Anita Kasić
Nekad se, od sredine XX. stoljeća, govorilo da na kugli zemaljskoj postoje tri vrste zemalja. Trois mondes, une planète bio je naslov novinskog članka Alfreda Sauvya iz 1952. Iako je ta njegova podjela bila takva zbog hladnog rata, ona je manje više preslikavala i materijalno stanje određene zemlje. Danas kada se čini da više nema hladnog rata, ova podjela uglavnom se ne koristi, a oni koji je još uvijek koriste time razvrstavaju zemlje po stupnju ekonomske razvijenosti. Mi bismo danas, gledajući tako, bili zemlja drugog svijeta, još uvijek nedovoljno razvijena odnosno poprilično koruptivna država, pa nam neki ljudi zbog toga odlaze u pravcu sjeverozapada, odnosno u razvijene i uređene zemlje s vladavinom zakona.
Izraz “zemlje trećeg svijeta” danas, ako se još uvijek koristi, uglavnom označava izrazito nerazvijene i siromašne zemlje u kojima, također, vlada korupcija. Ljudi iz tih zemalja također idu prema istim onim zemljama kamo idu nezadovoljni ljudi iz naših zemalja. Neki zbog rata, neki zbog siromaštva, neki zbog korupcije. Idu tamo, istim pravcem kojim su odlazili i naši djedovi, očevi, a kojim sada odlaze i naša braća, sestre, djeca i rođaci sa svojim obiteljima.
Da bi došli tamo ovi iz trećeg svijeta katkad moraju proći pored nas, a mi – koji smo više puta osjetili ispruženu ruku ljudi koji su primili naše djedove, očeve, braću, sestre i rođake s obiteljima – ne pružamo ruku onima koji su još jadniji od nas. I ne samo da ne pružamo ruku, nego protiv njih govorimo, pišemo i psujemo. Oni su “nešto drugo”, “politička podvala”, “dio tajnog svjetskog plana”, “teroristi”, “nekršćani”, “lijeni”, “necivilizirani”, “oni koji siluju, ubijaju”, “smrde i ne kupaju se”. Kad tako govorimo i pišemo, ne radimo ništa drugo nego podmećemo nogu, podapinjemo, klevećemo… ništa drugačije od one mađarske novinarke u rujnu 2015.
Treba razborito postupati, jer i takvih ima među njima (među nama, naravno, ne!). To je posao policije da nadzire i prati, a time čini uslugu većini stranaca jer njih prve takvi pojedinci najviše maltretiraju.
Pričao mi je djed kako su neki, tamo na sjeverozapadu, i njih gledali s visoka. Svi gastarbeiteri za te tipove su bili Balkanci, ponekad i uz ne baš lijepe pridjeve. Nije mi rekao je li ga to vrijeđalo (a znam da je), no s ponosom je pričao o onima koji su bili razboriti i dobri domaćini pa bi malo razjasnili stvari i govorili kako su velika većina gastarbeitera pošteni i dobri ljudi koji marljivo rade, ne kradu, ne ubijaju se međusobno i ne iskorištavaju njihovu zemlju. Bilo je ljudi koji su javno, bez imalo straha, govorili istinu o gastarbeiterima i pokazivali im, ništa drugo doli milo srce – milosrđe.
A što bismo drugo kao ljudi (neki od nas i kršćani) trebali činiti nego ono što želimo da i drugi nama čine, ili što su nam već činili: pružali ruku, pokazivali milosrđe, vidjeli u nama čovjeka u potrebi koji traži bolje sutra za sebe i svoju obitelj… Mogli bismo za početak barem ušutiti, te susresti čovjeka i u njemu vidjeti brata koji treba našu podršku.
Za ne pružiti ruku i ne pokazati milo srce uvijek se nađe neki od onih gore navedenih ili sličnih “argumenta”. Zato su stranci gotovo uvijek bili neprihvaćeni, pa i od onih koji su mislili da vole Boga i da su vjernici. Onaj Isusov milosrdni Samaritanac pomogao je. Nije pitao premlaćenog stranca kojem narodu pripada, je li obrezan, je li legalno ušao u zemlju i je li ga netko prebio zato što se možda napio. Umjesto toga pružio mu je ruku, preporučio ga gostioničaru i ostavio za njega novca koliko god je trebalo.
Stranac je na cesti, ne smijem ga zaobići! I njegovi se roditelji pitaju hoće li se ikad vratiti.
Fratellanza umana (01.11.2019.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.