Tekst objavio Enzo Bianchi, bivši prior Monaške Zajednice u Boseu, 5. rujna 2022. u dnevniku La Repubblica.
Nalazimo se u vremenu kada kao da je zatajila pamet s negativnim posljedicama na jezik komunikacije. Ne samo da se jezik osiromašuje, već postaje barbarskim, grubim i koristi slogane. Svi to znamo: kada nedostaje sposobnost promišljanja, onda jezik postaje grubljim i bučnijim, a riječi se izriču kako bi uzrokovale emocije kod ljudi, što vrijedi za sve situacije uključujući i predizborne skupove na javnom prostoru.
S obzirom da sam već star čovjek, sjećam se izblijedjelih parola po zidovima preostalih iz vremena fašizma: “Vjerovati, Biti poslušni, Boriti se!”, “Vlast, Poredak, Pravda!”, “Bog, Domovina, Obitelj!”.
Znakovito je da danas opet na ulicama možemo čuti riječi: “Bog, Domovina, Obitelj!” To je slogan koji me uznemiruje. Te tri riječi, izrečene jedne za drugom, postaju zastavom i stijegom ljudi koji se zbog toga smatraju snažnijima. No za mene to nisu prikladne riječi, dapače čine mi se bogohulnim. To su riječi povijesnog razdoblja i kulture u kojima ne bih htio živjeti. Kao kršćanin uvjeren sam da je riječ “Bog” eminentan ali nedovoljan pojam, iza kojeg se kriju ljudske emocije i projekcije. Najveći broj slika koje stvaramo o Bogu su pogrešne. Kao kršćanin uvjeren sam da je samo Isus izrekao i pokazao pravo lice Boga.
Isusov Bog ne voli da ga se proklamira, niti da ga se zaziva protiv bilo koga, već želi da ga razumijevamo kao “S nama Bog”. On ne treba da ga mi branimo niti da ga namećemo društvu u kojem živimo. Vrijeđamo ga onda kada, uvlačeći ga u političku arenu, instrumentaliziramo kao element identiteta.
Glede Domovine, moja generacija srećom nije morala služiti nacionalističkim ideologijama, idola u čije ime je u ratovima žrtvovan velik broj ljudi. Ljubimo našu zemlju, ali i volimo i tuđe zemlje uvjereni da “je za kršćanina svaka zemlja strana zemlja, a svaka tuđa zemlja domovina”, kako kaže Poslanica Diognetu, tekst jednog kršćanina iz 2. stoljeća, vremena u kojem su kršćani živjeli kao manjina u dijalogu i u miru u poganskoj većini Rimskog carstva. Ne, nama danas umirati za domovinu ne može biti lijepa stvar.
Kad je riječ o “Obitelji” koju se zaziva, ona ne postoji više, a uništio ju je paternalizam, podjarmljivanje žene, nemogućnost mladih da dobiju riječ. Rađamo se u obitelji i ona nas prihvaća, što čini veliku milost. No u izgradnji vlastita života tražimo ljubav izvan obitelji.
Znači da je i obitelj nedovoljna: ne trebamo obitelj učiniti mitom ili idolom. Valja bdjeti prema familijarizmu (obiteljaštvu) jer ono stvara ideologiju koja nije u službi ljudske ljubavi već u korist kontrolora moralnog poretka.
Danas se skandaliziramo kada u Rusiji politički i vjerski vođe uzdižu taj slogan, ali dopuštamo da se u našoj umornoj i staroj ali još uvijek demokraciji, promoviraju slični politički programi. Kod idola uvijek je riječ o antropološkom falsifikatu i o izvoru alijenacije. “Bog, domovina, obitelj!”: tri riječi koje, kada se uzvikuju kao slogan, postaju bogohulno prostačenje i ne bi trebale biti dozvoljene (repubblica.it; fratellanza.net).