P. Stanko Perica, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) za jugoistočnu Europu, iz Bihaća: “Kampovi su prenatrpani, ali bosanska vlada ne gradi druge. Štoviše, lokalno stanovništvo traži zatvaranje i onih postojećih”. Jedina alternativa toj “nehumanoj” migraciji, kaže nam, “su humanitarni koridori”.
Alessandro Di Bussolo
Proljeće dolazi i u Bihać i u 5 izbjegličkih kampova oko bosanskog grada, na granici s Hrvatskom, a više od 8000 migranata, koji već dugo čekaju na ulazak u Europu “bogatih”, pridružuju se i drugi koji dolaze iz Srbije. No logori su već pretrpani – objašnjava p. Stanko Perica, hrvatski ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice za jugoistočnu Europu (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija, Kosovo i Crna Gora) – a time i broj izbjeglica koje žive “u lošem stanju, u šumi ili u napuštenim zgradama te traže pomoć”.
Dolazak u Bihać iz Grčke preko Srbije
P. Stanko govori o dramatičnoj situaciji više od 16.000 izbjeglica na takozvanoj “balkanskoj ruti” u Bosni (podaci iz 2020. godine od Međunarodne organizacije za migracije) u video poruci koju je emitirao Centro Astalli, talijanski ured Isusovačke službe za izbjeglice, tijekom predstavljanja Izvještaja za 2021. godinu. Podsjetio je da bosanska vlada ima velike poteškoće u upravljanju protokom migranata koji iz Grčke stižu kroz Srbiju (gdje je, prema IOM-u, 2020. godine bilo gotovo 40 tisuća izbjeglica).
Više od 2000 osoba izvan prenapučenih izbjegličkih kampova
Nakon otvaranja, 2019. godine, “zloglasnog” logora/kampa Vučjak, bivšeg odlagališta otpada nekoliko kilometara od hrvatske granice bez vode i struje, p. Perica podsjeća je da je 2020. godine, nakon požara koji je uništio novi izbjeglički kamp Lipa, nekoliko stotina migranata ostalo bez smještaja. Danas ih bez smještaja ima gotovo 2000, a JRS im pomaže “hranom, vodom, odjećom, obućom, lijekovima, dodacima za jačanje imuniteta oštećenog lošom prehranom”. “Punimo im mobilne telefone – rekao je direktor JRS-a za jugoistočnu Europu – distribuiramo energgetske i solarne panele kako bi imali barem malo električne energije i svjetla tijekom noći. Imamo 18 naših kulturoloških posrednika koji govore jezicima migranata. Od njih saznajemo što trebaju i trudimo se ublažiti njihovu patnju”.
P. Perica: zahtjev Hrvatskoj za ponovno spajanje obitelji
P. Stanko Perica za portal Svete Stolice Vatican News objašnjava da nije izgrađen novi kamp za tih 2000 ljudi koji lutaju šumama oko Bihaća, kao ni za one koji nastavljaju pristizati iz Srbije. Ali postoji i poneko tko je uspio, poput katoličke obitelji iz Pakistana koja je uspjela doći do Italije nakon što je upoznala hrvatskog isusovca i njegove suradnike u Bihaću.
R.- Dolaskom proljeća situacija postaje sve dramatičnija. U izbjegličkim logorima već nema mjesta, oni su pretrpani, prisutan je i pritisak mještana koji traže da se postojeći logori/kampovi zatvore. Iz Srbije, pak, stižu novi migranti i oni koji su već prisutni u Bosni ne mogu prijeći granicu s Hrvatskom. Tako sve više raste broj izbjeglica koje žive izvan kampova, u lošim uvjetima, u šumi ili napuštenim zgradama te traže pomoć.
Postoji li ikakva otvorenost od strane Hrvatske, možda za maloljetnike bez pratnje, ili se svi migranti pokušavaju prijeći granicu da bi došli do bogatije Europe, odbijaju natrag?
R. – Hrvatska nikako ne otvara granicu, ali ljudi je uspijevaju prijeći, nakon mnogo pokušaja. U posljednje vrijeme ima mnogo slučajeva razdvojenih obitelji: žene idu same s djecom, kako bi možda imale više šanse za uspjeh, a muževi pak ostaju u Bosni. Neke žene kažu da su granicu uspjele prijeći tek nakon što su svakodnevno pokušavale 7 mjeseci. Razgovarao sam s hrvatskim državnim tajnikom o ovom problemu, jer toliko puno tih žena dolazi u naš ured u Zagrebu tražeći pomoć pri ponovnom okupljanju njihovih obitelji. Rekao mi je da će obratiti pažnju na ovo pitanje.
Možete li nam ispričati priču o nadi jednog od ovih migranata koji je to uspio ili koji je popravio svoje stanje, ali i jednu koja umjesto toga dramatično svjedoči o situaciji većine onih koji svoju sreću okušavaju na “balkanskoj ruti” i u “Game”-ovima prelaska granice?
R.- U kontaktu sam s nekoliko katolika iz Pakistana koji su me zamolili da se pomolim za njih kad sam ih sreo u Bosni. Sada su uspjeli doći do Italije i zahvaljuju mi i traže da ih dovedem u kontakt s crkvenim organizacijama. Pa i sada me pitaju da molim kako bi imali priliku susresti Papu Franju. S druge strane, putem Whatsappa dobivam i fotografije bolesne djece koja se nalaze u blizini Velike Kladuše (na sjeveru Bosne, na granici s Hrvatskom). Nažalost, zabranjeno nam je pružiti im bilo kakvu pomoć, jer bosanska država želi da migranti odlaze u izbjegličke kampove i zabranjuje humanitarnim organizacijama poput naše da djeluju u toj regiji.
Što JRS i cijela Crkva u Europi mogu učiniti u budućnosti, po ovoj izvanrednoj situaciji, da bismo zaista bili blizu ovim sestrama i braći te njihovu nesreću pretvorili u avanturu sa sretnim završetkom?
R. – U budućnosti bismo trebali više razmišljati o alternativama ovoj nehumanoj vrsti imigracije. Dobar primjer su humanitarni koridori kojima ljudi koji su legalno progonjeni stižu u državu, a o njima se brinu pojedinci, organizacije ili župe. Italija ima veliko iskustvo na ovom polju, uz angažman Zajednice Svetog Egidija, Caritasa, Evangeličke valdenške Crkve i drugih. Zemlje poput Kanade također imaju slična iskustva. Mi iz JRS-a želimo učiti iz tih iskustava i stvarati slične projekte. Da bismo to učinili, također trebamo razviti kulturu otvorenosti i prihvaćanja prema strancima, a svi se u to moramo uključiti (vatican news; fratellanza.net).