U malim gradovima, kao što je ovaj moj, Kladuša, nema pozorišta. Uspješno ga zamjenjuju second hand trgovine i pijace, pijačnim danima.
U mom komšiluku trgovinu rabljenom odjećom zovu ekskluzivnim butikom. Vrijeme nas je naučilo da svoje siromaštvo nosimo veličanstveno. Nema u tome gorčine, samo veselog sprdanja. Tu se bliži i dalji komšiluk okuplja. Kilo robe, deset maraka, svakoga priziva. A najviše i najglasnije one željne razgovora. Trgovkinje su mlade, još uvijek nenavikle komšiluku u oči ne gledati. Bacaju udice riječima, a one se za njih hvataju. Penzioneri su vješti ribari. Možda je i obratno. Jer ponekad mi se i ovako pričinja. Pogledom koji ih fiksira, one mlade ribarice, izvlače njihove usamljene ribice. Svijet jedan podzemni i duboki, pred njima se izlije. One ne uzmiču. Po cijeli dan plivaju sa usamljenim ljudima. Po policama slažu iz zavežljaja staru odjeću. Dotrajalu. Kada dođe nova pošiljka, zatvore se, i po cijeli dan sortiraju, i zovu to „izložbom nove robe“. Roba je iz Njemačke, prvoklasna, roba otpisana, roba rabljena, otkupljena jeftino u derutnim magazinima. Po vrsti robe, sviknuto i precizno slažu osmrtnice. „Neka je tetka umrla, sve je puno posteljine i heklanoga“.
Andrej Stasiuk bi rekao: „rabljena roba za rabljene ljude“.
Dođu u jedan sat ljudi rabljeni, a odu pred kraj smjene, biraju, razgledaju, zapale vani po jednu, pa opet ulaze, i tako im se sati rastegnu ili brzo prođu, ali prođu svakako. Zimi se ranije smrkava, vrijeme ubijaju, kažu to bez ikakvog kajanja. Penzionerke pozovu taksi, prte svoje kilogramske vrećice, odu. Sutra se vraćaju sa istim vrećicama, da robu mijenjaju, i tako, nižu se dani na kolajni. Sve do sniženja, do dvije marke, kad se roba razabere i na kraju ostane što nitko ne može „ni po kući nosati“. Prvi komšiluk u krugu od kilometra dolazi na sam dan „nove postavke“. Pregleda, pa ostavi, da opet dođe, kada je roba već odstajala, pa ako mu se posreći, bit će toga i na popustima. To je second hand lutrija, uvijek se nađe sretnih nalaznika. Nakon velikih sniženja, preostalo se šalje u druge poslovnice, u zavežljajima. Poput loše spakiranih izbjeglica, odlazi put Goražda, Banja Luke, Cazina. Ista takva, neželjena, vraća se kružnim putanjama. Isti je ljudi prebiraju, ponekoj se majici začude, kao licu kojeg su već negdje vidjeli. Ponekad u butik migranti navrate, zna biti kvalitetnih dukserica, hlača, patika, iznošenih, ali udobnih. Biraju samo odjeću laganu, toplu, nikako predugu, ni slučajno preširoku. To nekome izmami uzdahe: „Jesu teški, kao da će na izložbe, a ne kroz šume“. Znatiželjno gledateljstvo kao jedna glava razmišlja, i potvrdno kima glavama.
Jedne prilike biraju zastore, tamne neprovidne. Slutim na koju će kuću dospjeti, glumit će dodatna prozorska stakla, i roletne. U boji su spuštanja noći, kraljevski plavi. Baršunasti. Mladić mi je poznat, gledam ga u prolazu mjesecima. Nikada nije sam na ulici. U mobitel govori. Kamera snima lijepe prizore, jedne se prilike slika pred skuterom, druge lovi ruže rascvjetane. Valja rodbini poslati utješne prizore. Valja zrak ispuniti riječima. Kad se vrati u migrantsku sobicu, samoću će vlastitu oblijepiti svim tim riječima, kao raskošnim tapetama.
Govori mi trgovkinja, „mati mu je u Sarajevu, u Njemačkoj dalja rodbina, a njemu se odavde ne ide, curu je našao. Ona ga je našem jeziku naučila. On se zaljubio“, prišaptava. Valjda se i mora silno voljeti nekoga tko te nauči prvim nesigurnim koracima u novom jeziku. Na izlazu, pred vratima, poštarev je pas, on prati dobrotu svojih komšija. Sad se ne miče ispred ulaznih vrata. Zaljubljeni mladić sa baršunastim zastorima psa pozdravlja: Ðe si brate? Smije se.
I mi se smijemo, jer drugog pozorišta nemamo, a on odlazi u noć sa plavim zastorima od devetnaest maraka. Prekrojit će ih, od jednoga načiniti dva, i staviti na prozore, štitit će ga od hladnoće, od pogleda, od nazeblina.
Odnosi ih u sivoj vrećici sa crnim leptirima. Te vrećice iz našeg butika dođu nam kao lična karta. Na njoj je bjelodano tko smo, odakle smo, i kamo pripadamo. Svi ih kasnije koristimo. Zgodne za goste, ili bombonjere, stignu čak i do bolnice, do doktora i medicinske sestre. Po tome se moj komšiluk raspoznaje. Sad su i migranti u tom probranom društvu sivih vrećica i crnih leptirića. Nose u njima robu rabljenu. Robu otpisanu.
Zastore u nijansi koja je neuhvatljiva riječima, u boji prijelaza. Onog momenta kada više nije dan, a nije ni noć, razdjelnice u kojoj je sve moguće. Jedan potez boje, i mrkli je mrak, još jedan potez, i već je svitanje. Prije nego što Europu pregaze, zastrt će par prozora na unaprijed otpisanim bosanskim kućama.
Tanki su to prozori, tanka stakla, tanka kao prva poledica. Stara kuća, na četiri vode. Tri prozora do ceste, i još tri s pogledom na livade, svi zastrti različitim zastorima, neki zavjesama. A kod zaljubljenog momka, plavi, s njemačkim zvijezdama. Ispod takvih se zastora može duže spavati, duže njemački san sanjati. Može se i duže u krevetu ostati, kad ti se u novi dan baš i ne ustaje.
Ima tako ljudi koji se smiluju, pa kuće svoje stare, roditeljske, prepuste putnicima. Kuće prekrivene šindrom, ploče obložene trstinom.
Pod krovom su, krhkom konstrukcijom s početka prošlog stoljeća, takve lako planu, čim se nalože vatre koje su dugo, dugo, bile odsutne. Ostarjeli se dimnjaci pregriju. Planu, kao majska buktinja. Gase ih, neuspješno starim vatrogasnim vozilom, jer takve su akcije unaprijed otpisane, to su kuće što malo vrijede, a brzo gore. Uvijek pomalo izdvojene, od puta udaljene. Staro je vozilo umorno i dotrajalo, fap, nabavljen krajem šezdesetih, kad se općina počela iz siromaštva uzdizati. Drugo novije, nabavljeno je na zenitu općinske karijere, ali nije ono za kuće već unaprijed otpisane. I svira, svira stara vatrogasna sirena, puž polako mili ulicom. Vuk na samrti zavija. Iz zadnjega se trapa dimi, kao da je u tijeku mađioničarski trik. Baš kao da bi se iz dima mogla čudesno izliti biblijska bujica kiše ili poplava.
I gore uredno nanizane zavjese, i zastori, pucaju krhka prozorska bića. Noć je puna krijesnica.
Buktinja je i na mobitelu zaljubljenog mladića. Pokazuje mi krušne peći pored kojih je radio duge smjene u Turskoj. U potkošulji, neuhranjen, iscrpljen. Leptirica. “Turci su muslimani, samo na papiru. A mene Allah gleda. Turci rade malo za debele pare, ja radim puno za male pare. Turci nas vraćaju u Pakistan“.
Poznajem mu djevojku, osim njih, migranata, ona i nema drugih prijatelja. Ulicom ne šeta sa prijateljicama. Ne ispija kave po terasama. Obilazi samo mjesta gdje se oni okupljaju. Hoda glave uzdignute, baš kao da nosi krunu neku tešku, pa joj vrat drži uspravnim. Pod pogledima se ne povija. I ramena visoko uzdignuta, kao nekom vrpcom za nešto visoko povezana. Ponos je njen blistavi štit, u njemu se jasno ogleda sav naš prezir prema onoj što liježe sa migrantima. Hoda tako među nama, i tko bi je razumio, što ih sve veže, kakve praznine koje se popune unutar napuštenih, betonskih objekata. Djetinjstvo joj nije bilo veselo, ni bezazleno. Nakon doma, vratila se u majčin kraj. Nema nikoga, i ničega, osim brata, od nje daleko nesretnijega, i curice, koji je sav njen svijet. I samo još zbog nje živi. Samo još zbog nje živi, brza je i usputna ispovijed, u prolazu, ona puši, moj pas njuška, slušam, gledam, komšiluk proviruje kroz zavjese. Imati psa znatiželjna je privilegija, mogu se zavući u prostore koji više nisu za ljude. Samo za lutalice.
Da glavu negdje nasloni, i to mora platiti. A zaposliti je neće nitko, zbog prošlosti. Eto tako, ona i njeni prijatelji jedni drugima pomažu iz milošte, po tankoj liniji između iskorištavanja i samilosti. I kako bi mi to razumjeli.
Kažu da stabla komuniciraju sustavom korijenja. Tako i ona i njeni prijatelji, lako se prepoznaju, lako zaljube ljudi otpisani. Ispod površine koja je nama nevidljiva, a onda i neshvatljiva, međusobno se tješe (jergovic.com; fratellanza.net).