Foto: KNA, Dobri pastir, Ilustracija
Treća meditacija duhovnih vježbi za svećenike koje je održao Papa Franjo 2. lipnja 2016. godine. Ova meditacija pod naslovom “Dobar miris Krista i svjetlo njegova milosrđa” bila je u Bazilici Svetog Pavla izvan zidina.
Papa Franjo
Nadamo se da će nam Gospodin udijeliti ono što smo tražili u molitvi: oponašati primjer Isusove strpljivosti i strpljivo prevladati poteškoće.
Ova treća meditacija nosi naslov: “Dobar miris Krista i svjetlo njegova milosrđa”.
Na ovom trećem susretu predlažem da meditirate o djelima milosrđa, uzimajući neka, za koja osjećamo da su više povezana s našom karizmom, i promatrajući ih sve zajedno, gledajući ih milosrdnim Gospinim očima, zbog kojih otkrivamo “vino koje nedostaje” i potiču nas da “činimo sve što nam Isus kaže” (usp. Iv 2,1-12), kako bi njegovo milosrđe učinilo čuda koja su potrebna našem puku.
Djela milosrđa usko su povezana s “duhovnim osjetilima”. Molitvom molimo za milost da “osjetimo i okusimo” Evanđelje na takav način da nas ono učini osjetljivim za život. Potaknuti Duhom, vođeni Isusom već možemo vidjeti izdaleka, očima milosrđa, onoga koji leži na zemlji pokraj ceste, možemo čuti vapaje Bartimeja, možemo osjetiti kako Gospodin na svom ogrtaču osjeća plašljiv ali čvrst dodir žene s krvarenjem, možemo zatražiti milost da s Njim na križu okusimo gorak okus žuči svih raspetih, kako bismo osjetili snažan miris bijede – u bolnicama na polju, u vlakovima i čamcima prepunim ljudi – taj miris kojeg ulje milosrđa ne prekriva, već svojim pomazanjem izaziva nadu za buđenje.
Katekizam Katoličke Crkve, govoreći o djelima milosrđa, prepričava da je sveta Ruža Limska, na dan kad joj je majka predbacila što dočekuje siromašne i bolesne, bez oklijevanja rekla: “Kad služimo siromašnima i bolesnima, mirišemo na Krista” (br. 2449). Taj dobri Kristov miris – briga za siromahe – karakterističan je za Crkvu, oduvijek je bio. Pavao je ovdje usredotočio svoj susret sa “stupovima”, kako ih naziva, s Petrom, Jakovom i Ivanom. “Molili su nas samo da se sjećamo siromaha” (Gal 2,10). Ovo me podsjeća na činjenicu koju sam rekao nekoliko puta: čim sam izabran za Papu, dok se ispitivanje nastavilo, prišao mi je brat kardinal, zagrlio me i rekao mi: “Ne zaboravi siromahe”. Prva je to poruka koju mi je Gospodin poslao u tom trenutku. Katekizam također kaže, na sugestivan način, da su “oni potlačeni bijedom predmet ljubavi Crkve, koja od samog početka, unatoč nevjeri mnogih svojih članova, nije prestala biti odana, braniti ih i oslobađati “(br. 2448). I to bez ideologija, samo snagom Evanđelja.
U Crkvi smo imali i imamo mnogo stvari koje nisu tako dobre, i mnoge grijehe, ali u ovom služenju siromasima djelima milosrđa, kao Crkva, uvijek smo slijedili Duha, a naši sveci su to činili vrlo kreativno i na učinkovit način. Ljubav prema siromasima bila je znak, svjetlo koje navodi ljude da slave Oca. Naš puk to cijeni, svećenika koji se brine za siromahe, bolesne, koji oprašta grešnicima, koji poučava i ispravlja strpljivo… Naš narod oprašta svećenicima mnoge nedostatke, osim navezanosti na novac. Narod mu to ne oprašta. I ne radi se toliko o samom bogatstvu, već je to zato što zbog novca gubimo bogatstvo milosrđa. Naši ljudi “po mirisu” prepoznaju koji su grijesi ozbiljni ili teški za pastira, koji ubijaju njegovu službu jer ga čine funkcionerom, ili još gore plaćenikom, a koji su, ne bih rekao sekundarni grijesi – jer ne znam je li teološki moguće to reći – ali grijesi koji se mogu podnijeti, opterećujući poput križa, sve dok ih Gospodin konačno ne očisti, kao što će to učiniti s kukoljem. S druge strane, glavna je kontradikcija ono što napada milosrđe. Osobito protiv dinamike spasenja, protiv Krista koji se “učinio siromahom da nas obogati svojim siromaštvom” (usp. 2 Kor 8,9). A to je zato što milosrđe liječi “trošeći ili gubeći nešto od sebe”: komadić srca ostaje kod ranjene osobe; vrijeme našeg života, kada smo htjeli nešto učiniti, gubimo ga onda kada to damo drugome, u djelu milosrđa.
Stoga nije pitanje daje li mi Bog milosrđe u nekom nedostatku, kao da sam tobože u drugo vrijeme sam sebi dovoljan, ili da svako malo izvršim neki određeni čin milosrđa prema potrebitom. Milost koju tražimo u ovoj molitvi je dopustiti da nas Bog koristi za milosrđe u svim aspektima našeg života i da budemo milosrdni prema drugima u svim svojim djelima. Za nas svećenike i biskupe, koji radimo sa sakramentima, krštavajući, ispovijedajući, slaveći Euharistiju…, milosrđe je način da se cijeli život Božjeg puka preobrazi u “sakrament”. Biti milosrdan nije samo jedan od načina postojanja, već istinski način postojanja, bivstvovanja. Ne postoji druga mogućnost da budete svećenik. Argentinski sveti župnik Brochero je rekao: «Svećenik koji ne osjeća suosjećanje prema grešnicima je napola svećenik. Ove blagoslovljene krpe koje nosim nisu one koje me čine svećenikom; ako ne nosim dobročinstvo u njedrima, nisam čak ni kršćanin».
Očev je pogled vidjeti što nedostaje kako bi se odmah ispravilo, a još je bolje predvidjeti. Ovaj svećenički pogled – onih koji zauzimaju mjesto oca u krilu Majke Crkve – koji nas navodi da gledamo ljude iz perspektive milosrđa, ono je što se mora naučiti njegovati počevši od bogoslovije i mora hraniti sve pastoralne planove . Želimo i molimo Gospodina za pogled koji će naučiti razaznati znakove vremena u perspektivi “koja su djela milosrđa danas potrebna našem puku” da bi mogli osjetiti i okusiti Boga povijesti koji hodi među njima. Jer, kako kaže Dokument iz Aparecide, citirajući svetog Alberta Hurtada, “naš puk po našim djelima zna da razumijemo li njihovu bol” (br. 386).
Dokaz takvog razumijevanja našeg puka je da smo u svojim djelima milosrđa uvijek blagoslovljeni od Boga i da u svom puku nalazimo pomoć i suradnju. To ne vrijedi za druge vrste projekata, koji ponekad prođu dobro, a drugi ne. No neki ne shvaćaju zašto to ne funkcionira i razbijaju si glavu tražeći novi, još jedan pastoralni plan, a moglo bi se jednostavno reći: ne funkcionira zbog nedostatka milosrđa, bez potrebe da ulaze u pojedinačne detalje. Ako nije blagoslovljen, to je zato što mu nedostaje milosrđa. Nedostaje ono milosrđe koje više pripada bolnici u polju nego luksuznoj klinici, to milosrđe koje, cijeneći nešto dobro, priprema teren za budući susret osobe s Bogom umjesto da je se točnom kritikom odgurne.
Predlažem jednu molitvu s grešnicom kojoj je oprošteno (usp. Iv 8,3-11), kako bismo zatražili milost da budemo milosrdni u sakramentu pomirenja, te drugu milost glede socijalne dimenzije djela milosrđa.
Uvijek me dirne evanđeoski odlomak Gospodinova susreta sa ženom preljubnicom, kako je, kada je nije osudio, Gospodin “zakazao” u pogledu zakona; u tom trenutku na kojem su ga upitali da odgovori – “Treba li je kamenovati ili ne?” – on se nije izjasnio, nije primijenio zakon. Pravio se da ne razumije – čak je i u tome Gospodin učitelj za sve nas – i u tom je trenutku smislio nešto drugo. Tako je započeo proces u srcu žene kojoj su bile potrebne ove riječi: “Ni ja te ne osuđujem”. Pruživši joj ruku, pridignuo ju je da ustane i to joj je omogućilo da se sretne s pogledom punim slatkoće koji joj je promijenio srce. Gospodin pruža ruku kćeri Jairovoj: “Dajte joj da jede”. Mrtvom dječaku, u Nainu: “Ustani” i daje ga mami. A ovoj grešnici: “Ustani”. Gospodin nas postavlja baš onako kako je Bog želio da čovjek bude: da stoji, uzdignut, nikada na zemlji. Ponekad mi stvara mješavinu boli i ogorčenja kad se netko pobrine objašnjavati posljednju preporuku, “ne griješi više”. I upotrijebi ovu frazu da “brani” Isusa, a da ne ostane dojam da je zakon zaobiđen. Mislim da su riječi koje Gospod koristi ujedinjeni s njegovim postupcima. Činjenica da se sagnuo da dvaput piše po tlu, stvarajući stanku prije onoga što kaže onima koji žele kamenovati ženu i, prije onoga što joj kaže, govori nam o vremenu koje Gospodinu treba da prosudi i oprosti. Vrijeme koje svakoga vraća u vlastitu nutrinu i izaziva povlačenje onih koji prosuđuju.
U svom dijalogu sa ženom Gospodin otvara druge prostore: jedan je prostor neosuđivanja. Evanđelje inzistira na ovom prostoru koji je ostao slobodan. Stavlja nas u Isusov pogled i govori nam da “ne vidi nikoga oko sebe, samo ženu”. A onda sam Isus tjera ženu da se osvrne oko sebe s pitanjem: “Gdje su oni koji su te svrstali?” (ova riječ je važna jer govori o onome što odbacujemo, jednako koliko i o činjenici da nas etiketiraju i od nas prave karikaturu…). Nakon što je navodi da pogleda taj prostor oslobođen od tuđe osude, govori joj da ni on ne baca svoj kamen: “Ni ja te ne osuđujem.” I u tom istom trenutku otvara joj se još jedan slobodan prostor: “Idi i od sada nemoj više griješiti”. Zapovijed je dana za budućnost, pomoći ljudima da odu, “hodati u ljubavi“. Ovo je poslastica milosrđa koja sa sažaljenjem gleda na prošlost i potiče na budućnost. Ovo “ne griješi više” nije nešto očito. Gospodin to kaže “zajedno s njom”, pomaže joj da riječima izrazi ono što i sama osjeća, to slobodno “ne” grijehu koje je poput Marijinog “da” milosti. “Ne” se kaže u odnosu na korijen svačijeg grijeha. U ženi je to bio društveni grijeh, grijeh nekoga kome su ljudi prišli ili biti s njom ili je kamenovali. S ovom ženom nije bilo druge vrste bliskosti. Stoga joj Gospodin, ne samo da raščišćava put, nego je i postavlja na put, tako da ona prestaje biti “objekt” pogleda drugih, pa je ona protagonist. Vjerujem da se “ne griješi više” ne odnosi samo na moralni aspekt, nego na vrstu grijeha koja joj ne dopušta da ima svoj život. Isus također govori paraliziranom iz Betsaide: “Ne griješi više” (Iv 5,14); ali ovoga čovjeka, koji se pravdao za tužne stvari koje su mu se dogodile, koji je imao psihologiju žrtve – a ona žena ne – malo ubada s tim “da ti se ne dogodi nešto gore”. Gospodin koristi njegov način razmišljanja, ono čega se boji, kako bi ga izbavio iz paralize. Pokreće ga sa strahom, recimo to tako. Dakle, svatko od nas mora slušati ovaj “ne griješi više” na intiman i osoban način.
Ova slika Gospodina koji ljude upućuje na put vrlo je prikladna: On je Bog koji kreće sa svojim pukom, koji pomiče našu povijest naprijed i prati je. Stoga je objekt na koji je usmjereno milosrđe vrlo precizan: upućen je na ono zbog čega muškarac i žena ne hodaju na svom mjestu, sa svojim voljenima, svojim tempom, prema cilju prema kojem ih Bog poziva da idu. Kazna, ono što se pogađa, je da se netko izgubi, zaostane ili po pretpostavci pogriješi; da nije na mjestu, recimo; da nije spreman za Gospodina, na raspolaganju za zadatak koji mu On želi povjeriti; da se ne ide ponizno u Gospodinovoj prisutnosti (usp. Mi 6,8), da se ne ide u milosrđu (usp. Ef 5,2).
Prostor ispovjedaonice, gdje nas istina oslobađa
Pređimo sada na područje ispovjedaonice, gdje nas istina oslobađa.
Katekizam Katoličke Crkve ispovjedaonicu opisuje kao mjesto gdje nas istina oslobađa za susret. Ovako stoji: “Svećenik slaveći sakrament pokore ispunjava službu dobrog pastira koji traži izgubljenu ovcu, dobrog Samarijanca koji liječi rane, oca koji čeka izgubljenog sina i želi mu dobrodošlicu za njegov povratak, pravednog suca koji ne pravi razliku među osobama i čiji je sud i pravedan i milosrdan. Ukratko, svećenik je znak i oruđe milosrdne Božje ljubavi prema grešniku” (br. 1465). I podsjeća nas da “ispovjednik nije gospodar, nego sluga Božjeg oproštenja. Služitelj ovog sakramenta mora biti sjedinjen s Kristovom nakanom i milosrđem” (br. 1466).
Znak i instrument susreta. Ovo smo mi. Učinkovita privlačnost za susret. Znak znači da moramo provlačiti, kao kad netko daje znakove kako bi privukao pozornost. Znak mora biti dosljedan i jasan, ali prije svega razumljiv. Budući da postoje znakovi koji su jasni samo stručnjacima, od njih za druge nema koristi. Znak i instrument. Instrument je u igri zbog svoje učinkovitosti – je li potreban ili nije? – imamo biti dostupni i utjecati na stvarnost na precizan, adekvatan način. Oruđe smo ako se ljudi uistinu susretnu s milosrdnim Bogom. Na nama je da ih „upoznamo“, da se nađu licem u lice. Ono što će tada učiniti je njihova stvar. U svinjcu je rasipni sin a otac je onaj koji svake večeri odlazi na terasu vidjeti hoće li stići; postoji izgubljena ovca te pastir koji ju je otišao tražiti; tu je ranjenik napušten uz cestu i Samaritanac koji ima dobro srce. Što je onda naša služba, ministerij? Da budemo znakovi i instrumenti za njihovo upoznavanje. Neka bude jasno da nismo ni otac, ni pastir, ni Samarijanac. Radije smo pored onih ostalih troje, kao grešnici. Naše služenje mora biti znak i instrument ovog susreta. Stoga se stavljamo u kontekst otajstva Duha Svetoga, koji je taj koji stvara Crkvu, koji stvara jedinstvo, onaj koji svaki put oživljava susret.
Druga stvar u vezi sa znakom i instrumentom jest ne biti samoreferentni, da kažemo na težak način. Nitko se ne zaustavlja na znaku kad ga shvati; nitko ne staje pogledati odvijač ili čekić, već pogledati sliku koja je dobro fiksirana. Sluge smo beskorisne. Evo, instrumenti i znakovi bili su vrlo korisni za još dvoje koji su se pridružili u zagrljaj, poput oca sa sinom.
Treća karakteristika znaka i instrumenta je njihova dostupnost. Da je instrument, alat, spreman za upotrebu, da je znak vidljiv. Bit znaka i instrument je biti posrednici, dostupni. Možda tu leži ključ našeg poslanja u ovom susretu Božjeg milosrđa s čovjekom. Vjerojatno je jasnije upotrijebiti negativan izraz. Sveti Ignacije govorio je o tome da “nije smetnja”. Dobar posrednik je onaj koji olakšava stvari i ne postavlja prepreke. U mojoj je zemlji bio veliki ispovjednik, otac Cullen, koji je sjedio u ispovjedaonici i, kad nije bilo ljudi, učinio je dvije stvari: jedna je bila da popravi kožne lopte za dječake koji su igrali nogomet, druga je da čita veliki kineski rječnik. Dugo je bio u Kini i želio je zadržati jezik. Govorio je da bi, kad bi ga ljudi vidjeli u takvim beskorisnim aktivnostima, poput popravljanja starih nogometnih lopti, i dugoročno, poput čitanja kineskog rječnika, pomislili: “Mogu se približiti ovom starom svećeniku, jer se vidi da svakako nema šta raditi”. Bio je dostupan za najvažnije. Imao je raspored za ispovjedaonicu, ali bio je tamo. Izbjegavao je prepreku da uvijek izgleda kao vrlo zaposlena osoba. Tu je problem. Ljudi se ne približavaju kad vide svog župnika jako, jako zaposlenog, uvijek zauzetog.
Svatko od nas je poznavao dobre ispovjednike. Moramo učiti od naših dobrih ispovjednika, onih kojima se ljudi približavaju, onih koji ne plaše i znaju govoriti dok drugi ne ispriča što se dogodilo, poput Isusa s Nikodemom. Važno je razumjeti jezik gesta; ne tražiti stvari koje su vidljive gestama. Ako netko pristupi ispovjedaonici to je zato što se kaje, već postoji pokajanje. A ako se približi, to je zato što ima želju za promjenom. Ili barem ima želju, a ako mu se situacija učini nemogućom (ad impossibilia nemo tenetur, kako kaže pravilo, nitko nije dužan učiniti nemoguće). Jezik gesta. Čitao sam o životu jednog nedavnog sveca ovih vremena da je, jadnik, stradao u ratu. Bio je jedan vojnik koji je trebao biti strijeljan a on ga je otišao ispovijediti. I možete vidjeti da je taj tip bio malo slobodan, imao je puno zabava sa ženama… “Ali je li ti žao zbog ovoga?” – “Ne, bilo je tako lijepo, oče”. A ovaj svetac nije znao kako izaći. Vod je bio tu da ga ustrijeli, a onda mu je rekao: “Bar reci: žališ li što se nisi pokajao?” – “Ovo da” – “Ah, u redu!”. Ispovjednik uvijek traži put, a jezik gesta je jezik mogućnosti da se dođe do poante.
Moramo učiti od dobrih ispovjednika, onih koji imaju delikatne stvari s grešnicima i kojima je potrebno samo pola riječi da sve razumiju, poput Isusa sa ženom s krvarenjem, i u tom trenutku iz njih izbija moć oprosta. Bio sam toliko obogaćen jednim kardinalom iz Kurije no apriori sam mislio da je vrlo krut. A on, kad bi postojao penitent koji je imao takav grijeh da ga je to sram izgovoriti pa bi počeo s riječju ili dvije, on bi odmah shvatio o čemu je riječ i rekao: “Samo naprijed, razumijem, razumijem!”. I tu bi ga zaustavio, jer je razumio. Ovo je delikatno. Ali ti ispovjednici – oprostite mi – koji pitaju i pitaju…: “Ali reci mi, molim te…”. Trebate li puno detalja da oprostite ili “snimate film”? Taj me je kardinal toliko poučio. Potpunost ispovijedi nije matematičko pitanje – koliko puta? Kako? Gdje je to bilo?… Ponekad se sram više skriva ispred broja nego ispred samog grijeha. Ali za to se moramo dozvoliti da budemo dirnuti pred situacijom ljudi, koja je ponekad mješavina raznih stvari, bolesti, grijeha, stanja koja je nemoguće nadvladati, poput Isusa koji je bio ganut videći puk, on je to osjetio u svojim crijevima, u svojim crijevima i stoga je liječio i izliječio čak i ako drugi “nije dobro pitao”, poput onog gubavca, ili je išao uokolo, poput Samarijanke, koja je bila poput ptice vivak: s jedne strane kuka i plače, ali je s druge imala gnijezdo. Isus je bio strpljiv.
Moramo učiti od ispovjednika koji znaju kako učiniti da se pokornik osjeti popravak čineći mali korak naprijed, poput Isusa, koji je dao dovoljnu pokoru i znao je cijeniti one koji su se vratili zahvaliti, koji su se ipak mogli poboljšati. Isus je činio da paralitičar ode s posteljom, ili da se jedan od slijepaca ili sirofeničanka malo pomole. Nije ga bilo briga hoće li nakon toga više obraćati pažnju na njega, poput paralitičara na bazenu u Betsaidi, ili jesu li ispričali stvari koje im je rekao da ne smiju reći, a onda se činilo da je gubavac upravo On, jer nije mogao ući u sela ili su njegovi neprijatelji našli razloga da ga osude. Ozdravio je, oprostio, dao olakšanje, odmor, učinio da ljudi udahnu dašak utješnog Duha.
Ono što ću sada reći rekao sam mnogo puta, možda su neki od vas to čuli. Upoznao sam, u Buenos Airesu, kapucinskog fratra – koji još uvijek živi -, malo mlađeg od mene, koji je veliki ispovjednik. Ispred ispovjedaonice uvijek postoji red, pa toliko ljudi – svi: skromni ljudi, bogati ljudi, svećenici, redovnice, red – niz ljudi, cijeli dan za ispovijed. I on je veliki opraštač. Uvijek pronađe način da oprosti i napravi korak naprijed. To je dar Duha. Ali ponekad dobije skrupulu da je previše oprostio. A onda mi je jednom govoreći rekao: “Ponekad imam tu skrupulu”. I upitao sam ga: “A što ti radiš kad imaš takvu skrupulu?”. “Idem ispred tebernakula, pogledam Gospodina i kažem mu: Gospodine, oprosti mi, danas sam mnogo oprostio. Ali neka bude jasno: greška je Tvoja jer si mi Ti dao loš primjer!” Znači, milosrđe je poboljšavao s više milosrđa.
Na kraju, na tu temu Ispovijedi, dva savjeta. Prvo, nemojte imati pogled funkcionera, onog koji vidi samo “slučajeve” i slegne ramenima. Milosrđe nas oslobađa da ne budemo svećenik sudac-funkcioner, recimo, koji suđenjem po “predmetima” gubi osjetljivost prema ljudima i licima. Sjećam se da sam, dok sam bio na IV. godini teologije, otišao sa svojim kolegama da čujem ispit “audiense“, koji je bio na završnoj godini teologije, prije ređenja. Išli smo malo učiti, uvijek smo učili. I jednom, sjećam se da je jednom kolegi studentu postavljeno pitanje, bilo je o pravdi, de jure, ali tako zamršeno, tako umjetno… I taj je kolega s velikom poniznošću rekao: “Ali oče, ovoga nema u životu” – “Ali se nalazi u knjigama!”, odgovoreno mu je. Onaj moral iz “knjiga”, bez iskustva. Isusovo pravilo je “prosuđivati kako želimo da nam se sudi”. U onoj intimnoj mjeri o kojoj morate procijeniti postupate li dostojanstveno, zanemarujete li ili maltretirate, pomažete li ustati… Ovo je ključ za prosuđivanje drugih. Obratimo pozornost da Gospodin vjeruje ovoj mjeri koja je tako subjektivno osobna. Ne toliko zato što je ova mjera “najbolja”, već zato što je iskrena i, polazeći od nje, može se izgraditi dobar odnos. Drugi savjet: nemojte biti znatiželjni u ispovjedaonici. Već sam to spomenuo. Sveta Mala Terezija govori nam da je, kad je primila povjerenje svojih novakinja, pazila da ne propitiva kako su stvari nakon toga prošle. Nije se raspitivala o dušama osoba (usp. Povijest jedne duše, Rukopis C, Majci Gonzagi, oko XI 32r). Ispravno je milosrđe “pokriti svojim plaštem”, pokriti grijeh kako se ne bismo povrijedili dostojanstvo. Predivan je onaj odlomak o dvojici Noinih sinova, koji su svojim ogrtačem prekrili golotinju oca koji je bio pijan (usp. Post 9,23).
Socijalna dimenzija djela milosrđa
Pređimo sada na nekoliko riječi o socijalnoj dimenziji djela milosrđa.
Na kraju vježbi, sveti Ignacije postavlja “Kontemplaciju kako doći do ljubavi”, koja povezuje ono što se živi u molitvi sa svakodnevnim životom. I tjera nas na razmišljanje o tome kako ljubav treba više staviti u djela nego u riječi. Ta su djela – djela milosrđa, ona koja je Otac „pripremio za nas da u njima hodimo“ (Ef 2,10), ona koja Duh nadahnjuje u svakome za opće dobro (usp. 1 Kor 12,7). Zahvaljujmo Gospodinu na mnogim blagodatima koje dobivamo od njegove dobrote, ali molimo za milost da svim ljudima donese milosrđe koje nas je spasilo.
Predlažem vam, u ovoj socijalnoj dimenziji, da razmislite o nekim od zaključnih odlomaka Evanđelja. Tamo sam Gospodin uspostavlja tu vezu između onoga što smo primili i onoga što imamo dati. Ove zaključke možemo pročitati u ključu “djela milosrđa”, koja u djelo provode vrijeme Crkve u kojoj uskrsli Isus živi, prati, šalje i privlači našu slobodu, koja u njemu nalazi svoje konkretno i svakodnevno obnavljanje.
Zaključak Matejeva evanđelja govori nam da Gospodin šalje apostole i kaže im: “Poučavajte da se drži sve što sam vam zapovjedio” (usp. 28,20). Ovo “poučavanje onih koji ne znaju” samo je po sebi jedno od djela milosrđa. I reflektira se poput svjetla u drugim djelima: u onima iz Mateja 25, koja se prije sastoje od takozvanih tjelesnih djela, i u svim zapovijedima i evanđeoskim savjetima, “opraštanja”, “bratskog ispravljanja”, tješiti one koji su tužni, trpjeti progone itd.
Marko završava slikom Gospodina koji “surađuje” s apostolima i “potvrđuje Riječ znakovima koji je prate” (usp. 16,20). Ti “znakovi” imaju obilježje djela milosrđa. Marko govori, između ostalog, o liječenju bolesnika i istjerivanju zlih duhova (usp. 16,17-18).
Luka nastavlja svoje Evanđelje Knjigom “Djela” – praxeis – apostola, pripovijedajući o njihovom načinu postupanja i djelima koja poduzimaju, vođeni Duhom.
Ivan završava govoreći o “mnogim drugim stvarima” (21,25) ili “znakovima” (20,30) koje je Isus učinio. Gospodinova djela, njegova djela, nisu samo činjenice, već su ona znakovi u kojima se, na osobni i jedinstven način za svakog, pokazuje njegova ljubav i milosrđe.
Možemo razmišljati o Gospodinu koji nas šalje na ovo djelo s likom milosrdnog Isusa, kako je bio otkriven sestri Faustini. Na toj slici možemo vidjeti Milosrđe kao jedno svjetlo koje dolazi iz unutrašnjosti Božje i koje, prolazeći kroz Kristovo srce, izlazi raznoliko, s posebnom bojom za svako djelo milosrđa.
Djela milosrđa su beskonačna, svako sa svojim osobnim otiskom, s pričom o svakom licu. To nisu samo tjelesne žeđi i duhovne žeđi općenito. Ili bolje rečeno, ona su poput sirovina – onih iz samog života – koje se, kad ih ruke milosrđa dotaknu ili oblikuju, svaka od njih pretvore u ručno izrađeno djelo. Djelo koje se množi poput kruha u košarama, koje raste nesrazmjerno poput zrna gorušice. Zato što je milosrđe plodno i uključivo. Ove dvije važne karakteristike: milosrđe je plodno i uključivo. Istina je da obično razmišljamo o djelima milosrđa jedno po jedno, i vezano uz djelo: bolnice za bolesne, menze za one koji su gladni, hosteli za one koji su na ulici, škole za one koji su im potrebni obrazovanje, ispovjedni i duhovni smjer za one kojima je potreban savjet i oprost… Ali ako ih zajedno pogledamo, poruka je da je objekt milosrđa sam ljudski život u svojoj cjelini. Sam naš život kao “meso” gladan je i žedan, treba mu odjeća, kuća, posjeti, kao i dostojanstven ukop, koji si nitko ne može dati. Čak i najbogatiji, kad umre, sveden je na bijednu vrijednost i nitko ne vozi kamion (s njegovim bogatstvom) iza njegove povorke. Sam naš život, kao „duh“, treba odgajati, ispravljati, poticati, tješiti. Ovo je vrlo važna riječ u Bibliji: razmislimo o Knjizi utjehe Izraela, o proroku Izaiji. Potrebni su nam drugi da nas savjetuju, opraštaju, podržavaju i mole za nas. Obitelj je ta koja prakticira ta djela milosrđa na tako prikladan i nezainteresiran način da se to ne primijeti, ali dovoljno je da u obitelji s malom djecom majka nedostaje da sve ode u bijedu. Najizrazitija i najokrutnija bijeda je ona djeteta na ulici, bez roditelja, na milost i nemilost izrabljivača.
Tražili smo da milost biti znak i oruđe; sada je pitanje “djelovanja”, a ne samo izvođenja gesta već i činjenja djela, institucionalizacije, stvaranja kulture milosrđa, koja nije isto što i kultura prikupljanja dobrovoljnih sredstava, moramo to razlikovati. Kad počnemo raditi, odmah osjetimo da je to Duh koji gura, koji gura ta djela naprijed. I čini to koristeći znakove i alate koje želi, iako ponekad sami po sebi nisu najprikladniji. Štoviše, čini se da za izvršavanje djela milosrđa Duh radije bira najsiromašnije instrumente, najskromnije i beznačajne, kojima je i sam najpotrebniji taj prvi zrak božanskog milosrđa. To su oni koji si najbolje dopuštaju da budu obučeni i pripremljeni za pružanje doista učinkovite i kvalitetne usluge. Radost osjećati se kao “beskorisni sluge”, za one koje Gospodin blagoslivlja plodnošću svoje milosti i koje sam tjera da sjednu za njegov stol i kojima nudi euharistiju, potvrda je da radi u svojim djelima milosrđa.
Naš vjerni narod voli se okupljati oko djela milosrđa. Dođite samo na jednu od opće audijencije u srijedu i da vidite koliko ih ima: grupe ljudi koji se okupljaju kako bi činili djela milosrđa. I u proslavama – pokorničkim i blagdanskim – kao u solidarnosti i formativnoj akciji, naši se ljudi dopuštaju okupiti i napasati na način koji ne prepoznaju i cijene svi, unatoč neuspjehu mnogih drugih pastoralnih planova usredotočenih na apstraktniju dinamiku. Masovna prisutnost našeg vjernog naroda u našim svetištima i hodočašćima, anonimna prisutnost zbog viška lica i želja da ih vide samo onaj i ona koji ih gledaju s milosrđem, kao i brojna suradnja koja, podržavajući mnoge radove koji podržavaju svoju predanost, moraju biti razlog naše pažnje, uvažavanja i promocije. I za mene je bilo iznenađenje kako su ovdje u Italiji te organizacije tako jake i okupljaju ljude.
Kao svećenici, od dobrog pastira tražimo dvije milosti: dopustiti da nas vodi senus fidei našeg vjernog naroda, kao i njihov “osjećaj za siromahe”. Oba “osjetila” povezana su s “sensus Christi”, o kojem govori sv. Pavao, s ljubavlju i vjerom koju naš narod ima prema Isusu.
Zaključujemo recitiranjem Anima Christi, koja je lijepa molitva traženja milosti od Gospodina koji je došao u tijelu, koji nam iskazuje milosrđe svojim tijelom i dušom. Molimo ga da nam zajedno sa svojim narodom ukaže milosrđe: molimo njegovu dušu da nas “posveti”; njegovo tijelo molimo da nas “spasi”; njegovu krv molimo da nas “napoji”, utaži svaku drugu žeđ koja nije za nas; do vode iz njegova boka tražimo “operi nas”; njegovu muku koju molimo “utješi nas”; da utješi svoj narod. Raspeti Gospodine, molimo te u svojim ranama, “sakrij nas”… Ne dopusti da se tvoj narod, Gospodine, odvoji od Tebe. Neka nas ništa i nitko ne odvoji od tvojeg milosrđa, koje nas brani od zamki zlog neprijatelja. Tako ćemo moći pjevati milosrđe Gospodnje zajedno sa svim tvojim svecima kad nam narediš da dođemo k Tebi.
[Molitva Anima Christi]
Ponekad sam znao čuti komentare svećenika koji kažu: “Ali ovaj Papa nas previše tuče, prekorava nas”. Podikoji udarac, poneki prijekor postoji. Ali moram reći da su me izgradili mnogi svećenici, mnogi dobri svećenici! Od onih – znao sam – koji su, kad nije bilo telefonske sekretarice, spavali s telefonom na noćnom ormariću te nitko nije umro bez sakramenata; kada bi pozvali u bilo koje vrijeme, ustali bi i pošli. Dobri svećenici! I zahvaljujem Gospodinu na ovoj milosti. Svi smo grešnici, ali možemo reći da postoji mnogo dobrih, svetih svećenika koji rade u tišini i skriveno. Ponekad se dogodi skandal, ali znamo da drvo koje pada stvara više buke od rastuće šume.
I jučer sam dobio pismo, ostavio sam ga tamo, sa svojim osobnim pismima. Otvorio sam ga prije dolaska i vjerujem da mi je to Gospodin predložio. To je od jednog župnika iz Italije, župnika tri sela. Mislim da će nam biti dobro čuti ovo svjedočanstvo jednog od naše braće.
Napisano je 29. svibnja, prije nekoliko dana.
“Oprostite na neugodnosti. Koristim priliku prijatelja svećenika koji je ovih dana u Rimu povodom svećeničkog jubileja da Vam pošaljem – kao jednostavnog župnika u tri male gorske župe, radije bih da me zovu ‘pastirom’ – neka razmatranja, bez ikakvog pretvaranja, o mojem jednostavnom pastoralnom služenju. Potaknuli ste me na ovo – zahvaljujem Vam od srca – nekim stvarima koje ste rekli i koje me svakodnevno pozivaju na obraćenje. Svjestan sam da Vam neću napisati ništa novo. Sigurno ste već čuli te stvari. A ja osjećam potrebu da budem glasnogovornik. Bio sam pogođen, pogođen sam onim pozivom koji nekoliko puta upućujete nama pastirima da mirišemo na ovce. U planinama sam i znam što to znači. Čovjek postaje svećenik da osjeti taj miris, koji je pravi miris stada. Bilo bi doista lijepo da svakodnevni kontakt i stalnu prisutnost našeg stada, pravi razlog našeg poziva, ne zamijene administrativni i birokratski poslovi župa, škola, vrtića i drugoga. Imam sreću što imam dobre i valjane laike koji te stvari prate iznutra. No uvijek postoji ta zakonska dužnost župnika, kao jedinog zakonskog zastupnika. Dakle, na kraju, uvijek mora svugdje trčati, ponekad odlažući posjet bolesnima i obiteljima kao posljednju stvar, možda brzo i na svakakav način. Govorim to u prvom licu, ponekad je zaista frustrirajuće vidjeti kako u svom životu kao svećenik toliko prolaziš kroz birokratski i administrativni aparat, pa napuštaš ljude, to malo stado koje mi je povjereno, gotovo prepušteno samome sebi. Vjerujte mi, Sveti Oče, tužno je i mnogo mi se puta rasplače zbog ovog nedostatka. Pokušavam se organizirati, ali na kraju je to samo vrtlog svakodnevnih stvari. Kao i drugi aspekt, na koji ste se također osvrnuli: nedostatak očinstva. Kaže se da današnjem društvu nedostaju očevi i majke. Čini mi se da se ponekad i mi odričemo ovog duhovnog očinstva, brutalno se svodeći na birokrate svetoga, s tužnom posljedicom osjećaja napuštenosti samih sebe. Zahtjevno očinstvo, koje onda neizbježno pogađa i naše nadređene, koji također preuzimaju razumljive zadatke i probleme, riskirajući tako živjeti s nama u formalnom odnosu, povezanom s upravljanjem zajednicom, više nego s našim životom kao ljudi, vjernika i svećenika. Međutim, sve to – i zaključujem – ne oduzima radost i strast biti svećenik za ljude i s narodom. Ako ponekad kao pastir nemam miris ovaca, svaki put me gane moje stado koje nije izgubilo miris pastira! Kako je lijepo, Sveti Oče, kad shvatimo da nas ovce ne ostavljaju same, za njih imaju termometar našeg bivanja, a ako slučajno pastir siđe s puta i izgubi se, uhvate ga i drže za ruku. Nikada neću prestati zahvaljivati Gospodinu, jer nas on uvijek spašava kroz svoje stado, to stado koje nam je povjereno, te jednostavne, dobre, skromne i spokojne ljude, to stado koje je prava milost pastira. Na povjerljiv način poslao sam Vam ova mala i jednostavna razmatranja, jer ste blizu stada, sposobni ste razumjeti i možete nam nastaviti pomagati i podržavati nas. Molim se za Vas i zahvaljujem Vam, kao i za ona “povlačenja za uho” za koje smatram da su neophodni za moj put. Blagoslovite me, Papa Franjo, i molite za mene i moje župe”. Na kraju je potpisao onu gestu tipičnu za pastire: “Ostavljam vam mali dar. Molite za moje zajednice, osobito za neke teško bolesne i za neke obitelji u financijskim teškoćama i šire. Hvala!”
Ovo je naš brat. Ima ih toliko, toliko ih je! Definitivno i ovdje. Puno. Pokazuju nam put. I idemo dalje! Ne propustite molitvu. Moli se najbolje što možeš, i ako zaspeš ispred Svetohraništa, blagoslovljen bio. Ali moli. Ne propusti ovo. Ne propusti dopustiti da te Gospa gleda i gledati u nju kao Majku. Ne gubi žar, pokušaj činiti… Ne gubi svoju bliskost i dostupnost ljudima, a također, htio bih vam reći, ne gubite smisao za humor. I idemo dalje! (vatican.va; fratellanza.net).