Kako se mjere zamišljene za standarde u zapadnim gradovima mogu primijeniti na periferije gradova trećeg svijeta – baraccopoli, favela, bidonville [od francuskog bidon, “kanta (za smeće)” i ville “grad”, to je “grad kanti”, lima itd.)]? Središnja je to tema ovog promišljanja objavljenog u nedjelju 15. ožujka na Facebook stranici Brodericka Pabilla, pomoćnog biskupa Manile. Ovo promišljanje možemo primijeniti i na cijeli afrički i južnoamerički kontinent te na mnoge druge zemlje u Europi i Aziji.
Broderick Pabillo – Mondo e Missione
Kao i uvijek siromašni najviše trpe kada se jedan koncept prvog svijeta primjeni u kontekst trećeg svijeta. Mislim na tisuće vozača jeepneya (glavno prijevozno sredstvo na Filipinima), tricikla i malih taksija na pedale koji ne mogu zaraditi ništa, jer nema putnika koji bi išli u crkve na misu, kako je predviđeno zabranom okupljanja. Razmišljam i o uličnim prodavačima, o onima koji nedjeljom vjernicima prodaju cvijeće, svijeće i različite nabožne predmete. Razmišljam o radnicima koji nemaju stalno zaposlenje kao i o onima koji imaju povremeni posao a koji će biti poslani kućama. Nema posla – nema plaće.
“Siromašni bez crkve”, oni koji misle o nedjelji ne kao o danu posvećenom kultu, nego kao o danu kad imaju prigodu bolje zaraditi pružajući usluge ili prodajući stvari vjernicima, u nedjelju si nisu uspjeli zaraditi kruh. Nažalost, mnogi siromašni iz baraccopolisa, iz siromašnih gradskih četvrti naše biskupije ne mogu si dopustiti nedjeljni odmor.
“Isang kahig, isang tuka“ (ogrebotina, ćuška) je filipinski način da se opiše situacija najsiromašnijih među siromašnima. Općenito vlada ih ne klasificira kao “nezaposlene“, već kao “pod-nezaposlene“. Ne mogu se čak ni definirati kao zaposleni “na ugovor o djelu” jer njihova sredstva potpore ne predviđa bilo koji tip ugovora. Nemaju socijalnih ni zdravstvenih prava, kao ni osiguranja (SSS, PhilHealth, & Pag-ibig). Nemaju slobodnih dana, prava na porodiljini (ni za majke ni za očeve), nemaju godišnjeg odmora, ni plaćenog dopusta. Za njih jedino pravilo koje im ostaje jest: nema ništa od posla, ništa od novca. Nema novca znači nema ni hane na stolu. Točka.
Kad osobe u vladi predlažu mjere i direktive koje se odnose na sve građane, tko govori u ime ovih skupina građana, na koje se gleda kao da ne postoje u našoj ogromnoj metropoli? Jesu li svjesni da vladine statistike ne obuhvaćaju svo stanovništvo? Jesu li svjesni da u siromašnim četvrtima urbanih zajednica između 10 i 20% osoba uopće nemaju dokumente, to jest da nisu registrirani u matičnim uredima jer njihovi roditelji za njih nisu uspjeli zatražiti izvod iz matične knjige rođenih? Znaju li da u mrtvačnicama leže deseci leševa žrtava ubojstva koji nikad neće dostići pravdu jer nitko ne može zatražiti da ih se identificira?
U hebrejskoj tradiciji, na kojoj se temelji i naša kršćanska vjera, subota je ne samo vjerska obveza, već i pitanje socijalne pravde. Ideja je bila da osobama, osobito siromašnim, bude dopušten luksuz provesti dan odmarajući se i moleći bez trpljenja gladi.
Trebala bi se ponovno razmotriti zapovijed iz Ponovljenog zakona 5,13-15: „Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji.“
Zemlje prvoga svijeta lako mogu objaviti “blokade” i “karantene“ jer pretpostavljaju da njihovi građani imaju decentne kuće i dovoljno prostora, sa spavaćim sobama u kojima se može ostati u samoizolaciji i držati socijalnu distancu.
Kako je prije koji dan zatražio o. Danny Pilario, CM (Congregation of Mission), u svome Facebook postu: ‘Tko će pojasniti kakva je beštija ova socijalna distanciranost za siromašne koji žive u našim siromašnim četvrtima?’. Ako im se naredi da ostanu doma umjesto da lutaju ulicama, oni koji predlažu takve odredbe shvaćaju li barem da većina siromašnih u svojim barakama sirotinjskih četvrti žive kao sardine u konzervi. Istina je da bi voljeli radije ostati vani upravo jer imaju barem malo prostora u uličicama, u pokrivenim prostorima, na tržnicama (talipapa).
U zemljama prvog svijeta, vlade mogu proglasiti dane bez plaćenog rada, jer pretpostavljaju da su većina njihovih građana zaposleni. Nezaposleni i osobe s invaliditetom kao i osobe s posebnim potrebama primaju socijalnu naknadu. Umirovljenici primaju mirovinu. Ukratko, ako i prestanu raditi imaju sigurnost da neće trpjeti glad.
Najveća noćna mora je da će se preko samo jednog ili dvoje zaraženih u prenatrpanoj sirotinjskoj četvrti za kratko vrijeme broj zaraženih multiplicirati na tisuće. Samo jedan ili dva zaražena posjetitelja u gradskom zatvoru, koji ima kapacitet za 200 osoba ali u kojem je zatvoreno 2.600 (što je slučaj s većinom zatvora u zemlji), umnožili bi se na stotine, čak tisuće zaraženih za kratko vrijeme.
Koji dom zdravlja u barangay (malom selu) može izvesti laboratorijski test kojim bi se utvrdilo je li neka osoba zaražena? Pretpostavljajući da su takve procedure za analizu dostupne u domovima zdravlja u siromašnim gradskim četvrtima i da su u stanju izolirati potvrđene nositelje virusa od osoba za koje se pretpostavljaju da su zaražene ili da su bile u kontaktu sa zaraženom osobom, gdje će biti liječeni ovi zaraženi pacijenti? Naše javne bolnice su uvijek prepune, sa i bez COVID-19! Nije neuobičajeno vidjeti siromašne kako čekaju u hodnicima javnih zdravstvenih ustanova. Jasno, siromašni nemaju drugoga izbora nego čekati u hodnicima jer ne mogu si priuštiti privatne bolnice, kojih, uzgred, nema dovoljno. Pitam se jesu li ova pitanja uopće pala na pamet osobama u vladi koji utvrđuju smjernice.
Jasno, budući da ne možemo sve prepustiti vladinim agencijama, kao građani dužni smo dati svoj doprinos. Učinimo vrijeme korizme savršenom prigodom da nađemo kreativne odgovore, nove i spremne na korištenje, motivirane suosjećanjem i kršćanskom ljubavlju i usmjerene k ublažavanju snažnog udara “blokade” i “karantene” na najsiromašnije među siromašnima oko nas. Zovimo ga “Ljubav u vrijeme COVID-19“.
Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih.
Prijevod: Fratellanza umana (21.03.2020.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.