Foto: Sveti Papa Pavao VI. © KNA
Marko Medved
Liturgijski spomen sv. Pape Pavla VI. obilježen je 29. svibnja, ali čini nam se da je njegov lik još uvijek slabo poznat iako nas od njegove smrti dijeli tek nešto više od četiri desetljeća. Papa Franjo u listopadu 2018. uvrstio ga je u službeni popis svetaca Katoličke Crkve. Nakon što je proglasio svetim Ivana Pavla II. i Ivana XXIII., tako je i treći Rimski biskup iz 20. stoljeća ušao među proglašene svece.
Pavao VI. je Katoličkom Crkvom upravljao od 1963. do 1978. godine. Ivan Krstitelj Montini rođen je 1897. u sjevernoj Italiji, pored grada Brescije, a preminuo je 1978. u Castelgandolfu. Pohađa diplomatsku akademiju u Rimu, nakon koje se kraće vrijeme nalazi u nuncijaturi u Poljskoj, a duže u Rimu gdje vodi krovnu organizaciju katoličkih studenata. Godine 1937. ulazi u Državno tajništvo i usko surađuje s Piom XI. i Piom XII., koji ga 1954. imenuje nadbiskupom u Milanu.
Najveći doprinos Pavla VI. zasigurno je uspješno dovršenje Drugog vatikanskog sabora. Naime, Ivan XXIII. sazivajući Sabor nije znao da će on trajati duže od planiranoga i da ga sam neće dovesti do kraja. Povijest njegova pontifikata usko je povezana uz odvijanje Koncila i njegovu primjenu. Nećemo ovdje spominjati koncilske konstitucije, dekrete i deklaracije, na kojima se temelji današnja katolička teologija i čije se nastajanje i izglasavanje dogodilo pod njegovim vodstvom Crkve.
Hrvata Franju Šepera doveo je u Rim i postavio na čelu kongregacije za nauk vjere. Nakon izbora 1963., Pavao VI. je do 1965. uspio dovršiti Drugi vatikanski koncil za koji je, preuzevši službu nasljednika sv. Petra, istaknuo da treba dati jasniju definiciju Crkve, potaknuti njezinu obnovu, graditi most prema suvremenu svijetu i poraditi na jedinstvu s odijeljenim kršćanima.
Tijekom Koncila i osobito u postkoncilskom vremenu nailazio je na veliku oporbu s jedne strane onih koji su se opirali dostignućima Koncila, poput Lefvebrea i s druge nekih mjesnih Crkava poput nizozemske koji su činili vlastite iskorake u prericanju kršćanskog Creda.
Šezdesete i sedamdesete godine obilježene su dekolonizacijom brojnih izvaneuropskih zemalja tzv. trećeg svijeta. U tom kontekstu ima veliko značenje njegova enciklika Populorum progressio (1967.). Posjetio je više zemalja u Africi i Aziji. Govor pred skupštinom Ujedinjenih naroda u New Yorku ostao je zapamćen po njegovu definiranju Crkve kao „stručnjaka u humanosti“. Značajni su njegovi iskoraci na polju ekumenizma, među kojima prednjači put u Jeruzalem i susret s patrijarhom Atenagorom. Enciklika Pavle VI. Humanae vitae (1968.) o planiranju obitelji, u kojoj se, među ostalim, odbacuje kontracepcija, izazvala je velike rasprave do danas. Spomenimo i njegovu encikliku Evangelii nunitiandi (1975.) o evangelizaciji.
Preuredio je strukturu i funkcioniranje Rimske kurije ukinuvši neke nadiđene strukture i uspostavivši tajništvo za jedinstvo kršćana, za nekršćane i nevjernike, za laike te komisiju Iustitia et Pax. U novije vrijeme obznanjeno je kako je Papa Montini u dva navrata razmišljao o tome da dade ostavku. Na koncu Drugog vatikanskog sabora 1965., Papa je smatrao kako je njegovo poslanje time okončano, s obzirom da su ga kardinali u konklavama izabrali s nakanom da Koncil, otvoren 1962., dovede do kraja. Drugi put je to bilo u trenutku kada je navršio 75. godinu života, prag koji je sam odredio za stupanje u mirovinu biskupima Katoličke Crkve i kojoj se sam htio podvrći.
On je bio posljednji papa koji je okrunjen drevnom papinskom tijarom. Naime, odredio je da se proda i dobivenim sredstvima pomognu siromasi. Nije želio biti pokopan u sarkofagu, kao što je do tada redovito bio slučaj s rimskim biskupima, već je htio da mu se tijelo položi u pravu zemlju. On je inaugurirao papinska putovanja avionom, bez čega nam je danas nemoguće zamisliti vršenje službe Petrova namjesnika koji diljem svijeta učvršćuje braću u vjeri.
Još je Ivan XXIII. započeo novi smjer vatikanske politike s komunističkim režimima koji je išao za tim da se odnosi poboljšaju. Ne bez unutarcrkvenog opiranja, tu je „istočnu politiku“ (Östpolitik) Pavao VI. ne samo nastavio, već i dovršio. Ona je u Jugoslaviji dovela do normalizacije odnosa 1966. sa Svetom Stolicom, a koju godinu kasnije do ponovne uspostave diplomatskih odnosa i posjete Tita Vatikanu. Godine 1970. Pavao VI. kanonizirao je prvog hrvatskog sveca Nikolu Tavelića. Pavao VI. izvršio je velike promjene u biskupijskom ustrojstvu Crkve u Hrvatskoj uspostavom 1969. Riječko-senjske i Splitsko-makarske metropolije, a 1977. riješio je i pitanje Crkve u Istri.
Tijekom njegova pontifikata studentski pokreti, seksualna revolucija i rušenje autoriteta Crkvu stavljaju pred nove, do tada neviđene izazove. Svijest o tome da su koncilski oci, ali i svi katolici, pred iznalaženjem odgovora na nova pitanja i izazove pozvani prije svega na međusobni dijalog jasno se pokazuje u činjenici da je njegova prva enciklika posvećena upravo dijalogu (Ecclesiam Suam, 1964.). Tu bi encikliku, koja nosi podnaslov „O putovima kojima Crkva danas mora izvršiti svoje poslanje“ i čija je pedeseta obljetnica u nas prošla posve nezapaženo, hrvatski katolici – hijerarhija, svećenici i laici – trebali uzeti u ruke kako bi naučili put kojim valja graditi i stvarati unutarcrkveno zajedništvo i dijalogom tražiti odgovore na pitanja koja Crkvi i kršćanima postavlja čovjek trećeg tisućljeća, a sve kako bi Crkva uspješno izvršila svoju zadaću (Fratellanza.net).
Izvor: Prerađena verzija članka Marka Medveda Najava kanonizacije pape Pavla VI. objavljenog u mjesečniku Riječke nadbiskupije Zvona, Rijeka, ožujak 2018., LVI, br. 2, str. 13.