Foto: Jean-Paul Vesco, novi nadbiskup Alžira
Kamel Daoud, književnik
“Ne izluđuje sumnja, nego sigurnost”, kratko sažima njemački filozof Nietzsche. I svaki put ova oštra poruka sažima ono što vidimo u današnjim radikalizmima. Bezumlje radikalnosti u ime božanskog svodi se na ovo: sigurnost koja izluđuje. On vjeruje da mu je Bog govorio, potom da je on bog, a sve ostalo je laž i izdaja vjere.
A sumnja? Sumnja glede neba, zemlje, ljudi? Ona je za one koji se trude, koji stvaraju ili vjeruju i pritom neprestano otklanjaju napast konačne sigurnosti.
Danas je ovo slika jednog čovjeka iz alžirske Crkve, mojeg prijatelja za kojeg je prijateljstvo način života na ovoj zemlji, nalik nebu koje se treba dijeliti umjesto da ga se prisvaja. Diskretan čovjek, nasmijan, ljubazan i obziran prema ovoj zemlji. Taj kršćanin, postojan u svojem načinu traženja bez vrijeđanja drugih, u tišini i slušanju, već godinama živi ovdje, u ovoj zemlji prepunoj vatrenosti i gubitaka. Vjerujem da je ovdje naučio biti diskretan kako bi mogao bolje pomoći, vjerovati unatoč sarkazmu, nadati se, iako mladi odlaze, dijeliti dok svatko hoće zemlju za sebe, živjeti od nade u spas dok ga drugi traže u moru.
Nešto što najviše zadivljuje u tom čovjeku vjere, po mojem skromnom mišljenju, zacijelo je njegova borba s oduvijek znanom nesigurnošću, njegova vjera koja ne pretendira posjedovati istinu. Vjera ustrajna, čovječna, otvorena. Za religioznog čovjeka to je izuzetno velika, danas nepriznata vrlina: težiti za sličnošću s najbližima oko sebe, s čovjekom koji sjedi preko puta, sa ženom koja šuti i zaklanja se; s njima, a ne s nekim bogom koji je zaogrnut istinom i oblacima.
To je obrnuto od načina integrista: oni su bogovi na zemlji. On zna da kada je riječ o njegovom Bogu, da u najboljem slučaju može poznavati samo put do njega, smjer, smisao puta. To je ono najviše što može. Njegova vjera je nedoumica i ona postaje vjera svih, istinska, ljudska, pristupačna: on Boga traži, ne tvrdi da ga je pronašao. I u čovjeku ne gleda poroke ili mane ili grijehe, nego korak bliže do Neba, razgovor na osobnom jeziku, na tom putu kojeg je izabrao, njegovom putu, kojeg nikomu ne nameće.
Volim religiju nedoumice. Ona mi garantira moje ljudsko dostojanstvo, ona čuva misterij da od prevelike sigurnosti ne ishlapi, potiče na djelovanje u ovom neobjašnjivom svijetu, opravdava napore i moguće postojanje Boga ili pak ne. Ona je najvažniji uvjet tolerancije. Sigurnost ubija vrijeme, čovjeka, dijete, ubija svijet i ne preostaje ništa drugo nego glumiti vjernika da bi se vjerovalo ili druge prisiljavati da budu poput nas kako se pred bezdanom ne bi osjećali usamljeno.
To nije njegov način. Pogotovo ne u Alžiru. Konačno sam i ja osjetio naklonost prema jednom čovjeku koji traži Boga i to upravo radi načina na koji svojeg Boga traži. Taj čovjek je potvrdio jedno od mojih uvjerenja: “Postoji samo Bog naših djela”. Ono što činimo, njemu dopušta da izađe na površinu ili ga tjera natrag u njegovu tišinu, postaje izlika ili spor. Moja djela, svakodnevna, ovom svijetu daju Boga, vrijednost ili smisao. Sve ostalo je samo urlanje. Vjera je najistinskija kada se vraća na svoje početke: diskreciju, mučeništvo bez taštine, prijateljstvo, tišinu i skrovitu suosjećajnost. Ona tako zadobiva razboritost koja zadivljuje lopova i proroka, pastira i poglavara. To je izbor u određenom trenutku.
Jednom sam slušao ženu rabina, Francuskinju Delphine Horvilleur kako objašnjava da je religija živa dok je još u nomadskom stadiju. Sjedilaštvo je devitalizira.
Taj prijatelj, taj čovjek koji ima hrabrosti tražiti, a da si ne umišlja da je našao, danas je imenovan nadbiskupom Alžirske nadbiskupije. Ta služba je od golemog značenja u jednoj zemlji strastvenosti, ubitačnih sigurnosti, isključivosti, gubitka smisla i različitosti, u zemlji zatvorenoj u sebe i s deficitarnim vezama s ostatkom svijeta.
Alžirska Crkva uvijek je imala diskretno poslanje da nas ozdravlja od naše konfesionalne zatvorenosti. Ta služba nas podsjeća da Bog ovisi o našim djelima i da on nije nasljeđe od naših predaka, privilegij izabranog naroda ili privatno vlasništvo. Podsjeća nas da je povijest Alžira pluralna, da je starija od naših današnjih priča, bogatija od naših sigurnosti. I tu pluralnost treba sačuvati kako bi u nama bila sačuvana sloboda i poštovanje. Alžirska Crkva starija je od ove zemlje, starija je i danas mudrija. Novi nadbiskup Alžira dolazi kao prijatelj. A ovoj zemlji je potrebno da pronađe prijateljstvo među sobom i s drugima, da ga oživljava.
Osobno sam nepovjerljiv prema dogmama i ritualima jer oni od ljudi prave bogove i od bogova prave objekte. Ali ovdje, u ovoj zemlji, u ovom času pozdravljam imenovanje mojeg prijatelja Jean Paul Vesca, bivšeg oranskog biskupa za nadbiskupa Alžira.
Ovoj zemlji su potrebni Alžirci, osobito oni koji su to postali vlastitim izborom.
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (Liberte-Algerie.com; Fratellanza.net)