Foto: Papa Franjo poziva da cjepivo bude dostupno svima © KNA/CNS photo/Paul Haring (arhiv)
Pogled na povijest papinstva pomaže nam razumjeti Franjine riječi i geste, od zalaganja da cjepivo bude dostupno svima do konkretnog primjera cijepljenja beskućnika u Vatikanu, piše glavni urednik vatikanskih medija Andrea Tornielli za Vatican News.
Bilo je to 1822. godine. Edward Jenner, otac moderne imunizacije preko cjepiva protiv malih boginja, još je uvijek bio živ kad se u Papinskoj državi provodila masovna kampanja cijepljenja koju je tada vodio Pio VII., a koja je bila snažno ohrabrena i pomno pripremljena ukazom s potpisom državnog tajnika Ercolea Consalvija. Savez između Katoličke crkve i preventivne skrbi za izbjegavanje epidemija i pandemija drevni je savez: pogled u povijest omogućuje nam bolje uokviriti ono što je papa Franjo rekao o cjepivima protiv Covid-19 i što je primijenio omogućavanjem pristupa istomu siromašnima i beskućnicima. Ljudi u redu u predvorju dvorane Pavla VI. u pratnji kardinala pokorničara Konrada Krajewskog, koje je Rimski biskup osobno dočekao i “obradovao” čak i malim darom hrane, zapravo i nisu novost.
Consalvijev ukaz
Između zalaza osamnaestog i početka devetnaestog stoljeća rast epidemije malih boginja u Europi bio je zabrinjavajući. U središnjoj Italiji vrhunac se dogodio 1820. Papa nije samo stajao promatrajući sa strane. Kardinal državni tajnik Pija VII., u zakonskoj odredbi od 20. lipnja 1822., koju je nedavno Marco Rapetti Arrigoni komentirao na breviarium.eu, pripremio je kampanju cijepljenja jer je Papa “nedavno naredio cijepljenje protiv malih boginja u svojim državama”. Zanimljivo je pročitati na početku spomenutog dokumenta ove vrlo aktualne riječi posvećene toj bolesti koja “podmuklo podriva čovjeka da mu ograniči život […] i bjesni nad ljudskom vrstom kao da je želi uništiti već od njezina rođenja. Ova vrlo tužna misao, svaki put oživljena i pogoršana ponovljenim navalama bolesti, trebala je uvjeriti sve ljude da se prihvate s najživljim zanosom i da s jednakom zahvalnošću provode cijepljenje, metodu koja je tako jednostavna i tako učinkovita u ublažavanju otrovnih sila bolesti“. “Tekst o jedinstvenom cjepivu” objavljen u Papinskim državama prije dva stoljeća definira cjepivo kao dar od Boga, “toliko snažno sredstvo koje je božanska Providnost učinila dostupnim po Očinskoj ljubavi da spasi potomstvo u osvit života kada to najviše čini predmet njegove nježne brige, te osigurava nade obitelji i domovine; bilo je zasigurno za očekivati da će se, nakon prevladavanja prepreka, svugdje proširiti najvećom brzinom”. Međutim, i tada su predrasude onemogućavale spašavanje života. “Ali ne bijaše tako – nastavlja tekst – duboko ukorijenjena predrasuda bijaše kod nekih roditelja čak i jača od ljubavi prema vlastitoj djeci”.
Promocija cijepljenja i obveze liječnika
Po nalogu pape Pija VII. osnovano je, stoga, Središnje povjerenstvo za cijepljenje “u svrhu promidžbe cijepljenja kroz cijelo područje Papinskih država”, zaduženo za nadzor rada liječnika koji će “pravilno provoditi cijepljenje” te su uspostavljena pravila “o stalnom čuvanju cjepiva protiv virusa kako u Rimu, tako i u svim pokrajinskim državnim komisijama”. Također je osnovano Vijeće za cijepljenje sa savjetodavnim funkcijama, čiji su članovi birani između profesora medicinskih fakulteta sveučilišta u Rimu i Bologni. Pokrajinske komisije za cijepljenje osnovane su u svakoj delegaciji, koje su opet ovisile o središnjem Povjerenstvu, a koje su imale ovlasti opskrbe i nadzora, kako bi se osigurala dovoljna dostupnost cjepiva i “njegova besplatna dostava svim onim liječnicima i kirurzima kojima bi ono bilo potrebno”. Posebna pažnja posvećena je djeci, a ukazom je također bila predviđena inicijativa cijepljenja u sirotištima. Liječnici su morali biti ili postati stručnjaci za cijepljenje te nije bilo prostora za protivljenje ili nestručnost, do te mjere da je za liječničku praksu u Papinskoj državi bilo neophodno potvrditi da su mogli cijepiti prema Jennerovoj metodi: “Liječnici i kirurzi koji teže nekoj medicinskoj praksi moraju predočiti potvrdu da dobro poznaju i izvršavaju sve ono što se tiče cijepljenja protiv malih boginja. […] Bez takve potvrde neće biti moguće prakticirati liječničko ili kirurško zvanje”.
Poticaji za cijepljenje
Pučanstvo je bilo pozivano da se pridruži kampanji cijepljenja, ostavljajući za sobom strahove i predrasude. A u zakonodavstvu je navedeno da je za dobivanje subvencija, naknada ili nagrada potrebno priložiti “potvrdu koja pokazuje da je podnositelj zahtjeva, kao otac obitelji, sudjelovao u praksi cijepljenja”. “Prekorljivo ponašanje” “antivaxera” toga vremena bilo je cenzurirano, jer su odbili “cijepljenje kojim bi zaštitili svoje potomstvo i pojedince u svojoj obitelji”. I tako su, kao posljedicu, izgubili svoje mjesto na ljestvici ako su tražili subvencije: “na temelju zasluga, one će biti vraćene u korist onih koji su se pažljivo pridržavali [kampanje cijepljenja] kao predmeta ovisnog o dobrobiti Suverena”.
Lav XII. i “antivaxer” Belli
Međutim, ambiciozni program cijepljenja nije uspio krenuti zbog poteškoća u uvjeravanju stanovništva i prevladavanju predrasuda. U rujnu 1824., nasljednik pape Chiaramontija, Lav XII., legatnom je okružnicom ukinuo obvezu uspostavljenu prije dvije godine, navodeći da se može cijepiti, još uvijek besplatno, ali sada na dobrovoljnoj i neobaveznoj osnovi. Pozdravljajući sa zadovoljstvom ovu odluku, slavni “antivaxer” Giovanni Gioacchino Belli, napisao je sonet pod naslovom “Er linnesto” u kojemu blagoslivlja papu Lava jer je ”oslobodio našu djecu” od cjepiva protiv malih boginja. Belli je dakle “Slobodnim zidarima” pripisao ideju da žele cijepiti protiv virusa malih boginja i požalio se da je cjepivo oduzelo prostor ulozi koju je Bog povjerio Majci prirodi i oduzelo stvorenju “radost da zasluži raj”!
Nasljednik pape Lava, Grgur XVI., dao je pak novi zamah kampanjama cijepljenja, oživljavajući velik dio zakona Pija VII. i Consalvija. Godine 1834. uspostavio je posebnu Kongregaciju za zdravstvo. Papa Grgur naložio je i obvezno cijepljenje zatvorenika u zatvorima Papinske države.
Pio IX. i “dva pavla”
Izborom Giovannija Maria Mastaija Ferrettija, posljednjeg pape kralja, opredjeljenje za cijepljenje se nastavlja, a kampanje se pojačavaju kako bi se siromašnima osigurala zaštita protiv malih boginja. Suočen s ponovnim rasplamsavanjem epidemije malih boginja, Pio IX. je 1848. promovirao kampanju cijepljenja s posebnom pažnjom na najugroženije dijelove stanovništva, te uključio župe koje su pozvane da dostave imena cijepljenih. Papa Mastai, proglasom od 23. travnja, također je ustanovio malu novčanu nagradu – dva pavla [“due pauli”]- za one koji bi se, nakon besplatnog cijepljenja, vratili osam dana kasnije kako bi liječnici provjerili uspjeh istoga (vatican news; fratellanza.net).