Prije godinu dana Rusija je napala Ukrajinu. Od prvih dana sukoba, Artem Chapeye odlučio se pridružiti vojsci. Za La Croix priča o svom ratu, bliskom i besmislenom. Bez uvijanja, govori o svojim motivacijama, noćnim morama, o svojem novom odnosu prema svijetu.
Baptiste Stephan | La Croix
Jedan od najbriljantnijih ukrajinskih pisaca svoje generacije, Artem Chapeye, pravoga imena Anton Vodyanyi, rođen je 1981., vrlo suptilno analizira svoju zemlju i svoje sunarodnjake. U romanu Loin d’ici, près de nulle part (Daleko odavde, blizu nigdje), jedinom koji je preveden na francuski, 2015. opisao je iskustvo egzila, oslikao ekonomsku emigraciju koju su proživjeli mnogi Ukrajinci 1990-ih i ranih 2000-ih, u periodu kada je Ukrajina bila vrlo siromašna, nakon pada Sovjetskog Saveza. Njegov životni put je naizgled paradoksalan. Bivši polaznik vojne akademije koji je postao pacifist, nakon 2014. povezuje pero i vojna događanja pišući izvještaje o ratu u Donbasu.
U lipnju 2022. pitali smo ga za razloge njegovog odlaska u vojsku. Počeo nam je pričati o svojoj zemlji nekoliko tjedana nakon početka ruske invazije. Zatim nam je objasnio svoj izbor i pomoć koju književnost nudi u pronalaženju smisla unatoč tragediji. A danas, iz njegovog pera i ekskluzivno za La Croix, donosimo priču o ratu, njegovom ratu. Dojmljivo.
Artem Chapeye, pisac
Kao adolescent bio sam impresioniran francuskim intelektualcima iz sredine dvadesetog stoljeća. Bilo je to krajem devedesetih, u Ukrajini su bili redovni prekidi struje i grijanja. Onda je to bilo zbog neimaštine. Danas su struja, grijanje, voda i internet stalno u prekidu zbog ruskih bombardiranja.
Zadnju godinu srednje škole, 1998., cijelu zimu proveo sam u knjižnici. Tamo sam, ne skidajući jaknu i kapu, čitao Stranca Alberta Camusa, koji je dostupan samo u ruskom prijevodu. Bio je to jedini primjerak knjige u mojem malom gradu, a posuđivanje nije bilo dopušteno. Potom sam otkrio Jean-Paula Sartrea. Mislim da me se upravo njegov primjer egzistencijalnog izbora duboko dojmio. Francuska je tada bila pod nacističkom okupacijom. Što izabrati: ostati s majkom ili se pridružiti pokretu otpora? Ne znam tko sam, sve dok ne donesem odluku. Nakon što sam napravio svoj egzistencijalni izbor, postajem doista ono što jesam. Egzistencija prethodi esenciji.
Jesam li tada, kao adolescent, mislio da ću se s 40 godina naći pred sličnom dilemom? Moju zemlju napao je autoritarni imperij. Što mi je činiti? Pridružiti se snagama otpora ili pobjeći i ostati sa svojom obitelji? Priključivanje vojsci nije odgovaralo mojim uvjerenjima o ratu, preuzetim iz pacifističkih knjiga. Ove knjige gotovo uvijek govore o vrlo mladim ljudima. Ali nakon ruske invazije, u ukrajinskoj vojsci možete naći milijun ljudi različite dobi. I ne žale se na nedostatak seksa (što je često kod mladih vojnika), nego na bolove u leđima zbog pancirnog prsluka. Mnogi vojnici već su očevi. Često imaju, kao i ja, malu djecu.
Dobro pamtim osjećaj koji je prevladavao u meni prvih dana nakon što je Tama stigla u moju zemlju, sa sjevera. Osjećao sam ljubav. Ljubav koja obuhvaća sve. I solidarnost sa svima. Ovaj osjećaj postao je ambivalentan. U početku se činilo da smo svi u istoj situaciji. Potom su ljudi počeli donositi različite egzistencijalne odluke. Moram priznati da se taj osjećaj od tada promijenio. Od sada moja solidarnost više ide prema onima koji su se odlučili boriti. Ali na to ćemo se još vratiti.
U prvim satima invazije volio sam sve oko sebe. Osjećao sam ljubav prema svakoj osobi koju bih susreo. Ljubav prema svakoj vlati trave koja je nestala prošle godine. Prema svakoj cigli ispod sive, vlažne, ispucale žbuke naše stare deveterokatnice. Osjetio sam ljubav i suosjećanje prema malom smeđem psu privezanom za vrata trgovine. Psu koji drhti gledajući svog gospodara kako u žurbi kupuje kruh, žitarice, šećer, svijeće. Ljubav prema šarenoj mački koja je spavala među loncima cvijeća u prizemlju, odmah ispred prozora one bake koja me ponekad znala nagrditi, ako je smatrala da moje ponašanje nije prikladno za tako pristojnu osobu. Ljubav prema ovoj mrzovoljnoj bakici, sada šutljivoj, koja rukama briše suze, gleda me i pita: Kako je to moguće? Gledam je raširenih, bolno otvorenih očiju i ne znam što da kažem. Osjećam ljubav prema pjegavoj mladoj majci s petog kata koja žuri da do auta odnese kolijevku u kojoj spava njezino dijete. Niska rasta, mršava i napeta, pognuta zbog težine djeteta. Glasno jeca.
Noću, u mraku, u našem stanu u Kyivu*, suprugu i mene probudile su eksplozije. Zatresli su se zidovi deveterokatnice. Moja supruga gleda u mrak i kaže: Počelo je.
Naravno, pripremili smo prtljag za hitne slučajeve, prema preporuci Vlade. Točnije, bio je to ruksak za hitne slučajeve, veličine onoga za planinarenje. Ali nismo mislili da će nam stvarno zatrebati. Do kraja nismo htjeli vjerovati. U Europi 21. stoljeća jedna država ne može napasti drugu. Ne može. To se neće dogoditi.
Tu noć djeca su spavala pod šatorom. Imamo – imali smo, imat ćemo – taj običaj u obitelji. Ponekad, ako su djeca bila dobra, nasred sobe raširim šator i zaspim u njemu između moja dva sina. Jako im se sviđa ova igra, a sviđa se i meni. Zaspu mi na rukama. Naravno da se kasnije, tijekom noći, vraćam svojoj supruzi na naš ortopedski madrac. Dob u kojoj možete spavati na planinarskoj prostirci, na podu, ne traje vječno. Bole me leđa.
Dan prije invazije dečki su bili neposlušni. Međutim, supruga i ja smo ih odlučili “amnestirati” i podignuti šator. Jako sam sretan zbog ove odluke. Kako je dobro da su mi u ovoj posljednjoj noći mira moja dva sina zaspala na rukama. Mislio sam da ću biti jedini koji će to pamtiti do kraja života. Ali ne. Nedavno mi je moj stariji sin napisao iz inozemstva: Kad završi rat, sanjam da opet spavam s tobom kod kuće, u šatoru. Jer sjećam se, kad je počeo rat, nismo ga složili.
Djeco, probudite se. Iznio sam ih iz šatora na rukama u pet sati ujutro. Idemo kod bake.
– Sada?, pita stariji sin u nevjerici.
– Da, pačići moji. Jako nedostajete svojoj baki. Nije vas vidjela skoro dvije godine.
Iz straha da ih ne zarazimo, djecu nismo vodili kod bake i djeda od početka pandemije Covida. No, u Ukrajini je pandemija završila preko noći, 24. veljače 2022. godine.
Što se toga tiče, u Ukrajini često kažemo samo 24., bez mjeseca ili godine. Dva svijeta, dva života: prije 24. ili poslije 24. I svi razumiju.
Dok smo u automobilu s djecom šuteći slušali radio i stigli na jugozapad zemlje, nakon pola dana, a put obično traje dva sata, moja supruga je pokazala na jednolično sivo nebo i rekla: I vrijeme se uklapa. Da sunce sja, bilo bi kao…
Svijet je izgledao tmurno. Zvukovi su dopirali do mene prigušeno kao kroz vodu. Nisam se bojao. Duboko u meni sve se zaledilo. Ja sam profesionalni pisac, a nisam mogao pronaći ni jednu riječ. Ni jednu jedinu. Moje misli su obamrle, kao i ja. Bili smo u koloni od nekoliko automobila, punoj ljudi koje nismo poznavali prije 24. Prijateljica moje žene dovela je cijelu našu obitelj. Ostatak grupe bili su njezini rođaci i prijatelji. U vrijeme ručka zaustavili smo se u jednom selu, kod oca jednog od njih. Taj mršavi seljak s brkovima, u godinama blizu mirovine, dobroćudnog pogleda i čvrstog stiska ruke, izgledao mi je kao živo utjelovljenje te neopisive, ali tako stvarne «duboke Ukrajine», o kojoj rado govorim u svojim knjigama.
Iste večeri bio je mobiliziran. U trenutku dok pišem ovaj teksta, taj čovjek se nalazi u vojnoj bolnici, ranjen je u borbi protiv Rusa u blizini Bahmuta, u istočnoj Ukrajini. Djelomično sam se i zbog njega javio u vojsku.
Ne znam kako se taj osjećaj zove u Francuskoj, ali u Ukrajini ga iz nekog razloga zovemo španjolski sram. Radi se o situacijama u kojima se zbog postupaka druge osobe osjećate posramljeno. Prve večeri u ovom selu vidio sam kako se ponaša punoljetni sin mobiliziranog oca. Sjećate li se kako se Winston Smith, glavni lik Orwellova romana iz 1984., konačno slomio? Počeo je vikati: Radite to Juliji! Juliji! Ne meni ! Nije me briga što ćete joj raditi! (…) Nemojte to raditi meni!
Tako se ponašao sin mobiliziranog oca. Barem te večeri. Stigao je u selo gdje se namjeravao sakriti. Kada je telefonom čuo da su njegovog oca i druge muškarce postrojili ispred seoskog poglavarstva i podijelili im puške, dotični sin je okrenuo glavu i sakrio se iza žena. A kad sam ga zamolio da nas odveze do autoceste, tihim glasom rekao je da više ne želi prolaziti kroz ukrajinske kontrolne točke. Na kraju nam je pomogla jedna žena. Tada mi je postalo jasno da će glavni teret, kao i uvijek, pasti na pleća običnih ljudi – seljaka, vozača autobusa, građevinara, zaštitara koji rade u supermarketima. Na Duboku Ukrajinu, o kojoj sam pisao. Ljudi poput mene ili ovog mladića – obrazovane osobe iz velikih gradova – ako nisu dobrovoljci, mogu lako izbjeći rat. Te sam večeri odlučio biti s običnim ljudima. Sutradan sam otišao u ured i prijavio se kao dobrovoljac.
Do toga dana smatrao sam se pacifistom, iz principa. A sada takav stav iz principa nazivam apstraktnim pacifizmom. Apstraktni pacifizam rezerviran je za one koji nisu suočeni s egzistencijalnim izborom i mogu si priuštiti teoretiziranje. Danas je u Ukrajini beskorisno pisati peticiju protiv bombi i krstarećih raketa; nenasilni otpor nije djelotvoran. Mahatma Gandhi, kojeg sam prevodio na ukrajinski, pisao je pisma Adolfu Hitleru prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Hitlera nisu zaustavila ova pisma.
Bolje se boriti, unatoč svim izgledima za poraz
Putin je očekivao da će Ukrajina pasti za nekoliko dana ili tjedana. Kao i mnogo ljudi na Zapadu, čak i mnogi Ukrajinci. Bio sam jedan od njih. I budući da pokušavam biti iskren, reći ću vam: u vojsku sam došao s putovnicom i idejom da bih eventualno mogao pobjeći u inozemstvo. Mislio sam da ćemo izgubiti za nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci. Zamišljao sam kako ubrzo postajemo partizani u šumama, naoružani protutenkovskim raketnim bacačima Javelin. Svi su pričali o gerili, jer se očekivao raspad države. Rekli smo si da tako barem nećemo imati osjećaj da smo žrtve, nego aktivni članovi otpora. I da smo barem pokušali.
Ali to se nije dogodilo. I to upravo zbog ovog izbora. Bolje je zaći u Tamu i pružati otpor, nego pobjeći od Tame i biti žrtva. Bolje se boriti unatoč svim izgledima za poraz. Ukrajina nije izgubila upravo zato što su stotine tisuća ljudi napravile ovaj egzistencijalni izbor. I ne samo da naša zemlja nije bila poražena, nego su se stvari razvijale potpuno drugačije. Sada mi se čini da egzistencijalni izbor ne određuje samo sudbinu pojedinaca, nego i zajednica. Uključujući imaginarne zajednice poput nacije. Već sada vidim kako se i naša percepcija nas samih promijenila. Naš nacionalni narativ, naši mitovi su se promijenili.
Moja djeca u inozemstvu prate ukrajinski školski program, jer se namjeravamo vratiti. I ja sam prije trideset godina učio o povijesti ukrajinskog naroda koji od davnih dana pati. U suštini radilo se o kolonizaciji Ukrajine, najprije od strane Ruskog Carstva, a potom od strane njegovog nasljednika, SSSR-a. Umjesto toga, u predgovoru novog, na brzinu sastavljenog udžbenika moga sina, govori se o povijesti herojskog i nepokolebljivog ukrajinskog naroda. Naravno, obje su vizije pojednostavljene službene verzije koje sam dugo pokušavao dekonstruirati u svojim knjigama. Ali nadam se da je ovaj primjer jasan: postajete ono što radite.
– Tata, ne želim da te pošalju u rat.
– Neće me poslati, dušo, ja ću otići svojevoljno.
Svoju odluku sam najprije saopćio svom starijem sinu. Sjećam se da sam se manje bojao odlaska u vojsku nego priopćavanja te odluke svojoj supruzi. Oboje smo usmjereni ljevičarski i feministički. Vjerojatno sam bio jedan od najpoznatijih muških feminista u zemlji… Ali rat uvijek dijeli uloge: muškarac ide braniti zemlju, a žena ostaje s djecom da se brine o njima. Silom prilika postaje izbjeglica i samohrana majka. Još uvijek osjećam neku nelagodu. Dogodilo se isto što i s pacifizmom: desetljećima smo gradili teoretski ispravne sheme koje je povijest u prvom naletu oluje pomela. Još uvijek ne znam što da mislim o svemu tome. Teorijom ću se baviti kasnije, kad opet budem imao tu privilegiju.
Moja supruga je sociologinja. U inozemstvu se bavi ženama koje su, kao i ona, zbog rata prisilno postale samohrane majke. U slobodno vrijeme za nju prepisujem snimke razgovora koje je s njima vodila. Jedna od žena koje su sudjelovale u ispitivanju, također feministica, pobjegla je iz zemlje zbog svoje djece, iako bi voljela ostati u Ukrajini i priključiti se obrani. Objašnjava mojoj ženi: Imam kognitivnu disonancu. Nisam planirala biti u inozemstvu, ali shvaćam da sam ovdje i to na duže vrijeme. Jer imam djecu. Moj identitet majke veže me za mjesto koje možda ne bih izabrala u nekim drugačijim okolnostima. Možete biti vrhunski stručnjak, no budući da imate djecu, radite ono što morate i to je to. Mislim da me u potpunosti razumijete.
Jako sam se bojao reći svojoj supruzi da idem u vojsku
Moja supruga razumije. I ja razumijem. A možda druge opcije nisam ni imao. A možda je Sartre bio djelomično u krivu. Prije nego što napravite egzistencijalni izbor, djelomično ste određeni svojim prethodnim odlukama, kao i svojim identitetom i okolnostima. Na primjer, slučajnost koja se odnosi na spol i mjesta rođenja. Prijateljica koja živi u Parizu napisala mi je: U kafiću sam vidjela tipa koji je bio sličan tebi. Pio je vino i smijao se, a mene je preplavio osjećaj nepravde. Ali ja imam osjećaj da se mi ne borimo samo za svoj vlastiti opstanak, nego i za budućnost ovog tipa i njegove djece u Parizu. Branimo ga od jednog mračnijeg svijeta u kojem će, kao u Drugom svjetskom ratu, pojedine zemlje iznova moći okupirati druge, a milijuni ljudi biti prisiljeni na izbor: pobjeći, sakriti se ili se pridružiti otporu.
Jako sam se bojao reći svojoj ženi da odlazim u vojsku. Jer da me nije podržala, možda ne bih ni otišao. I možda bi taj neodlazak polako oslabilo naš odnos. Posljednji film koji sam gledao prije 24. bio je Prezir Jean-Luca Godarda. Međutim, moja supruga je već znala što ću učiniti. Prije nego što sam ja to uopće shvatio. Moja odluka nije iznenadila ni moje roditelje, ni većinu ljudi koji me poznaju. Iako sam godinama pretendirao biti pacifist. Iako jedina pjesma koju sam napisao u zreloj dobi započinje stihom: Kada dođe rat, bit ću dezerter.
Ponekad vas vaši najbliži poznaju bolje od vas samih. Supruga me otpratila do ureda za mobilizaciju. Ugledali smo dugački red volontera.
Moja supruga rekla je djeci: Ne brinite, tata će biti poslan samo na… zapravo… na osiguranje kontrolnih točki. Ne znam kako, ali zasad je prilično dobro pogodila metu. Imao sam sreće. Bio sam raspoređen u patrolnu jedinicu. Zahvaljujući tome još uvijek sam živ. Većina ljudi iz ovog malog mjesta koji su otišli u vojsku završili su u ovdašnjoj borbenoj brigadi. Mnogi od njih više nisu među nama. Zahvaljujući njima, zahvaljujući svima onima koji nisu pobjegli nego su otišli na bojište, mi još uvijek odolijevamo Tami. Zahvaljujući njima, tim uglavnom običnim ljudima, poljoprivrednicima i građevinarima, cijeli svijet možda neće postati još mračnije mjesto.
Bilo je i trenutaka slabosti. Svaki put su me podržali drugi vojnici. Prvi dan, u prostorijama centra za raspoređivanje, rasplakao sam se. Prišao mi je jedan mladić, također tek mobiliziran, i pružio mi deku. Bio sam ganut videći da čovjek u takvoj situaciji, za razliku od mene, ima još snage brinuti se za svoje bližnje. Ispostavilo se da je taj mladić bio sjemeništarac. U nutrini ga je razdiralo pitanje: Ako u ratu moram ubiti, mogu li biti zaređen za svećenika?
Budući da se nisam našao u istinski opasnim uvjetima, najteže mi je padala odvojenost od djece i supruge. Prvih mjesec dana ostali su u Ukrajini. Nakon toga je Putin zaprijetio da će upotrijebiti svoje nuklearno oružje i nitko nije znao koji bi grad mogao sravniti sa zemljom. Svake noći sanjao sam kako djeca umiru. Ponekad je to bio moj mlađi brat dok je bio još dijete. Ponekad bi sanjao kako mačić pada s prozora. Ili da je našega psa pregazio vojni kamion. Sve te noćne more završile su onoga dana kada su moja supruga i djeca otišli u inozemstvo.
Od onda su snovi postali mirniji. Za razliku od noćnih mora iz kojih se svom snagom pokušavate iščupati, sada sanjate da grlite svoju djecu. Sve je tako lijepo, tako svijetlo, obasjano suncem da se počnete pitati nije li to previše lijepo, da bi moglo biti istinito – i na tu pomisao djeca počinju nestajati u zraku. Uzimate ih u naručje, čvrsto ih privijate k sebi dok oni nestaju, a vi se budite u suzama. Nema djece. Vi ste u vojnoj uniformi, sa strojnicom, u nekoj vojarni ili automobilu. Košmar je stvarnost i okrećete se od ostalih vojnika da vas ne čuju kako plačete.
Na rođendan mog starijeg sina – trebao je navršiti 10 godina, bio je tisuću milja daleko od mene i nisam znao kada ću ga opet vidjeti i hoću li ga uopće još vidjeti – nacrtao sam tortu s brojem 10. Napisao sam Jako te volim i zamolio da me s mojim telefonom fotografiraju s ovom slikom. Artem, nasmiješi se!, reče mi vojnik koji me je fotografirao.
Jako sam se bojao da bi me rat mogao promijeniti
Nisam se mogao nasmijati. Čitav taj dan, na rođendana moga sina, hodao sam stisnutih zubi: da nitko ne primijeti u kakvom sam stanju. Nije mi uspjelo.
– Arteme, zar ne ideš na ručak?, upitao me dežurni časnik.
Odmahnuo sam glavom i pokušao brzo otići, rekavši: Nisam gladan. Ali časnik je krenuo za mnom: Je li se nešto dogodilo? Netko ti je umro? Moj život je mrtav, pomislio sam. I briznuo u plač dok sam mu pokušao reći koliko mi nedostaju moja djeca. A on, vojnik s mitraljezom, zagrli me i kaže: Znaš da većina ljudi ovdje osjeća isto, zar ne?
Jako sam se bojao da bi me rat mogao promijeniti. Bojao sam se da će me otvrdnuti. Kako bih se tome odupro, pokušao sam postati još osjetljiviji i obzirniji. Na primer, kupovao sam kobasice za pse i mačke lutalice. Na fotografijama često vidimo vojnike koji brinu o životinjama. Nije to nikakva slučajnost. Imamo puno neiskorištene nježnosti. U svibnju sam čitav mjesec nosio hranu do mravinjaka u šumi. Donosio sam komadiće jabuke i čokolade i gledao kako ih mravi skupljaju.
Mislim da nisam otvrdnuo. Ali rat me ipak počeo mijenjati
Oni koji manje razmišljaju, mrze i dehumaniziraju ruske vojnike. U prvim mjesecima invazije uspoređivali su rusku vojsku s Orcima iz Tolkienovih knjiga. Ne volim to, ali mogu razumjeti. Oni koji više razmišljaju vjerojatnije da će imati milosti prema nemilosrdnim Rusima. Ne znam može li netko tko nije iskusio rat razumjeti taj osjećaj, ali jedna od najsnažnijih umjetničkih produkcija o ruskoj invaziji, napisana u stilu narodne pjesme, sadrži ove riječi: O, jako mi je žao, moj mali neprijatelju, što si izabrao ovaj put. Nedavno sam za svoju suprugu zapisivao intervjue ukrajinskih sociologa s članovima ruske oporbe. Kažu da su antiratni prosvjedi u Rusiji brzo ugušeni. Pogodila me priča o čovjeku koji se osjećao izolirano, beznadno, nije znao što učiniti. Zapalio je vrata na zgradi FSB-a (Sigurnosne službe Ruske federacije) i nakon toga nije pobjegao. Želio je da njegov postupak služi kao primjer. Ali ljudi oko njega okretali su glavu. Ostao je sam sve dok ga nisu došli uhapsiti. Tužna distopija.
Nema nikakve rasprave o našim osjećajima prema osvajaču. S druge strane, mnogi vojnici koje poznajem imaju problema sa svojim starim prijateljima koji su odlučili da se neće pridružiti otporu.
Tri mjeseca nakon početka rata prvi put sam bio na dvodnevnom dopustu u svom rodnom mjestu, kod roditelja. Našao sam sve te ljude koje poznajem od djetinjstva i koji su mi ostali najbolji prijatelji… do 24. Prijatelji smo trideset godina. A jesmo li još uvijek prijatelji? Jedan od njih mi je rekao kako je nakon ruske invazije postao hiper-domoljub (uzgred, ja se nikad nisam smatrao domoljubom i još uvijek se ne smatram). Sat vremena kasnije, nakon dva-tri popijena piva, hiper-domoljub mi kaže tihim glasom: Ako ostanemo mirni, u kutu, možemo ovako ostati do kraja.
Bio je to tek prvi od moja dva dana dopusta, ali poželio sam se naglo ustati i vratiti u svoju jedinicu, među ljude s kojima sam se osjećao povezanim. Iz pristojnosti sam ostao i šutio.
Nešto kasnije, drugi mi je prijatelj telefonom rekao da sjedi u kafiću u Kyivu*, gradu kojeg su branili drugi: Treba samo uživati u životu. Tako je, pomislio sam u prvi mah. A onda sam malo razmislio. Razumijem strah; i sâm sam velika kukavica. Ali na koncu sam osjetio da takav stav pokazuje određenu sebičnost. Iako, kad o tome razmišljam, kažem si da možda griješim.
Drugom prilikom jedan je prijatelj tražio stan u Kyivu*, koji je nakon povlačenja Rusa postao sigurniji. Htio je iznajmiti stan za sebe i svoju obitelj u kvartu u kojem sam ja prije rata živio sa svojima. Odjednom sam osjetio da mu zamjeram, kao da će on sada živjeti naš život, iza naših leđa. Toliko je ljudi otišlo u vojsku i ostavilo svoju djecu, da bi on mogao biti sa svojima. A deseci tisuća osoba nemaju sreću koju mi imamo, mrtvi su.
Sve te ljutnje ne izbijaju u isto vrijeme. Nastaju postupno, kao reakcija na stotine sličnih događaja. Stvara se zid između onih koji su u vojsci i onih koji nisu. Iako dobro znamo, povijest nam pokazuje, da neće svi uzeti oružje. Tijekom nacističke okupacije u Francuskoj nisu se svi pridružili Pokretu otpora. I nisu se svi Vijetnamci borili protiv američke invazije. Ne ide to tako.
Ponekad susretnem pogled muškaraca u civilu: jednima se u očima vidi stid, drugima odbojnost. Te osjećaje pripisujem svojoj prisutnosti i strahu da će biti uhvaćeni i mobilizirani. Jednom kad smo imali slobodan dan, zapovjednik postrojbe dozvolio je meni i još jednom vojniku da odemo u teretanu. Kad smo u uniformama ušli u teretanu, bila je puna body-buildera. Misleći da smo iz mobilizacijskog tima, posakrivali su se po ćoškovima.
Stara prijateljstva kopne. Mojoj djeci upravo ispadaju mliječni zubi. Vidio sam to na slikama koje mi je supruga poslala. Proces rastakanja prijateljstava podsjeća me na način na koji ispadaju mliječni zubi, nakon što im se korijeni rastope. Ali na njihovom mjestu rastu drugi zubi. Ljudi koje sam upoznao u vojnoj jedinici, ili samo u prolazu, postaju bliski prijatelji. Nedavno me nazvao poznanik s kojim nisam puno kontaktirao, iako smo se uzajamno poštivali. On je sada jedan od ljudi s kojima sam najbliskiji. I on se dobrovoljno pridružio borbi protiv invazije, iako su njegovi motivi potpuno drugačiji od mojih.
Rekao mi je telefonom: Daj shvati da nemaju svi dovoljno snage. To je kao da se od svih u teretani traži da podignu uteg od 100 kilograma.
Naravno, u pravu je.
To je drugi način gledanja. Možete reći: Moji prijatelji pokazali su se slabima. Ili možete reći: Sada sam među najjačima. I među ovim najjačima, ja se osjećam kao jedan od najslabijih. A ovi jači me podržavaju. Pokazalo se da je točno ono što književnost govori o ratu: bratstvo – ili sestrinstvo za žene – među vojnicima postoji.
Postoje stvari o kojima će vojnik prvo razgovarati s drugim vojnikom, jer nije siguran da će ga civil razumjeti. Bitak određuje svijest. Ali i ovdje možete pogriješiti, kao ja nedavno.
Primijetio sam da želi razgovarati sa mnom. Muškarac pedesetih godina sa šiljastom bradom. Obojica smo bili u uniformi među civilima. Po njegovom pogledu i bojažljivim pokretima vidio sam da mu je potreban razgovor. Najprije smo pričali o općenitim temama: gdje tko služi, gdje je tko bio. A onda je rekao:
– Najteže je kad u nekoga trebaš pucati prvi. Vidio sam mu oči.
– Jesi li ih morao ubiti mnogo?, upitao sam i odmah se ugrizao za jezik.
– Glupo pitanje.
– Žao mi je. Baš glupo pitanje. Žao mi je. Žao mi je. Oprosti… Oči su mu se napunile suzama. Žao mi je.
– Ne pitaj to nikad. Nitko ti neće reći. Trebalo mu je vremena da prijeđe preko mog glupog pitanja. Nisam spavao mjesec dana. Čitav mjesec. Gospodine, smiluj se meni grešniku. Čim zaspim, vidim njegove oči. Na dopustu, kod kuće… Mačka uđe u sobu, ja skočim. Ljudi poput nas… I dalje plače… Bačeni smo kao psi… A da ga nisam ubio? Što bi bilo? Drugi dečki bi to morati učiniti…! I onda dođem ovdje, a ti me pitaš: ‘Koliko si ih ubio’?!
Nakon godinu dana rata, kao i prvog dana, sanjam samo o tome da skinem uniformu
Sjediš nasuprot čovjeka koji je ubio. Pa ipak, ne možeš ga smatrati ubojicom. On je čovjek koji je bio prisiljen ubiti. Tu je, na dva metra od tebe. Znaš da je ubio, a voliš ga više od svega, voliš ga toliko da osjećaš strujanje hormona, oksitocina ili čega već, osjećaš protok energije od tebe prema njemu i želiš ga zagrliti, ali se bojiš, bojiš se zagrliti ga, bojiš ga se dodirnuti. Jer i zbog mačke usred noći poskače.
Ljudi ponekad pitaju o umoru od rata. Ne znam što bih rekao. To mi izgleda apstraktno baš kao i pacifizam pred bombama i projektilima. Od prvoga dana, kao i danas, sanjam samo o tome da ova noćna mora što prije završi. Nakon godinu dana rata, i od prvoga dana, samo sanjam da skinem uniformu. Iznad svega sanjam da je moja djeca ne moraju nositi kad odrastu. Jednom, dok je moj sin još bio u vrtiću, za Božić je trebao glumiti vojnika iz Andersenove bajke. Vidjevši svoje dijete u uniformi, pomislio sam: Sine, nadam se da je nikada nećeš morati nositi u stvarnom životu. I možda zato ja sada moram nositi uniformu. Upoznao sam i 50-godišnjeg dragovoljca koji je otišao u vojsku kako bi njegov 25-godišnji sin bio oslobođen mobilizacije.
Što to znači umor od rata? Koje su druge mogućnosti?
Ne želim se upuštati u predavanje iz povijesti Ukrajine za strance, ali mogućnosti su jednostavne. Ili se braniti ovdje i sada, uz gubitke, ili ostati kolonija Ruskog Carstva još idućih sto godina. Ako se predamo, mogu raditi s nama što god hoće, baš kao što kineska vlada radi s Ujgurima. Sada nam se barem pomaže davanjem oružja. Ako budemo poraženi, svijet može samo iskazati duboku zabrinutost. Nedavno je Europski parlament konačno priznao hotimično izazvanu glad u Ukrajini, Holodomor 1932.-1933., kao genocid. Naravno, teško je zamisliti da bi u današnjoj Europi ponovno mogli biti ubijeni milijuni ljudi. Ali sve do 24. nismo mogli zamisliti da bi u današnjoj Europi jedna zemlja mogla napasti drugu.
Nedavno je britanska tajna služba objavila početne planove Rusije koji su nakon okupacije predviđali podjelu Ukrajine na četiri dijela i fizičku likvidaciju „nepomirljivih“. Na trenutno okupiranim područjima već možemo vidjeti kako se djeca po školama “reprogramiraju” kako bi postali “Rusi”. I to se može smatrati jednim vidom genocida.
Ili se borite, uz rizik da poginete od gelera rakete, ili se ne borite, uz rizik da poginete s vrećom na glavi, ruku zavezanih na leđima, kao civili u Buči. Možete biti mučeni bilo kada i iz bilo kojeg razloga.
Umorni ili ne, u pitanju je preživljavanje
Nakon devet mjeseci rata konačno sam mogao otići u inozemstvo posjetiti svoju obitelj. Za vojnika, ovo je vrlo iznimna situacija: pozvan sam na književni festival, a putovanje je odobrio vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Ukrajine. Odluka je donesena u zadnji čas i od prvog dana mučio me osjećaj jaza koji postoji između ova dva svijeta: jednog poslijepodneva još patrolirate po hladnoći s oružjem u blizini vojnog objekta, a dva sata kasnije, polažete oružje, zapovjednik vas vozi na autobus. Nije prošlo ni 24 sata, vi šetate jednim europskim gradom koji je okićen božićnim lampicama.
Svoju sam djecu vukao na književna događanja kako ne bih propustio niti jedan tren da budem s njima. Nekoliko dana pratio sam ih do škole. Navečer ih nisam ostavljao, držao sam ih u naručju, mazio i ljubio. Spavao sam s njima u istom krevetu. Bio sam sretan što sam s njima, ali u isto vrijeme i nesretan videći koliko sam izgubio. Neće biti onog života kao prije 24., dok ova noćna mora ne završi. Pa čak i da sam prekršio sve zakone, pobjegao i ostao u Europi, o čemu naravno u ovom trenutku ne razmišljam.
Vozeći se tramvajem kroz ovaj europski grad, imao sam osjećaj kao da je sve što se tamo događa bilo nekako plitko, površno. Ne baš stvarno. Dekor nacrtan na sjajnoj plastičnoj podlozi u boji.
Tjedan dana kasnije vratio sam se u Ukrajinu, pješice došao do vojne jedinice u gradiću u kojem sam sada stacioniran. Bila je zimska večer. Grad je bio u gotovo potpunom mraku zbog ruskog bombardiranja elektrana. Tek su tu i tamo brujali dizel generatori, poneki prozor bio je slabo osvijetljen. Hodao sam kroz tamu i osjetio da je za mene istinsko postojanje, iz dubine bića, ovdje. Egzistencija koju nitko normalan ne bi dobrovoljno izabrao (la croix; fratellanza.net).
S francuskog prevela: ms Vesna Zovkić
* Iako La Croix inače koristi naziv Kijev, preuzet iz ruskog, ovdje smo, iz poštovanja prema autoru, odlučili poštivati ukrajinski naziv. Tekst: Artem Chapeye, pisac; Prijevod: Alla Lazareva; Ilustracija: Baptiste Stephan