Pojedinci iznose sljedeću tezu: „Kršćanstvo nije monoteistička, već politeistička religija. Naime, tu se smatra da postoje tri boga – Otac, Sin i Duh Sveti. Otac je rodio sina, a Duh Sveti proizlazi iz njih. To se u biti ne razlikuje mnogo od starogrčkih mitoloških bogova ili hinduističkog politeizma“.
Katoličko Vjerovanje ili Credo počinje riječima „Vjerujem u jednoga Boga“. Tog Boga je objavio Isus Krist. Objavio ga je kao milosrdnog Oca. Odnos Oca i Sina nije subordinacijski, već se radi o prenošenju same biti. Biblija, naime, radikalno odbacuje smisao prokreativnog očinstva Boga.
Inače, prvi ekumenski koncil u Niceji iz 325. godine govori o Isusovoj istobitnosti s Bogom, njegovim Ocem. Jedan pravi Bog bio je u njemu potpuno nazočan i djelatan. Koncil u Kalcedonu iz 451. godine je pak uz istovjetnost Isusove biti s Ocem naglasio i istovjetnost biti s nama ljudima, pa je time u Isusu posrijedi ujedno pravi Bog i pravi čovjek.
Tri božanske osobe su, dakle, međusobno različite, ali se ta razlika sastoji samo u odnosu jedne prema drugoj. Otac rađa Sina, Sin biva rođen od Oca, a Duh Sveti izlazi od Oca i Sina. Duh Sveti dakle izlazi iz zajedništva Oca i Sina.
Bog je čovjeku vjerniku blizak u Duhu, kao Duh. Dakle, Bog je u čovjeku nazočan ne samo čovjekovim subjektivnim vjerovanjem, već daleko više putem duhovne zbilje, nazočnosti i djelotvornosti. Prema Novom zavjetu Duh Sveti nije, kako je to često bio slučaj u povijesti religija, kakav magičan, misteriozno-natprirodan fluid dinamične vrste, pa ni neko čarobno biće animističke vrste. U kršćanstvu pak Duh Sveti nije nitko drugi doli sam Bog, ukoliko je blizak čovjeku i svijetu kao sila i snaga koja obuzima, ali nije opipljiva, koja dariva, ali se njome ne može raspolagati, koja stvara život, ali i sudi.
Dakle, Duh sveti nije nešto treće, nekakva stvar između Bog i čovjeka, nego osobna blizina Boga ljudima. Najviše nesporazuma o Duhu Svetom potječe odatle što se mitološki dijeli od Boga i osamostaljuje. Često je tu krive asocijacije budio simbol goluba. Nasuprot tome, Carigradski je koncil 381. godine proširio nicejsko vjerovanje i na Duha Svetoga, izričito naglašujući: Duh je jedne biti s Ocem i Sinom.
Spoznajom da je Bog supstancijalno jedan, ali da u njemu postoji fenomen dijaloškoga, fenomen razlike i odnosa što ih pretpostavlja razgovor, monoteizam u kršćanstvu poprima još dublje značenje. Postalo je, naime, jasno da uz supstanciju postoji i dijalog, relacija, kao praiskonski oblik bitka.
Trojstvo dakle ne podrazumijeva umnažanje supstancija, već je riječ o tome da u jednom i nedjeljivom Bogu postoji fenomen dijaloga, uzajamnosti, riječi i ljubavi (responder; vatican news; fratellanza.net).