Profesor teologije Massimo Faggioli upozorava na ideje o kanonizaciji papa. U svom gostujućem prilogu za Katholisch.de savjetuje pogled na prošlost i sadašnjost. Crkva je u “najdubljoj krizi od reformacije” – papinska samosakralizacija donosi više štete nego koristi.
Massimo Faggioli
I prije sprovodne mise izneseni su pojedinačni zahtjevi da Benedikt XVI. bude odmah proglašen svetim (“santo subito”), čime se ponavlja ono što se dogodilo nakon smrti Ivana Pavla II. (1978.-2005.), odnosno njegovom kanonizacijom u travnju 2014. zajedno s Ivanom XXIII. (1958.-1963.). Bio bi to déjà-vu. Međutim, sagledavanje šireg povijesnog konteksta pomaže nam razumjeti važnost problema.
Prije svega, trebamo zapamtiti da je kanonizacija ljudi koje je kardinalska konklava izabrala za rimske biskupe i stara i nova. Od prvih 48 papa koji su umrli prije 500. godine, 47 ih je proglašeno svetima. Polovica njih bili su mučenici. Kanonizacija papa koji su sjedili na Petrovoj stolici u sljedećih 15 stoljeća je rijetka, ali se posljednjih desetljeća vrtoglavom brzinom povećavala.
Prava promjena započela je u 19. stoljeću s onim što povjesničari i teolozi nazivaju “romanizacijom” ili “papizacijom” katoličanstva, a posebno s Prvim vatikanskim koncilom (1869.-1870.) i njegovim proglašenjem papinskog primata i nepogrešivosti. To je dovelo do crkvenog vodstva više orijentiranog prema papi, ali i do novih oblika štovanja pape.
Ivan Pavao II. i kanonizacije
Tendencija kanonizacije papa porasla je pod Ivanom Pavlom II., koji je kanonizirao ogroman broj svetaca (uključujući mnoge laike, žene i vjenčane osobe). Također je skratio vrijeme čekanja za početak procesa kanonizacije s 50 na pet godina. Za Majku Tereziju iz Kolkate čak se odrekao i tog skraćenog razdoblja. Kad je u travnju 2005. umro Ivan Pavao II., Benedikt XVI. skraćuje vrijeme čekanja i za svog prethodnika.
Od 2000. do 2022. blaženima i svetima proglašena su trojica papa koji su služili nakon Drugoga vatikanskog koncila (Ivan XXIII., Pavao VI. i Ivan Pavao II.). Papu Ivana Pavla I., koji je rimski biskup bio samo 33 dana, Franjo je proglasio blaženim 4. rujna 2022., a proces njegove kanonizacije već je u tijeku. U prošlom stoljeću, počevši od Pija X., bez Benedikta XVI. i Franje, bilo je osam papa: polovica ih je već proglašena svetima. Posljednja trojica papa kanonizirana su gotovo redom.
Međutim, ovaj trend, započet u 20. stoljeću, treba zaustaviti iz tri razloga. Jedan od razloga za to je što kanonizacija papa danas znači kanonizaciju papinstva od strane papa u Vatikanu. Nasuprot tome, procesi kanonizacije (tehnički to je sudski proces) bili su ranije manje kontrolirani od strane Vatikana. Sve do protureformacije u 17. stoljeću Rimska kurija je sve više preuzimala kontrolu nad tim procesom. Tada je kanonizacija papa još bila iznimka. Sada papinstvo kanonizira samo sebe, a da ne postoji crkvena i vremenski proširena faza razlučivanja o mudrosti papine kanonizacije. Ovo se može smatrati načinom zaštite papinstva od moralnih i povijesnih prosudbi, pojačavajući, da tako kažemo, tvrdnje koje je Prvi vatikanski koncil iznio o papinstvu. Pritom se čini da Vatikan reagira na logiku koja je više medijska nego crkvena: kanonizacijom se želi dokazati medijska naklonost suvremenom papinstvu.
Drugi razlog je crkvena politika koja stoji iza odluka o kanonizaciji ili nekanonizaciji nekog pape. Razdoblje nakon Drugog vatikanskog koncila je poučno. Prijedlog Drugog vatikanskog koncila da se Ivan XXIII., koji je umro tijekom Koncila 3. lipnja 1963., proglasi svetim na Koncilu i kroz njega (stari način proglašenja svetima), izazvao je niz protumjera konzervativnih katolika. Stvorio se niz protuteža: “progresivnom” Ivanu XXIII. postavljena je konzervativna protuteža – i za njegovu beatifikaciju (Pio IX. 2000.) i za njegovu kanonizaciju (Ivan Pavao II. 2014.). U devetnaestom stoljeću uzdizanje papa na primat i nepogrešivost bio je politički čin – dijelom protiv sekularne moderne, dijelom prisvajanjem mehanizama tipičnih za političku modernost i modernu državu. Razlika u odnosu na 19. stoljeće je u tome što je kanonizacija papa od strane papa sada postala dio katoličke unutarnje politike i ne ide u prilog jedinstvu Crkve.
Treći razlog je povezan s krizom seksualnog zlostavljanja od strane svećenika. Način na koji se papinstvo bavilo seksualnim zlostavljanjem svećenika danas je kontroverzno pitanje u Crkvi te će tako biti i u budućnosti. Ako Katolička crkva želi rasti u razlučivanju duhova na koje je pozvao papa Franjo kao odgovor na krizu seksualnog zlostavljanja, onda institucija mora prestati kanonizirati pape.
Moratorij na papinske kanonizacije
Moratorij na kanonizaciju papa važan je za “čišćenje sjećanja” koje je sada u trendu. Tipično za nedavne faze u povijesti krize zlostavljanja u Katoličkoj crkvi, pozornost je usmjerena na ulogu Rimske kurije, a time i papa, u rješavanju pojedinačnih slučajeva i problema u cjelini. Kad papa kanonizira svoje prethodnike čini se kao da je institucionalna Crkva istovremeno i optužena i sudac i porota.
Ta su vremena davno prošla. Reputacija Ivana Pavla II. pala je na loš glas zbog njegovog rješavanja slučajeva zlostavljanja, i kao biskup i kao papa. Nedavno su se pojavili pozivi da se Ivan Pavao II. proglasi “nesvetim” zbog njegovog rješavanja kleričkog zlostavljanja i zbog njegove teologije žena i seksualnosti. Iako nikada nisam bio uvjeren u mudrost odluke o kanonizaciji Ivana Pavla II., također se protivim ideji njegove dekanonizacije (ako je to uopće moguće jednom odlukom ili radnjom). Što se tiče na brzinu kanoniziranih papa posljednjih desetljeća, odluka o dekanonizaciji Ivana Pavla II. bila bi jednako politička kao i odluka da se on proglasi svetim odmah nakon njegove smrti.
Ova tri čimbenika bila su prisutna i prije smrti Benedikta XVI. Sada, međutim, postoje dva izrazito nova elementa koja treba razmotriti, jer stvaraju situaciju drugačiju od one iz 2005. godine.
Prvi je da su 2005. godine pozivi na “Santo Subito” došli iz Pokreta fokolara. Napravili su plakate koje su prikazivali na Trgu svetog Petra, uzvikujući “Santo Subito” (“Svetac odmah!”) na kraju homilije kardinala Ratzingera i na kraju mise zadušnice. Ovaj izljev odanosti pokojnom papi mogao bi se smatrati izrazom vox populi – iako je riječ o pokretu koji je vrlo dobro integriran unutar redova institucije [primjerice, rijetko koja vatikanska nuncijatura među zaposlenima nema nekoga od fokolara]. Poziv na brzu kanonizaciju kasnije su ponovili drugi pokreti i institucionalni glasovi, osobito kardinali, ali to je rado prihvatio i papa Benedikt XVI.
I ovoga se puta na Trgu svetog Petra tijekom sprovoda mogao čuti poziv “Santo subito”, doduše u znatno prigušenijem obliku nego 2005. godine. No i prije sprovoda čuli su se institucionalni glasovi koji pozivaju na kanonizaciju – poput Benediktovog tajnika nadbiskupa Georga Gänsweina, koji je svojim medijskim izvještavanjem u prvim satima nakon smrti Rimskog biskupa u miru stvorio osebujnu i neobičnu atmosferu.
Bilo bi poučno i mudro usporediti, primjerice, diskreciju i razboritost tajnika Ivana XXIII., mons. Lorisa Francesca Capoville, nakon Papine smrti 1963. sve do njegove beatifikacije i konačne kanonizacije. To je važno utoliko što zahtjeve za kanonizaciju Benedikta XVI. podiže isti glas i u isto vrijeme onaj dio pojedinaca koji također pokreće određeni program doktrinarne politike (osobito o liturgijskoj reformi Drugog vatikanskog koncila i o teologiji Koncila u cjelini). Ta veza pojačava crkveno-političku važnost brze kanonizacije. Ovdje valja napomenuti da su pritužbe na liturgijsku reformu Drugoga vatikanskog koncila i na motuproprij Traditionis Custodes, time metom učinile i papu Franju, u posebno žučnoj i razdornoj polemici (osobito u SAD-u gdje živim, radim i odlazim na misu). Ovi unutarcrkveni sukobi nisu postojali kada se na sprovodu Ivana Pavla II. 8. travnja 2005. na Trgu sv. Petra uzvikivalo “Santo Subito”.
Drugi element koji nije postojao 2005. je novi val krize zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. Tijekom Svete 2000. godine Papa je zamolio za oproštenje za pogreške Crkve. No, nije tražio oprost za seksualno zlostavljanje od strane svećenika – iako to nitko nije primijetio. Prvi skandal izbio je 2002. istraživanjem Boston Globea “Spotlight”. U vrijeme smrti Ivana Pavla II., međutim, nije bilo zahtjeva crkvenih ili građanskih jurisdikcija za informacijama o tome kako je papa postupio u određenim slučajevima. To je već bilo drugačije kada je proglašen blaženim 2011., kada su se pojavili glasovi koji su dovodili u pitanje njegovu svetost s obzirom na krizu zlostavljanja.
Münchensko izvješće o zlostavljanju
Od tada se sjena krize zlostavljanja nadvila nad papinstvo. Tek su nedavno započeli institucionalni napori Vatikana da poveća transparentnost. Prisjetimo se da je izvješće o slučaju bivšeg kardinala Theodorea McCarricka Sveta Stolica objavila tek u studenom 2020. Sve do pontifikata Benedikta XVI. nijedan papa (živi ili mrtvi) nije bio u središtu pozornosti. To se drastično promijenilo posljednjih godina. Štoviše, to je sastavni dio priče o njegovu pontifikatu (osobito od 2010.) i životu nakon pontifikata (izvješće o postupanju u slučajevima zlostavljanja u njemačkoj nadbiskupiji München i Freising, čiji je nadbiskup bio između 1977. i 1981., objavljeno je u siječnju 2022.).
Benedikt XVI. podigao je borbu protiv zlostavljanja u Crkvi na novu razinu uvođenjem strožih procedura i novih zakona. Bio je prvi papa koji se susreo s preživjelima zlostavljanja i poduzeo mjere protiv zlostavljača. No prije nego što je izabran za papu, više od 20 godina bio je nadbiskup i kardinal prefekt Kongregacije za nauk vjere. To je također bilo vrlo teško vrijeme za katoličke teologe koje je Kongregacija istraživala i u mnogim slučajevima ušutkala, kao i za redovnice.
Sve ovo poziva na izniman oprez u pitanju kanonizacije papa, čak i onih koji poštuju naslijeđe i sjećanje na Benedikta XVI. te ga ne žele oštetiti i ne žele ostavljati dojam lijepo obojenog. Govorim to i kao netko tko je 2008. godine objavio talijansku verziju zbornika eseja Benedikta XVI., kao netko tko drži kolegije iz teologije u kojima su Ratzingerovi tekstovi obvezna literatura. Ovo nije sud o svetosti Benedikta XVI., nego stvar prilike i potrebe da se pitanje kanonizacije papa (ne samo Benedikta XVI.) razumije u današnjoj situaciji Crkve.
U konačnici, trebamo cijeniti i poštivati tradiciju Crkve o suzdržanosti u procesima kanonizacije. Prije gotovo četiri stoljeća, između 1628. i 1634., papa Urban VIII. odlučio je da mora proći 50 godina nakon smrti kandidata prije nego što se on može proglasiti svetim. Urban je reagirao na vrijeme u kojemu su stalno nastajale nove pobožnosti za neke nove svece. Postoji potreba da se ponovno otkrije mudrost ove drevne norme, osobito kada je riječ o beatifikaciji i kanonizaciji papa. Također je potrebno potisnuti misticizam papinstva u današnjem katoličanstvu. Na koncu, to je neophodno jer je Crkvi potreban dugi proces rasvjetljavanja uloge papinstva i Rimske kurije u krizi seksualnog zlostavljanja koja je najveći skandal u modernoj crkvenoj povijesti te najdublja kriza od vremena protestantske reformacije (katholisch.de; fratellanza.net).