Fotografija: Nadbiskup Alžira Jean-Paul Vesco © paudal.com
Kako govoriti o duhovnom očinstvu i bratstvu? Alžirski nadbiskup i dominikanac Jean-Paul Vesco objašnjava kako je redovnička duhovnost oblikovala njegov pogled na ove stvarnosti.
Jean-Paul Vesco | La Vie
Duhovnost redovništva nas uči da, prije nego svećenici, budemo braća. Osobno sam duboko obilježen ovom duhovnošću, iako razumijem da duhovnost biskupijskih bogoslovija više naglašava pojam “očinstva”. Možda je to djelomično posljedica direktne povezanosti svećeništva sa župničkom službom: župniku je povjeren narod prema kojemu on može zauzeti očinski stav.
Uzajamno davanje života
Mislim da u duhovnom očinstvu postoji rizik da se previše usmjerimo na jedan simbolički odnos koji je zapravo iskrivljen zato što je previše udaljen od stvarnog očinskog odnosa. Zauzimanje očinskog stava može stvoriti iluziju da nama, svećenicima, nije potreban nitko, da smo mi oni po kojima se život daje (franc. engendrement mutuel), što se podrazumijeva u odnosu duhovnog očinstva.
Naprotiv, pojam duhovnog bratstva uzima u obzir spasonosnu i stvarnu uzajamnost, uzajamno davanje života koje i nama samima daje život!
Važno je da ne izgubimo iz vida prirodni ritam biološkog očinstva (majčinstva). Naime, očinski odnos se tijekom života razvija: u prvim mjesecima, roditelji su destabilizirani dolaskom njihovog novorođenog djeteta koje premješta sve njihove dotadašnje orijentire; nakon toga dolazi razdoblje odgajanja u kojem roditelji postaju model s kojim se dijete konfrontira i s kojim se izgrađuje; potom slijedi trenutak u kojem se stvara alteritet zato što su djeca odrasla; na posljetku dolazi vrijeme u kojem se djeca brinu za roditelje.
Taj ljudski proces u duhovnom očinstvu lako može biti zanemaren, budući da je često usmjeren isključivo na period odgajateljskog odnosa roditelj-dijete. Jedino patrijarh zadržava svoj autoritet sve do smrti, otac ne. Uvijek postoji rizik da se duhovno očinstvo, u sebi dobro, pretvori u puno zatvorenije patrijarhalno očinstvo. Na taj način odnos postaje ugrožen infantilizacijom do kraja života.
Jedan od oblika alteriteta
Model duhovnog bratstva izgleda mi prikladniji, “realniji”, budući da je bliži životnoj stvarnosti ljudskog bratstva. Među braćom se poštivaju različita mjesta. Najstariji i najmlađi brat, svaki ima svoju ulogu u odnosu na drugoga i ona se s vremenom, ovisno o situaciji, može mijenjati. U bratskim odnosima živi se i jedan oblik alteriteta koji nije toliko prisutan u očinstvu, budući da smo svi braća i sestre istoga Oca.
Autoritet brata obično nije isti kao autoritet jednog oca. Svojem bratu ili svojoj sestri ne dugujemo ništa, osim zahvalnosti za ono što on ili ona mogu značiti za nas. Ne dugujemo im život i u tome je velika razlika.
Kao biskup, želim biti brat i svećenicima i redovnicama, koji su često stariji od mene, kao i studentima. Teško mi je zauzeti očinski stav prema svećenicima, sa studentima bi to bilo puno lakše. No, unatoč tome, primijetio sam kada se i prema njima uspijem postaviti kao njihov brat u konkretnom životu, stvaraju se jednako snažni ljudski i duhovni odnosi, možda i snažniji nego kada me oni, gotovo automatski, poistovjećuju s ocem samo zbog moje institucionalne uloge.
Pozvani da budemo braća
Nakon svega rečenog, naravno da priznajem stvarnost i snagu duhovnog očinstva. Ali ono se ne može steći dekretom, ne može se institucionalizirati. To je način na koji ja razumijem onu Isusovu preporuku da nikoga ne nazivamo “ocem”. Ne može se s 25 godina postati otac svima, samo zato što smo zaređeni za svećenika. Stoga, kada govorimo o bratstvu i očinstvu, bratstvo je na prvom mjestu.
Ja se doista osjećam pozvanim da prije svega budem brat, koji je ponekad u ulozi starijeg brata. Može se dogoditi da odnos s nekom osobom postane prilika za začetak života, znak istinskog duhovnog očinstva. Ja osobno nemam duhovnog oca, nego braću i sestre s kojima zajedno idem naprijed kroz odnose alteriteta i uzajamnosti. Među njima ima i onih koji su u određenim trenucima mojeg života za mene bili oličenje duhovnog očinstva ili duhovnog majčinstva. Mogu ih imenovati.
Naravno, veza između duhovnog bratstva i očinstva vrlo je suptilna. Kao biskup, imam dojam da sa svećenicima svoje biskupije živim u bratskim odnosima, ali uz “ono nešto malo” drugačije nego kad sam zajedno s njima bio jedan od svećenika ili generalni vikar.
Prije godinu dana skrbio sam za jednog starijeg svećenika kojega smo svi voljeli i koji je umro od Covida-19. Zajedno s drugim osobama iz biskupije, pratio sam ga do smrti. Odlazio sam k njemu u bolnicu i dok sam se brinuo za njegovo bolesno tijelo, dok sam ga hranio, imao sam osjećaj da za njega činim ono čega sam se uvijek pribojavao – da ću to isto jednog dana činiti za svojeg oca, a za to sam se osjećao nesposobnim. Ovom svećeniku bio sam brat tako što sam se prema njemu ophodio onako kako se sin ophodi prema svome ocu, ne kao otac prema svome sinu, bez obzira na autoritet koji jedan sin može imati u odnosu na svoga ocu kada se ovaj nalazi na samom koncu svojeg života.
Princip jedinstva
Ipak, radi činjenice da sam bio njegov biskup, iako sam bio njegov brat, postojalo je još i “ono nešto malo” čega smo i on i ja bili svjesni, iako nismo imali potrebu da to izreknemo riječima. Što je to bilo? Ne bih znao reći. Suptilnost ovog odnosa ne može se svesti na duhovno očinstvo u kojem je biskup otac “svojih” svećenika ili svećenik otac laika koji su mu povjereni. Moja uloga biskupa, onako kako je nastojim živjeti, jest u tome da budem onaj brat koji na sebe preuzima princip jedinstva, koji zna ohrabriti svaku osobu u načinu na koji Duh po njoj djeluje. Moj model Crkve je sinodalni, onaj kojega Sv. Pavao opisuje u Prvoj Poslanici Korinćanima gdje svatko ima svoje darove koje treba iskazivati, poput ljudskog tijela sastavljenog od različitih organa koji su svi potrebni, svi ovisni jedni o drugima.
Iako princip sinodalnosti očigledno zahtijeva da se hoda zajedno “s Petrom” i “pod Petrom”, budući da Crkva nije demokracija u onom smislu u kojem je obično razumijevamo. Ali moraju se čuti svi glasovi. Sinodalnost se nalazi u toj napetosti između horizontalnosti bratstva i vertikalnosti principa jedinstva. Jednoga bez drugog nema (Lavie.fr)