Foto: la stampa
Jacques Mourad, siro-katolički suosnivač monaškog reda Deir Mar Musa, govorio je za Vatican Insider o nadi u dijalog. Činjenica da je svojevremeno bio otet od strane tzv. Islamske države, nije utjecala na njegovu uvjerenost u dijalog, čini se da ga je to još više ojačalo u vjeri u dijalog. Iz tog razloga se nada da će godinu dana nakon što je potpisan Dokument o ljudskom bratstvu doći do nastavka dijaloga, i to već na sastanku ovoga mjeseca u Bariju.
Otac Jacques Mourad može zanemariti sve osim liturgije. “Za mene liturgija je najvažnija stvar u životu i pomisao da su ovi naši obredi – koji su živjeli barem od trećeg stoljeća nakon Krista u mnogim dijelovima Bliskog Istoka – sada pod rizikom nestanka, me više nego boli. Bilo bi to osiromašenje koje moj svijet, onaj u kojem sam se rodio, ne zaslužuje. Već je mnogo osiromašenih. Moji sunarodnjaci trpe toliko siromaštva, prije svega materijalnog, strašno: ali stvarno bih želio da ovo bogatstvo ostane sa svima njima dugo vremena”.
Otac Jacques stigao je u Italiju na liječenje, ali najvažniji tretman kojeg se ne može odreći je slavlje prema njegovom obredu.
P. Mourad, što očekujete od sastanka u Bariju? Ovaj sastanak ne dolazi u jednostavno vrijeme.
“Upravo ovaj aspekt teškog trenutka mora se uzeti kao prilika, rekao bih dodatna prilika, u duhu Dokumenta o ljudskom bratstvu potpisanog prije godinu dana u Abu Dhabiju. Vrlo dobro znam da bi se moglo očekivati i drugačiji ishod s obzirom na nesuglasje glede mirovnog plana kojeg je ilustrirao predsjednik Sjedinjenih Država i s obzirom na akcije u različitim mediteranskim teatrima. Ali upravo to može postati prilika za sve nas: hebreje, kršćane i muslimane. Ako smo svi mogli zajedno reći: Znamo da nismo suglasni oko nekih problema – no to nas nesuglasje vodi u ponavljanje da smo suglasni o još jednoj važnoj stvari: Mi ne želimo rat između nas! Osjećam da svi narodi Sredozemlja osjećaju potrebu za svjetlom nade, svjetlom koje bi u Bariju trebalo postati vapaj sposoban dirnuti svačiju savjest. Narodi Sredozemlja više ne mogu biti u patnji, krvi, nasilju, sukobu, razaranju. Tako mi iz srca dolazi čežnja da u Bariju svane ovo svjetlo za cijelo Sredozemlje. Prošle subote ovo svjetlo nedvosmisleno i uvjerljivo naznačio je državni tajnik kardinal Parolin. Da, vjerujem da bi ponavljanje ovog odbijanja rata u trenutku nesuglasja i njegovo proširenje na potrebu dijaloga za cijelo Sredozemlje – gdje rastu nesporazumi, intervencije i strahovi – bilo važnije od samih nesuglasja. Iskorištavajući ovu priliku upravo sada, mogli bismo stvoriti uvjete da pokušamo povezati niti dijaloga i zajedničkog istraživanja”.
Ne osjećate li u tome rizik izolacije prosvjetljenih iz konteksta napetosti i nerazumijevanja?
„Ne. Naprotiv. Vjerujem da bi u ovom ne ratu između nas bio istinski plan stoljeća, istinski sporazum stoljeća. Ali svakako da je traženje pravog, djelotvornog puta dug i složen posao u koji se treba nastojati uključiti. Ova podjela između “tolerantnih” i “netolerantnih” ili između “prosvijetljenih” i “fundamentalista” obuhvaća konkretan element, činjenicu. Postoje te razlike, ali ne možemo prihvatiti da one postaju zid. Upravo je najvažnije otvaranje vrata konfrontacije, razgovora s onima koji se pojave izvan ove perspektive.”
Stvarno?
“Naravno, nitko si ne može uzeti pravo reći da je ovaj ili onaj izvan mogućeg dijaloga. Umjesto toga, moramo pokušati Bariju pružiti priliku da proširi naše NE RATU, a to se tiče svih, uključujući i Iran ili Tursku. Tako bi se stvorili uvjeti za ostale plodne susrete”.
Vjerujete li da je to moguće?
“Znam da je to moguće. Nedavno sam imao priliku osobno se uvjeriti kako, primjera radi, Muslimansko bratstvo želi razgovor, odnos s Katoličkom crkvom. U tome je, naravno, važna zadaća naših Istočnih Crkava u Egiptu i drugdje. Tu želju sam istinski osjetio, a vjerujem da Istočne Crkve mogu pružiti službu za sve naše narode i za cijelu Katoličku crkvu pomažući ovaj susret. Egzegeza naših tekstova vrši se u životu. Nije lako? Naravno, to znam. Ali ako trenutak nije lak, znači da smo pozvani na velike stvari. Lako je dijalogizirati s onima koji već vode dijalog, danas je najvažnije proširiti granice, prihvatiti znakove, skupljati ih, a ne zatvarati se. Uzimam ovaj konkretan primjer koji se tiče Muslimanskog bratstva jer je to konkretna činjenica. Ali mislim da to nije jedini mogući primjer. Bit će drugih i ni u kom slučaju se ne bismo trebali umoriti tražiti ih. I ovdje je u Europi to moguće. Otvaranje prostora duhovnog života za muslimane je konkretna potreba na kojoj bi mogao biti postignut važan napredak. Jako me zadivila priča o iračkoj muslimanki koja je mjesecima radila na pripremi štole za papu Franju koju mu je predala na Trgu svetog Petra 9. listopada. Ona je izvezla simbole svih vjerskih zajednica u Iraku, izvezla ih je skupa na toj štoli koja ih sjedinjuje i koju je ona šivala i vezla kako bi je Papa, graditelj mostova između svih vjerskih zajednica, mogao nositi“ (la stampa; fratellanza.net).