Na kraju uskrsne osmine Crkva nam nudi evanđeoski ulomak o susretu uskrslog Gospodina s nevjernim apostolom Tomom. Umjetnik Caravaggio slika ga ovako: Saginjući se, Toma ispruža desnu ruku i kažiprstom ubada Isusovu ranu. Nesputano istraživanje, ispitivanje, razumijevanje. Isus ne kaže u evanđelju: ruke dolje, zatvori oči i vjeruj! Uskrsli nije blistavo neranjivi heroj, nije transcendentni James Bond.
Drevni je san čovječanstva biti neranjiv. U srednjovjekovnim Nibelunzima, junak Siegfried osvaja čarobni ogrtač koji ga čini nevidljivim. Ubija zmaja, kupa se u njegovoj krvi i postaje gotovo neranjiv. Pa ipak, dok se kupa u zmajevoj krvi, na rame mu pada lipov list. Na tom mjestu ne biva zaštićen protiv patnje i smrti. Njegova supruga Krimhild zna za to te izveze mali križ preko ovog mjesta na ogrtaču svoga muža. Navodno odani prijatelj Hagen von Tronje trebao je zaštititi ovu jedinu točku ranjivosti. No on je koristi kao siguran trag za siguran “Blattschuss”, smrtonosni hitac.
Grčka legenda priča sličnu priču o Ahileju, junaku Troje. Njegova majka morska nimfa Tetida željela ga je učiniti neranjivim. Ona ga umače u Hefestovu vatru i u vodu Stiksa, kako bi se oprao svim vodama i ublažio u svim vatrama. Ona to čini držeći ga za petu. I upravo tu je njegova slaba točka, njegova ranjiva točka, poslovična Ahilova peta.
San o vječnom životu
Zašto smo toliko fascinirani takvim gotovo neprikosnovenim figurama? Odražava li to naš san o vječnom životu? Naše wellness i anti-aging društvo pokušava prevladati ograničenost, ranjivost i smrt uvijek novim tajnim i jezivo skupim trikovima. No, ipak, ranjivost ostaje i strah nam sjeda za vrat ili udara na pete. Ne bježimo od smrti ništa više od Siegfrieda ili Ahileja.
Kako se nositi s tim? Želimo i posljednju bolnu točku, našu Ahilovu petu, mjesto gdje nas mogu pogoditi u srž, pokriti nekim tvrdim žuljem. Osim toga, želimo biti sigurni protiv smrti. Čovjek u svojoj zabludi o božanstvu sanja o neranjivosti bez patnje. Ali Bog ide upravo suprotnim putem, postaje čovjekom i dopušta da bude ranjen. On sebe čini opipljivim i ranjivim u Isusu Kristu, on ne ranjava, nego čini sebe ranjivim – čak i smrtno. Umirući na Veliki petak i uskrsnuvši na Uskrs pokazuje nam svoje rane i otvoren bok.
Pokazuje se u bijedi svijeta kao spasitelj svijeta. Samo je na taj način, ulaskom u bijedu svijeta, on pravi Spasitelj svijeta. Angelus Silesius piše:
“Sam Bog, ako želi živjeti za tebe, mora umrijeti.
Bez smrti, kako misliš da možeš zadobiti njegov život?”
Isusove rane
Uskrsli ne kaže sumnjičavom Tomi “skloni ruke!” i “zatvori oči!”, nego: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran!” (Iv 20,27). Krist ne zahtijeva vjeru u zamjenu za znanje, već čini vjeru mogućom zbog znanja. A Toma samo kaže: “Gospodin moj i Bog moj!” Ovo je najkraća ispovijest vjere. Isusove rane postaju točka kristalizacije uskrsne vjere, nepromjenjivo obilježje života. One su izraz identiteta i kontinuiteta onoga koji je na Veliki petak prešao iz života u smrt te na Uskrs iz smrti u konačni život.
Očajnička autoimunizacija protiv patnje i smrti ne čini naš svijet ljudskijim, već neljudskim. Nije izbjegavanje smrti, već je patnja kroz smrt ta koja vodi do života koji ostaje. Ovo vjerovanje se očekuje od nas kao što je očekivano i od Tome. Iz njegove smrti dolazi život. Sa smrtnim ranama, smrt se pobjeđuje. Tko god slijedi Tomin put, ne očajava u smrti, već sumnja u svoju vjeru u Boga života (kna; fratellanza.net).
Ulrich Lüke je teolog (za svećenika zaređen 1980.) i biolog te je više puta znanstveno radio na graničnom području tih dviju disciplina. Nakon što je 12 godina predavao oba predmeta u srednjoj školi, prelazi na Katoličko sveučilište primijenjenih znanosti u Freiburgu i konačno postaje profesor na Teološkom fakultetu u Paderbornu. Od 2001. profesor je sustavne teologije na Sveučilištu RWTH Aachen.