Uz ostale stavke iz bogata životopisa, zasigurno će zlatnim slovima biti upisano da je umirovljeni pomoćni vrhbosanski biskup Pero Sudar bio jedan od stupova izgradnje i odrastanja katoličkoga školstva u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.
U intervjuu objavljenom 2. prosinca na portalu Nedjelja biskup Sudar je istaknuo da je Crkva osnivanjem katoličkih željela poslati poruku privrženosti zemlji Bosni i Hercegovini “i spremnost u njoj živjeti i surađivati s drugima, ali bez odricanja onoga što jesmo i bez želje to nijekati ili nametati drugima”.
Bogom dane razlike nisu prijetnja, nego prilika i obogaćenje
Sudar, nadalje, ističe da su katoličke škole u BiH “prve privatne škole u poslijekomunističkome vremenu, i prva ponuda i prilika više bez dodatnih materijalnih izdavanja na štetu roditelja ili staratelja”, te nastavlja:
Međutim, temeljna novost jest katolički pristup koji sve djelatnike u školi obvezuje u svakome učeniku gledati i poštivati dostojanstvo djeteta Božjega, a to je moguće prihvaćajući i promičući njegovu narodnu vlastitost i vjersku opredijeljenost, ali i osobne nadarenosti i pozitivne sklonosti. To je način i svrha odgoja kojoj i sama izobrazba služi. Uz nastojanje oko dobra odgoja i temeljita obrazovanja, naše škole bi željele biti potvrda da Bogom dane razlike među ljudima, same po sebi, nisu prijetnja, nego prilika i obogaćenje. I dalje, unatoč svim lošim iskustvima, ove škole žele pokazati da je moguće mlade ove zemlje odgajati i oduševljavati za zdravo zajedništvo i nepatvoreno međusobno prijateljstvo te djelatnu ljubav prema zajedničkoj domovini. Svemu tomu je temeljni preduvjet da se svakoj osobi, a to znači svakome učeniku, pristupa kao vlastitome djetetu! Jasno, to je ideal kojemu se teži i koji se neće dostići, pa makar svi djelatnici naših škola nikada ne odustali davati „ono malo više“, jer odgoj je bio i ostat će nedostižni ideal koji ne smije prestati biti idealom.
Zakon spojenih posuda
Sudar se potpom osvrnuo na međusobnu povezanost naroda u BiH, kazavši: “Pa zar rat i poraće nisu pokazali do koje mjere među ljudima i narodima ove zemlje vrijedi zakon spojenih posuda. Ne možete u, recimo to tako, posudu vlastita bića ili naroda nalijevati lijek, a u posudu čovjeka ili naroda do sebe otrov! A mi to, i na takozvanim najvišim razinama i na najodgovornijim službama, uporno radimo i, bez stida, iščuđavamo se otrovanosti drugih ne primjećujući vlastitu! Prevedeno u konkretno, mi se, primjerice, nimalo ne stidimo naglašavati i inzistirati da je u našim školama službeni jezik hrvatski, ali priznajemo svakome učeniku pravo da svoj jezik zove kako želi i da mu to bude tako uneseno u službene dokumente. Mi jesmo katolička škola, i to nam je jako važno. Ali svaki naš učenik ima pravo izbora hoće li pohađati vjeronauk vjeroispovijesti obitelji kojoj pripada ili ne, jer želimo da sloboda, taj začuđujući Božji dar, bude temelj i nadahnuće odnosa u našim školama”.
Ako ne gradimo mir, nemir se izgrađuje ‘sam od sebe’
Potom je rekao da sve što, kao pojedinci i zajednice, činimo u službi je izgradnje mira ili nemira. “Sredine nema, jer čim ne izgrađujemo mir, nemir se izgrađuje ‘sam od sebe’. Zato je netko mudro primijetio kako je rat odsutnost mira, kao što je zlo odsutnost dobra. Vjerujemo da naši učenici prepoznaju iskreno nastojanje naših djelatnika pokazati im kako ih poštuju, trudeći se pomoći im u zdravu i čestitu odrastanju”.
Istaknuo je zabrinutost da u BiH još uvijek ima “puno revnosnih zagovornika ogoljena bosanstva koje ne prihvaća pravo na razlike, a to je bilo i ostalo nimalo manji izvor zla među ljudima i narodima od nastojanja da se sve sličnosti i sama mogućnost zajedništva zaniječe. Kada se to stavi u kontekst mentaliteta u kojemu nije važno što vam prizna zakon, nego što vam je spreman ‘dati’ onaj tko taj zakon predstavlja, možete naslutiti na kakve sve poteškoće nailaze oni koji to drugačije shvaćaju i od tog shvaćanja ne odustaju. Znam da bi bilo ‘pametnije’ ovo prešutjeti, ali ne mogu i neću, ali ne zbog sebe”. Odmah iza ovih riječi, naglasio je i problematičnost “unutarcrkvenog načina odnosa i djelovanja”.
Zatvaranje KŠC-a Konjic – potvrda pogrešne politike vodstva hrvatskoga naroda u BiH
Katolički školski centri danas postoje u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Travniku, Žepču, Banjoj Luci i Bihaću. Nažalost, KŠC Majka Terezija u Konjicu danas je zatvoren. Upravo ta škola, ističe biskup, bila je “izraz naše želje dati doprinos povratku prognanih Hrvata u taj, na papiru, otvoreni grad, na jednoj, i tko zna koja potvrda pogrešne politike vodstva hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, na drugoj strani”.
Tko je bio protiv KŠC-a u Bugojnu?
Još jedan KŠC koji je trebao biti izgrađen i otvoren bio je planiran u Bugojnu, no to “je duža i zamršenija priča”. I u Bugojnu je problem bila promašena hrvatska politika pomiješana s unutarcrkvenim saveznicima. Zato biskup kaže: “Tamo nas, uvjeren sam, samo jedna, ona bošnjačka, politika ne bi bila u stanju omesti da joj u pomoć nije pritekla i druga, po konjičkoj matrici. Možda ni tada ne bih odustao da nisam posve jasno prepoznao da oni imaju podršku onih u čije ime se Centar trebao osnovati i djelovati. A već smo s njihovom načelnom suglasnošću bili dobrano odmakli u pripremi tako važnoga i zahtjevnog pothvata. A velika je šteta jer se tim školskim centrom trebao pokriti prostor uskopaljskoga, ramskoga i kupreškog kraja, i tako zaokružiti onaj dio Sustava koji se odnosi na Vrhbosansku nadbiskupiju. Ne mogu vjerovati da se radilo samo o ljudskoj sujeti, iako sam iskusio svu njezinu razornost, a drugih razloga, čini mi se, nije bilo. Ni iz ovoga, na žalost, se ne može naučiti ništa vrijedno sjećanja. Ostaje nada da će u nekim naklonjenijim okolnostima i neki drugi ljudi ovu zamisao provesti u djelo!”
Fratellanza umana (05.12.2019.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.