Uz Tjedan molitve za jedinstvo kršćana
Mir, nutarnja sabranost, umjerenost, budnost – ključne riječi ove zbirke monaške mudrosti koja je u središtu pravoslavne duhovnosti
Što podrazumijevamo pod Filokalijom?
Riječ Filokalija znači “ljubav prema ljepoti / dobroti”, a izvor svake ljepote i dobrote jeste Bog. Radi se o antologiji, zbirci asketskih i mističnih tekstova nastalih između IV i XVI stoljeća. Punim nazivom: Filokalija otaca koji obdržavaju nepsis (1) nastala prema Spisima svetih otaca bogonosaca i po kojoj se um, mudrim životom kroz askezu i kontemplaciju, čisti, rasvjetljuje i vodi do savršenstva. Ona je jedan od stupova pravoslavne duhovnosti. “Više od tisućeljeća, Filokalija je ogledalo žive molitvene tradicije”, naglašava Georgiana Huian, profesorica asketike na Teološkom pravoslavnom institutu Saint-Serge u Parizu.
Postoji nekoliko verzija Filokalije: jedna je objavljena u Veneciji 1782. godine, druga verzija na staroslavenskom jeziku datira iz 1793., rusko izdanje u pet svezaka objavljeno između 1877. i 1905. godine. U XX. stoljeću prevedena je na francuski i engleski. Rumunjska verzija, obnovljena i nadopunjena, sadrži dvanaest svezaka. “Filokalija je potraga za autentičnijim kršćanskim životom, povratak na izvore vjere, osobito na tekstove pustinjskih otaca”, ukratko objašnjava Yvan Koenig, stručnjak za pravoslavnu teologiju i duhovnost koji je nedavno na francukom jeziku objavio novi prijevod izabranih dijelova onog izdanja iz 1782. godine. (2)
Tko su glavni autori Filokalije?
Ima ih nekoliko desetaka. Među bizantskim autorima, možemo spomenuti teologe kao što su Maksim Ispovjedalac (VII st.) i Grgur Palama (XIV st.); neki su porijeklom sa Sinaja ili s Gore Atos u Grčkoj; na primjer Evagrije Pontski (IV st.), Diadok iz Fotike (V st.), Marko Isposnik (IV st.), Nicetas Stetatos (XI st.), Grgur Sinajski (XIV st.). Tekstovi su bili sabrani pod imenom Simeona Novog Bogoslova (XI st.).
Autori pripadaju različitim strujama među kojima su teofori (bogonosci) koji govore o životu hesihije (težnja za spokojem i nutarnjom sabranošću) i o neprestanoj molitvi (Isusova molitva i molitva srca). Drugi autori su pod utjecajem pustinjačke tradicije Egipta i monaštva između IV. i V. stoljeća.
Kako Filokalija hrani pravoslavnu vjeru?
“Osnovni cilj poučavanja Filokalije je poniranje u neprestanu molitvu zazivanjem Božjeg imena”, govori nam pravoslavni filozof Bertrand Vergely. “Ona vodi do poniznosti i osobito izgrađene svijesti o svakom biću, o svemu što postoji. Za vjernika to je poziv da živi u svijetu, svjestan ove božanske prisutnosti u svom srcu”.
Jedan od oblika ove neprestane molitve, Isusova molitva, postala je nadaleko poznata zahvaljujući Ruskom hodočasniku, znamenitom ruskom djelu nepoznatog autora iz XIX. st. “Ne smiješ prepustiti (svoj um) šutnji i inerciji, kaže Nicefor Samotnik u XIII. stoljeću, nego mu kao zadaću i neprestanu vježbu daj da ponavlja ovu molitvu: ‘Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se.’ I neka je nikada ne prestane ponavljati. Jer molitva ga čuva od svake uznositosti. Štiti ga od vlasti neprijatelja i od njegovih napada. Iz dana u dan uzdiže ga u ljubavi i čežnji za Bogom”.
Da bismo dosegnuli tu razinu prisutnosti sebi samih, drugih, svijeta i Boga, trebamo se boriti sa strastima. Filokalija daje obilje savjeta i pouka koje vjernika potiču na duhovnu “dijetu”, poput one koju koristi atleta koji se sprema za veliki podvig. Milost, udružena s ljudskom slobodom, uvodi čovjeka u zajedništvo života s Bogom. “Svojim utjelovljenjem, kaže Yvan Koenig, Isus je ljudima omogućio sudjelovanje u božanskoj naravi. Bog je postao čovjekom kako bi – u Njemu – čovjek postao bogom”.
Svako ljudsko biće, svaki kršćanin “pozvan je na iskustvo filokalije i traženje hesihije. To iskustvo nije rezervirano samo za monaško okruženje”, napominje Georgiana Huian.
Koje su najvažnije poruke za danas?
U vremenu u kojem prevladava užurbanost, hiperaktivnost, rastresenost, kult vanjštine, Filokalija predlaže susret sa svojom nutrinom, udaljavanjem od strke jednog svijeta koji izaziva napetost, tjeskobu, depresiju, burn-out. “Jedan od monaha kaže da je temeljni uzrok svih naših zala nedostatak sabranosti”, prenosi Bernard Vergely.
Različite rečenice, izreke, poslovice – pravi lijek za dušu – omogućuju čovjeku snimanje vlastite nutrine i pomažu mu da upozna samoga sebe. Savjeti Filokalije jesu pouzdano sredstvo za razlikovanje onoga što dolazi od Boga ili od demona, prihvaćanje onoga što pomaže našem rastu i odbacivanje onoga što nas umanjuje. Vježbanje ove “pozornosti srca” vodi do istinske slobode. Filokalija daje jednu realističnu viziju čovjeka koji uvijek treba biti budan (nepsis) i isto tako radostan, zbog neprestanog zajedništva s izvorom neizrecive dobrote, kaže Georgiana Huian.
“Ako želiš napredovati u duhovnom životu, kaže ukratko Bernard Vergely, obuzdavaj svoj trbuh i svoj jezik. Ova uzdržljivost donosi iznimnu sabranost: vodi do jednostavnosti i neslućene lakoće koja ima božanski okus”.
Ističe se spokoj i sabranost (hezihija) koja objedinjuje život vjernika omogućujući mu da uskladi svoje srce (sjedište volje, pamćenja, afektivnosti, tjelesnosti) i svoj um, kako bi ih sjedinio s Bogom. Ova cjelovita vizija čovjeka omogućuje prevladavanje dualizma koji suprostavlja dušu i tijelo.
“Ona ide za dubljim razumijevanjem odnosa, prisutnosti, u konačnici i same ljubavi”. Vježbanje Filokalije odražava, djelima, Božju ljubav prema čovjeku i čovjekovu ljubav prema Bogu. Njihov odnos “hrani prisutnost i ljubav koja nije ništa drugo nego čežnja za neprestanom prisutnošću drugoga”, kaže pravoslavna profesorica. “Dakle, molitva srca je iskustvo prisutnosti, po mogućnosti neprestane prisutnosti čovjeka pred Bogom i iskustvo radosti zbog Božje prisutnosti u čovjeku” (La Croix).
(1) Autori koji naglašavaju “nutarnju sabranost” i “budnost”, na grčkom nepsis, koji se postižu nakon dužeg perioda askeze i čišćenja.
(2) Tekstovi Filokalije, Evagrije Pontski i Ivan Kasijan, Apostolia