Foto: © Bischöfliche Pressestelle/Achim Pohl
Đakoni i svećenici u invalidskim kolicima rijedak su prizor. Jer na mnogim mjestima i dalje prevladava slika “besprijekornog” svećenika. No Matthias Fraune uvjeren je da i tjelesno hendikepirane osobe mogu slijediti Isusa. Njegova priča pokazuje kako se to može učiniti.
Cornelius Stiegemann
Riječ koja Matthiasu Frauneu nikako ne izlazi iz glave je: Hvala. Ovaj 54-godišnjak ispunjen je dubokom zahvalnošću za svečanu liturgiju u Münsteru kada ga je biskup Felix Genn zaredio za đakona, za pjevanje sestara klarisa i za činjenicu da je sada poslan. Poslan donositi Radosnu vijest siromašnima, bolesnima i ožalošćenima.
Fraune je u invalidskim kolicima od njegove 13. godine. U početku ga kolege iz razreda nose prema stepenicama gimnazije koju je pohađao. No, zdravstveno osiguranje obavještava ga da nema osiguranja u slučaju nesreće tijekom prijevoza. Mora, dakle, promijeniti školu. Ide potom u zanatsku srednju školu u Laeru u Münsterlandu i završava je. Tada ne može naći posao i godinu dana je nezaposlen. Potom mora otkazati prvi pronađeni posao, a tek drugi pokušaj uspijeva: Matthias postaje administrativni službenik u gradskoj vijećnici Laerer – i tu ostaje 32 godine.
“Matthias, moraš opet poći!”
Vjerojatno bi i danas tamo radio da nešto dugo nije gorjelo u njemu. “To nije bila otvorena vatra, već žar koji se nikada nije ugasio”, kaže Fraune. Osjeća želju da postane svećenik. Prvi put se javio u sjemenište prije 35 godina. Odbijen je.
“Crkva to tada nije mogla zamisliti”, kaže Fraune danas. Ali to ne znači da više nije želio imati nikakve veze s Crkvom. Naprotiv, popis njegovih aktivnosti podugačak je: priprema liturgije u svojoj župi, u odboru je za liturgiju, brine o ministrantima i lektorima (čitačima), upravlja lokalnim arhivom, bavi se odnosima s javnošću, pomaže kao sakristan, pa čak i svira orgulje. Kako svirati orgulje kad ne možete nogama upravljati instrument? Jednostavno, stavite pedale na manual. “Tako sam lijevom rukom svirao ono što se inače svira pedalama, a desnom melodiju. I nitko ništa nije primijetio”, kaže Matthias pomalo ponosan.
Fraune se dao u ove dobrovoljne zadatke, ali istodobno zna: “Oduvijek sam osjećao da postoji sila koja želi više od mene, koja ima nešto drugo za mene”. A ima prijatelja i poznanika koji mu stalno govore da ne odustaje: “Matthias, moraš opet poći, nešto gori u Tebi!”. Zaista: žar i dalje svijetli i neće se jednostavno ugasiti. Drugi put se javio u Münster. Ponovno je odbijen.
Čak i ako na prvi pogled na njegovu biografiju teško možete smisliti bolji izraz: Fraune sebe nikako ne doživljava kao borca. To je pogrešna perspektiva, naime čisto ljudska. Jer tamo gdje riječ “borac” prenosi hrabro djelovanje, uvijek je reagirao tek na izazove koje mu je život postavljao. A život je nešto što ne ide uvijek i samo dobro. “Bog me nikada nije vodio u dubine života, već [je bio sa mnom] kroz njih”, kaže. Ali u tim dubinama Bog mu je više puta dao priliku “da iskusi život, da može disati, vidjeti sunce – kroz ljude koje mi je dao da ih susretnem”. Ljude koji ga nose uz stepenice škole, koji prepoznaju vatru u njemu, koji podržavaju njegovu želju da postane svećenik.
Fraune je 2012. u Rimu. Tamo upoznaje Klausa Winterkampa, koji je tada još bio katedralni vikar, a danas je pak generalni vikar biskupije Münster. Winterkamp mu poručuje: “Ako i dalje osjećaš tu želju, onda me kontaktiraj.” I na drugom sastanku u Münsteru: “Za Vas zapravo nema ništa drugo nego sastanak s rektorom”.
Treći pohod – i odjednom ima nade
Tako se Fraune treći put javio u bogosloviju u Münsteru – s čvrstim uvjerenjem da će i ovaj put biti odbijen. Ali nešto se dogodilo: umjesto da bude odbijen, dobiva priliku za razgovor. Dva sata razgovara sa poglavarom bogoslovije, no to je samo početak. Slijedi nekoliko sastanaka, na kojima odjednom postavljaju posebnosti: Gdje ga se može rasporediti? Koje su mu službe bez prepreka? Koja je pastoralna služba za njega najbolja? “Tada su mi stvarno porasle uši”, kaže Fraune. Žar dobiva novu hranu. Ali još moramo pričekati i vidjeti. Nekoliko dana nakon zadnjeg sastanka zazvoni telefon. Na liniji je rektor: “Gospodine Fraune, pobrinite se za sporazumni otkaz, odnosno raskid radnog odnosa. Mi ćemo Vas primiti.”
Fraune se 2016. seli u bogosloviju i još intenzivnije osjeća ono što je dosad u njemu drijemalo. “Žar koji je uvijek tinjao u meni stvarno je izbio i pretvorio se u vatru”, kaže – držeći se metafore. Fraune pohađa dopisni tečaj teologije u Würzburgu s drugim kandidatima. Prije 25 godina već je pohađao ovakav tečaj. Ali nakon dugo vremena, više nije mogao pronaći tadašnju potvrdu i radije ponovno pohađa tečaj jer smatra vrlo dobrim osvježiti naučeno.
Codex Iuris Canonici (Zakonik Kanonskoga Prava) propisuje da mjesni biskup procijeni kandidata za ređenje glede njegove psihološke i fizičke podobnosti (kan. 1029). Međutim, za razliku od mentalnih bolesti, tjelesni nedostaci nisu temeljna prepreka ređenju (kan. 1041). “Naravno, imam ograničenja glede tjelesnog zdravlja”, kaže Fraune. Ali upravo tu vidi priliku za svoju službu: “Kao netko tko i sam sjedi u invalidskim kolicima i ima iskustva s bolestima i bolovima, mogu podržavati osobe koje su na putu kroz život također iskusile ili iskušavaju patnju”. Danas liturgijska služba đakona igra važnu ulogu u Crkvi. A svoj glavni zadatak Fraune vidi u konkretnoj predanosti ljudima. Zbog toga se specializirao za bolničkog kapelana.
Naravno, sada bi se moglo reći: U vrijeme velikog nedostatka svećenika Crkva redi i fizički hendikepirane ljude. Ali to je za Fraunea previše površno. “Uvjeren sam da i ljudi koji imaju tjelesne nedostatke također mogu slijediti Isusa”. Na koncu, ni Krist nije bio snažni heroj na svom Putu Križa, već izmučeni i iscrpljeni čovjek. Ni njegovi učenici nisu bili bez mana, ali se štuju kao sveci. “Možda svećeništvo ne mora biti tek fizička besprijekornost”, kaže Fraune.
Od rampi do oltara “pristupačnih za invalidska kolica”
Kandidat za ređenje koji je zaređen u invalidskim kolicima još je uvijek nešto novo u crkvenoj povijesti. U Njemačkoj je tek par slučajeva usporedivih sa Frauneom. Svjestan je toga. Ali to ni najmanje ne umanjuje njegovu vatru. Želi da Crkva bude otvorena za pažljivo ispitivanje svakog pojedinačnog slučaja. Ako se osoba s tjelesnim hendikepom osjeća pozvanom, mora se pogledati što je konkretno moguće učiniti. “Kao i sa mnom”. Njegova povijest pokazuje da može djelovati kao zaređeni službenik. “I to vidim kao Božji znak”, kaže.
Fraune đakonsku praksu ima u crkvi St. Remigius u Borkenu, Münsterland. Tamo su mu se već pripremili. Napokon, ne treba mu samo stan bez prepreka, već je i njegovo novo radno mjesto trebalo prilagoditi njegovim potrebama. Protoru crkve za vjernike može se pristupiti i u invalidskim kolicima, a Fraune sada može ući i u sakristiju. Do oltarskog prostora se može doći preko par stepenica – stoga se postavlja nova privremena rampa za novog đakona. Sam oltar također je bio u raspravi, jer u crkvi St. Remigius nije “dostupan”. Fraune mu, dakle, ne može prići kao inače za stol, već mora premostiti određenu udaljenost naginjući se naprijed. “Ali imam sreće što mi je gornji dio tijela još uvijek vrlo fleksibilan”, kaže, a za to su vježbali u bogosloviji. No i Fraune se također može malo prilagoditi svojoj novoj službi: njegova invalidska kolica su podesiva po visini. “Mogu se uzignuti za 30 centimetara da bih dobro vidio preko ambona”, kaže. To mu omogućuje da bude autentičan na mjestu gdje se naviješta i propovijeda evanđelje.
Kad Matthias Fraune govori o svom ređenju za đakona, možete vidjeti da su ga dirnule riječi s te liturgije, čak i nakon dva tjedna. U svojoj propovijedi biskup Genn naveo je geslo trojice đakona i izrazio nadu da žar u trojici novozaređenih nikada neće utrnuti. Svatko tko razgovara s Matthiasom Frauneom stječe dojam: njegova se vatra neće tako olako ugasiti. Nakon godinu dana đakonata, trebao bi biti zaređen za svećenika na Duhove 2022. godine. Duhovi, ta svetkovina također ima veze s vatrom (katholisch.de; fratellanza.net).