Dana 12. veljače 2022. Jean-Paul Vesco postao je novi nadbiskup Alžira. Nakon preuzimanja službe govorio nam je o položaju katolika u Alžiru čiji je poziv više u tome da budu znak, nego značajan broj i o svojoj viziji bratstva.
Laurence D’Hondt
Jean-Paul Vesco zaređen je za biskupa Orana u siječnju 2013. godine. Od tada se kojiput osjećao izoliranim u ovoj zemlji u kojoj je navještaj zabranjen, a broj vjernika izrazito malen. Prema nevladinoj organizaciji Porte ouverte, u zemlji s 98,2% muslimana živi tek 6.000 katolika. U Alžiru su katolici uglavnom afrički studenti, migranti i malobrojni strani radnici. Često se čuje pitanje: “Što vi tu radite?”, a njegov odgovor nadahnjuje se riječima Pape Franje.
Ovog mjeseca postali ste nadbiskup Alžira. Na koji način želite vršiti Vašu novu službu?
Jean-Paul Vesco: Bit ću nadbiskup Alžira na isti način na koji sam bio i biskup Orana. Crkva u Alžiru živi na rascjepu dvaju svjetova, što otežava njezinu prisutnost. Za vrijeme svog putovanja u Irak papa Franjo je susreo Ajatollaha Alija el-Sistanija, najvećeg šijitskog autoriteta u zemlji, i nakon toga rekao: “Vrlo često treba preuzeti rizik i napraviti korak u smjeru bratstva. Čuju se kritike, govori se da papa nije svjestan što čini, da pravi korake koji su u suprotnosti s katoličkom doktrinom…”
Ove riječi Pape Franje jako dobro izražavaju ono što ja živim i osjećam: mi smo prije svega braća po ljudskosti. On se usudio ustvrditi da je ljudsko bratstvo iznad religijske pripadnosti. Time pokazuje da evangelizacija ide preko bratstva, a ne preko obraćenja. To je revolucionarno! Na neki način potvrđuje da krštenje nije uvjet spasenja.
Problem nije u našoj malobrojnosti, problem bi bio ako bismo postali “beznačajni”.
Je li to odgovor na pitanje o Vašoj ulozi u jednoj islamskoj zemlji u kojoj obraćanje više nije opcija…
Budući da se naša Crkva nalazi u islamskoj zemlji, neprestano nas ispituju o razlozima naše prisutnosti ovdje. Zašto je Crkva prisutna ovdje u zemlji u kojoj gotovo da i nema kršćana? Govoreći u katedrali u Rabatu 31. ožujka 2019. Papa Franjo nas je podsjetio da naše kršćansko poslanje nije određeno mjestom kojeg zauzimamo, nego načinom na koji kao Isusovi učenici živimo, našom sposobnošću da stvaramo odnose i da budemo suosjećajni. I Papa Ivan Pavao II. nas je isto tako podsjetio “da se od znaka ne traži brojnost”. Drugim riječima, brojčano stanje nije mjerilo plodnosti. Ili, mogli bismo to isto reći i ovako: problem nije u našoj malobrojnosti, problem bi bio ako bismo postali “beznačajni”.
Vi pravite razliku između Crkve koja ispovijeda vjeru i prozelitske Crkve. Možete li nam to malo pojasniti?
Mi smo ovdje kao Kristovi učenici. Mi ispovijedamo svoju vjeru jer ne krijemo tko smo: ispovijedamo je prisutnošću koja je velikim dijelom posvećena služenju drugima. Međutim, važno je naglasiti ovu razliku: mi nismo nekakva nevladina organizacija i nemamo političkog djelovanja. Mi služimo drugima u ime Boga.
U vašem pismu Izgrađivanje bratstva, u duhu Vaše službe, naglašavate da bratstvo u sebi nije štit od nasilja. Ono može biti čak i prostor koji to omogućuje, na to nas podsjećaju Kajin i Abel…
Bratstvo je jedna od ljudskih vrijednosti, izuzetno važna. U islamskoj zemlji riječ brat ima vrlo jasno značenje: ona označava pripadnost jednoj kulturnoj i religijskoj zajednici. Ovaj izraz ima vrlo naglašenu dimenziju zajednice. Svi koji su prije nekoliko desetljeća izabrali doći u Alžir, dobro znaju da snaga i teškoća njihovog svjedočenja u ovoj zemlji leži u tome da to istovremeno i jesmo i nismo.
Isto tako i kršćani Alžirci, iako ne žive isti kulturološki rascjep, žive isto tako bolno iskustvo distance, kojiput i sa svojim najbližima. Nenametljivo, ponizno i s razumijevanjem oni još snažnije trebaju živjeti bratstvo i odupirati se napasti odvajanja. Ako su ljudskom bratstvu, da bi moglo postojati, potrebne određene granice, jedno zajedničko “mi”, čini mi se da ono isto tako treba težiti i prema vlastitom nadilaženju, u protivnom je osuđeno na zatvorenost.
Bratstvo je jedna od ljudskih vrijednosti, izuzetno važna. U islamskoj zemlji riječ brat ima sasvim jasno značenje: ona označava pripadnost jednoj kulturnoj i religijskoj zajednici.
Naš izazov je u tome da se istovremeno bude brat svojem bratu i brat svim ljudima. Čini mi se da izazov bratstva leži u tome da nadilazimo one granice koje su bratstvu istovremeno potrebne. Potreban je prijelaz iz jednog naslijeđenog bratstva u izabrano bratstvo. To isto vrijedi i za kršćanina: dobar kršćanin koji nikada nije izašao iz kruga svoje vlastite zajednice nije u potpunosti kršćanin.
Protestantska crkva u Alžiru raste. Njezino uporište je u Kabiliji, a njezina dinamika različita od vaše. Kakvi su Vaši odnosi s tom Crkvom?
Odnosi su dobri. Evangeličke Crkve više odgovaraju načinu razmišljanja kojeg nalazimo u islamu. Ondje gdje mi prepoznajemo stvarnost sveopćeg bratstva, evangeličke Crkve naglašavaju pripadnost jednoj zajednici preko krštenja. Stoga se na protestantske Crkve ne gleda kao one koje dolaze izvana, budući da ih uglavnom čine obraćeni Alžirci. Dok smo mi na neki način više “akulturirani”. Ali sve su priče o susretu s Kristom potresne. Protestantske Crkve nisu naša konkurencija. One isto tako posjeduju svoj dio istine koji nama možda izmiče.
Kako je konkretno organiziran kršćanski život u Alžiru?
Mi smo brojčano vrlo skromna zajednica i nijedan svećenik cijelo svoje vrijeme ne posvećuje samo službi kršćanske zajednice. A to nam daje mogućnost da više živimo bratstvo i suodgovornost, ne mareći previše za razlike između klera i laika, a to između ostalog omogućuje afričkim studentima da vode duge razgovore s biskupima.
Prije dvadesetak godina, kada su počeli dolaziti studenti i migranti, pojavila se bojazan da će se pastoral usmjeriti na kršćanske zajednice, na uštrb susreta s Alžircima. I ne samo da se to nije obistinilo, nego su naša braća i sestre studenti i migranti postali glavni graditelji bratstva kojeg živimo sa stanovnicima ove zemlje.
Mi ne možemo svjedočiti bez naših alžirskih prijatelja muslimana.
Vaše aktivnosti su uglavnom usmjerene na islamsku sredinu u kojoj živite. Vi liječite, podržavate, pomažete Vašim susjedima muslimanima… Kako to konkretno izgleda?
Svakodnevno susrećemo ljude koji nam kažu da poznaju našu religiju i da znaju zašto ona nije istinski put prema Bogu. Teško je slušati te govore u kojima je Kur’an jedini nepobitni argument. Isto tako i mi sami se trebamo čuvati svaki put kada dolazimo u napast da na islam gledamo negativno. Treba se osloboditi te ideje da trebamo evangelizirati, privoditi druge našoj istini, i isto tako prihvatiti mogućnost da je možda i u islamu dio istine koji nama izmiče.
Tim više što su Vaši suradnici većinom muslimani…
Mi ne možemo svjedočiti bez naših alžirskih prijatelja muslimana. To su osobe koje zajedno s nama nose odgovornost za animaciju naših centara, naših aktivnosti, čak i našeg crkvenog života. To su muškarci i žene koji su zaduženi za formaciju, žene koje sudjeluju u aktivnostima domaće radinosti, studenti koji rade u našim bibliotekama, roditelji djece koja su nam povjerena, voditelji udruga s kojima surađujemo.
Možda se moraju odupirati prekoravajućim pogledima kada prelaze preko praga naših kuća, kada nam povjeravaju svoju djecu na različite aktivnosti. A za to je i njima, kao i nama, potrebno napraviti veliki skok povjerenja i odvažno zakoračiti u bratstvo konkretnim djelima.
Kratka biografija
Rođen u Lyonu 10. ožujka 1962. Jean-Paul Vesco radio je kao odvjetnik u Parizu između 1989. i 1995. g. Potom je ušao u dominikanski red. Nakon što je magistrirao teologiju na Katoličkom fakultetu u Lyonu, zaređen je za svećenika 24. lipnja 2001. Potom odlazi u Tremcen (biskupija Oran) radi ponovnog osnivanja dominikanske zajednice, šest godina nakon ubojstva mons. Pierre Claverie-a. Godine 2005. imenovan je generalnim vikarom biskupije. U prosincu 2010. izabran je za provincijala dominikanaca u Francuskoj i vraća se u Pariz. Dana 1. prosinca 2012. Benedikt XVI. imenuje ga biskupom Orana. A 27. prosinca 2021. Franjo ga imenuje nadbiskupom Alžira.
Zabrana prozelitizma
Prema nevladinoj organizaciji Porte Ouverte koja svake godine donosi popis progonjenih kršćana iz cijelog svijeta, Alžir u kojem živi 98,2% muslimana, jedna je od zemalja arapsko-muslimanskog svijeta s najvećim brojem obraćenja. Osobitost koja ima korijene u Kabiliji, prostranoj alžirskoj regiji berberskog jezika i kulture. Ovo „buđenje“ kršćanstva u Kabijili počinje oko 1980. godine. Obraćenja su se počela nizati nakon jednog čudesnog ozdravljenja. Zajednica je danas organizirana pod nazivom Udruga Protestantske Crkve Alžira (l’Association de l’Eglise protestante d’Algérie – EPA). Ali nakon jednog perioda slobode, omča se počela stezati nad ovim obraćenicima koji svi dolaze iz muslimanskih obitelji. U tom pogledu, uredba izdana 28. veljače 2006. predstavlja zaokret: zakonska regulativa vjere nemuslimana osuđuje svaki prozelitizam koji bi mogao pokolebati vjeru muslimana. Tom uredbom spriječava se dijeljenje bilo kakvog materijala koji pripada kršćanstvu, Evanđelje i Biblija. Od 46 Crkava koje pripadaju EPA-i, država je do danas zatvorila njih 16, među njima i veliku Crkvu Full Gospel Church u gradu Tizi-Ouzou od listopada 2019. godine (dimanche; cath.ch; fratellanza.net).