može naći nebrojne citate doktora ili znanstvenika koji tvrde da se postojanje ljudske osobe od trenutka začeća (ne biološkog života, već ljudske osobe, ponavljam) može znanstveno dokazati. S druge strane, postoji nebrojno onih koji to ne smatraju. I što sada? Ili odabrati samo ona stajališta koja nam se sviđaju ili biti intelektualno pošten i prihvatiti da neka pitanja jednostavno spadaju na polog vjere i da ih drugi ne moraju (dakle mogu, ali ne moraju) dijeliti. Tu ništa ne mijenja navoditi pojedine ateiste koji smatraju da život započinje začećem jer – prvo – ne radi se o pitanju početka života već o pitanju nastanka ljudske osobe te – drugo – ima višestruko više ateista koji to mišljenje ne dijele. Hoće li se na kraju određivanje istine svesti na brojanje linkova?
5. Optuživanje potpisnika pisma za neosjetljivost prema nerođenom djetetu te majkama, očevina i društvu samo zato što u pismu kojemu to nije tema nismo još i naveli i osude „abortivnog mentaliteta“ je potpuno neutemeljeno i, rekli bismo, zlonamjerno. Pismo se nije bavilo moralnim status pobačaja već, kao što je već više puta navedeno, šutnjom akademske teološke zajednice i nezadovoljavajućom razinom teološke rasprave u Hrvatskoj. Ono nije napisano da bi ili branilo ili osuđivalo stajališta Tine Beattie već je rasprava oko njenih stajališta samo iskorištena da bi se ilustrirala glavna tema pisma. Štoviše, Findrik je implicirao je da smo svojom navodnom šutnjom još više doprinijeli tom „abortivnim mentalitetu.“ Znači li to da svako pismo koje eksplicitno ne raspravlja o pobačaju svojom šutnjom pogoduje abortivnom mentalitetu? Što ćemo s tolikim papinskim i crkvenim dokumentima koji ga „prešućuju“ jer pišu o nečem drugom? Mislim da je jedina „greška“ koju mi konstantno činimo to da se držimo pitanja o kojem raspravljamo pritom ne imputirajući nepravedno drugima nešto što nisu rekli ili nešto što su, jel te, „prešutjeli.“ Gosp. Findrik nebrojno puta miješa vjerska stajališta o pobačaju kao moralnom zlu i stavove o sekularnoj regulaciji pobačaja, pa evo još jednom pojašnjenja stajališta, crticu po crticu
i. Pitanje je li pobačaj „moralno zlo“ je pitanje morala, kao što i sam naziv implicira
1.U kršćanstvu on je moralno zlo
2. Osobno također smatramo da je abortus moralno zlo
3. Međutim
a. Postoje moralni sustavi koji ne smatraju da je pobačaj (u određenoj fazi / pod određenim uvjetima) moralno zlo
b. Neki od tih sustava su i pojedini ne-kršćanski religijski sustavi
4. Činjenica da postoje pojedini teisti. ateisti i sekularne organizacije koje se slažu s kršćanima po pitanju abortusa ne znači da to mišljenje dijele svi teisti, ateisti ili sve sekularne organizacije, niti da je moguće uvjeriti potonje nekim „neutralnim“ argumentima da prihvate taj isti stav
ii. Pitanje zakonske zabrane pobačaja je pitanje zakonske regulacije svih članova društva, dakle i onih koji dijele i onih koji ne dijele iste moralne stavove
6. Autore pisma ne vodi nikakva „slijepa vjera u akademski teološki establišment koji bi, prema njima, trebao definirati i što je teologija i što je kršćanska vjera u suvremenom društvu.“ Opet, autori pisma su jedino krivi zbog toga što smatraju da bi osobe koje su provele 5 ili više godina visokoškolskog obrazovanja na teološkim učilištima trebale ipak posjedovati određenu ekpertizu kada se radi o pitanjima teologije i vjere u suvremenom društvu. Dakle, cilj pisma je pozvati one koje imaju određenu teološku ekspertizu da se više uključe u rasprave. S obzirom da apostolska konstitucija Sapientia Christiana jasno definira posebnu misiju teoloških učilišta i studenata koji ih pohađaju, možda je naša „sljepoća“ jednostavno rezultat pažljivog čitanja.
7. Findrik piše: „Logos, a ne uvažavanje i poštivanje drugačijeg mišljenja, jest temelj, izvor i cilj teologije i teološkog dijaloga. Poštovanje je, s druge strane, nešto što se stječe zaslugom – što vrijedi u svakoj ljudskoj djelatnosti, znanstvenoj ili ne, pa tako i u teologiji.“
Prvo, poštovanje tuđih mišljenja i Logos kao izvor nisu ni na koji način suprotstavljene stvari. Ono u čemu se gosp. Findrik i mi dijametralno razlikujemo nalazi se u shvaćanju poštovanja svake ljudske osobe i objave Logosa. Mi, naime, smatramo da apsolutno svaka ljudska osoba zaslužuje temeljno ljudsko poštovanje. Za razliku od njega, ne mislimo da je poštovanje „nešto što se stječe zaslugom.“ Naprotiv, smatramo da je priznanje nešto što se zaslužuje dok je poštovanje nešto što spada na osnovni međuljudski odnos.
Drugo, nas su nekako učili na teološkim učilištima da je svaka osoba stvorenje Božje, pa smo mi eto tako mislili i da je svaka ljudska osoba mjesto iz kojeg se može čitati Božja objava. Nešto slično govori i Katekizam u točki 33. Prema tome, i prije razmjene bilo kakvog teološkog mišljenja, pa i bilo kakve verbalne komunikacije, ljudska osoba kao stvorenje ostaje mjesto Božje objave. Dodatno, svaka stvorena osoba zaslužuje dijalog koji je, kao što sam ranije ilustrirao, prije svega „dijalog života“ i dijalog „zajedničkog djelovanja“ a tek onda dijalog „teološke razmjene“ i „dijalog religijskog iskustva.“ (usp. Dijalog i navještaj, 42) Dijalog stoga nije nikakva findrikijanska „utopija“ već temeljni poziv na koji su kršćani u svijetu pozvani. Naravno, samorazumljivo je da taj dijalog ne može uvijek doći do istih zaključaka niti da razmjena mišljenja treba ići nauštrb osobnih uvjerenja. Međutim, niti smo to tvrdili u pismu niti nam je osobno poznato da to bilo tko tvrdi stoga stalno dodavanje takvih objašnjenja smatram izlišnim.
8. Izjavu Gosp. Findrika koja kaže: „Argumentacijska nerazrađenost ovog teološkog manifesta nadmašena je samo intenzitetom unutarnjih konflikta u njemu sadržanih teza,“ doista nećemo komentirati. Ostavit ćemo svakom dobronamjernom čitatelju da procijeni logičku konzistenciju kako izvornog teksta tako i odgovora.
Disclaimer: Ovaj tekst nije sponzoriran ni iz kakvih stranih fondova te nije prošao kroz proceduru Leuvenskog Centra za Teološku Podobnost niti bilo koje slične cenzorske institucije, uključujući sveučilišta u Cambridgeu i Münsteru te lokalne redaktore festivala FALIŠ.
Stipe Odak i Zoran Grozdanov,
pišući iz nedefiniranog mjesta koje ničim ne implicira strane financije ni politički korektno kršćanstvo
[1] 23. Why, therefore, should not the Church use force in compelling her lost sons to return, if the lost sons compelled others to their destruction?” (http://www.newadvent.org/fathers/1102185.htm).
[2] „I have defended the Church’s consistent teaching that abortion is never a good or moral act. To argue against criminalization of an act is not to argue for the right to commit that act.” Preuzato sa stranice: http://tina-beattie.blogspot.com/2016/05/my-position-on-abortion-setting-record.html
[3] Naime, enciklika u broju 20 kritizira sve zakone koji odobravaju abortus i eutanaziju smatrajući da se time zakonom većine oduzima život „najslabijim i nezaštićenim članovima društva, od nerođene djece do starijih, u ime javnog interesa koji nije ništa drugo do interes jedne strane“ te da se tako država pretvara u tiransku državu.
[4] 49. Openness to truth: Moreover, the fullness of truth received in Jesus Christ does not give individual Christians the guarantee that they have grasped that truth fully. In the last analysis truth is not a thing we possess, but a person by whom we must allow ourselves to be possessed. This is an unending process. While keeping their identity intact, Christians must be prepared to learn and to receive from and through others the positive values of their traditions. Through dialogue they may be moved to give up ingrained prejudices, to revise preconceived ideas, and even sometimes to allow the understanding of their faith to be purified.
[5] “Firstly, at the purely human level, it means reciprocal communication, leading to a common goal or, at a deeper level, to interpersonal communion. Secondly, dialogue can be taken as an attitude of respect and friendship, which permeates or should permeate all those activities constituting the evangelizing mission of the Church. This can appropriately be called “the spirit of dialogue”. Thirdly, in the context of religious plurality, dialogue means “all positive and constructive interreligious relations with individuals and communities of other faiths which are directed at mutual understanding and enrichment”(6), in obedience to truth and respect for freedom. It includes both witness and the exploration of respective religious convictions. It is in this third sense that the present document uses the term dialogue for one of the integral elements of the Church’s evangelizing mission.”