Nastavno na upit Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA), Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u Republici Hrvatskoj Višnja Ljubičić dala je izjavu na temu molitvenih okupljanja na gradskim trgovima u kontekstu utjecaja takvih inicijativa na ravnopravnost spolova. Pravobraniteljica je, odgovorivši na brojna pitanja novinarke, dostavila vrlo opširan komentar. S obzirom na opširnost i kompleksnost materije i činjenicu da je izjava Pravobraniteljice u brojnim medijima prenesena parcijalno, ovim putem sa službene stranice prs.hr donosimo cjeloviti tekst dostavljen HINA-i, s ciljem izbjegavanja eventualnih pogrešnih tumačenja.
Komentar Pravobraniteljice:
U svakom društvu postoje skupine koje se zalažu za očuvanje tradicionalnog društvenog poretka i protive se procesu tranzicije u suvremeno društvo u određenim aspektima koje ta tranzicija podrazumijeva, smatrajući da se radi o negativnim promjenama. Djelovanje takvih skupina u posljednje vrijeme u Europi je vrlo vidljivo i rašireno te poprima obilježja dobro organiziranih društvenih pokreta, a Hrvatska nije izuzetak po tom pitanju. Ti pokreti, premda djeluju u okviru formalnih ili neformalnih građanskih inicijativa, kao polazište u pravilu koriste opća načela vjerskog fundamentalizma. S obzirom na to, u pravilu nemaju otvorenu podršku vjerskih zajednica u Europi. Pozivajući se na vjerski nauk, svoje aktivističke kampanje nerijetko uobličavaju u formi vjerskih obreda (molitvi), što je ujedno slučaj s recentnim okupljanjima na gradskim trgovima u Hrvatskoj. Takvim obrascima djelovanja, putem kojih se vjerski obredi prijavljuju kao javna okupljanja i održavaju na javnim površinama u centru gradova, dobiva se na vidljivosti djelovanja i povećanju javno-društvenog utjecaja. Na taj način također se daje veći legalitet i legitimitet vrijednostima koje se promoviraju, budući da su sloboda vjeroispovijedi i javnog očitovanja vjere posebne kategorije zaštićene Ustavom RH. Ukoliko bi se radilo o aktivističkoj kampanji utemeljenoj isključivo u kontekstu građanskog djelovanja (a ne vjerskog), ona bi u javnosti zasigurno bila znatno beznačajnije i negativnije percipirana. Tako se na primjer aktivnosti pokreta „za život“ (a protiv prekida trudnoće) organiziraju u obliku molitvi ispred zdravstvenih ustanova koje pružaju zdravstvenu uslugu prekida trudnoće, kako bi se naglasak s ograničavanja reproduktivnih prava žena po mogućnosti u potpunosti prebacio u kontekst promocije vjerskog nauka.
Ženska prava su nažalost kolateralna žrtva aktivnosti navedenih pokreta, budući da su oni u osnovi usmjereni na očuvanje vrijednosti patrijarhalnog poretka koji podrazumijeva manja ženska prava i ostanak u okvirima onoga što ti pokreti ističu kao „prirodne uloge“ za žene i muškarce. Taj „prirodni“ poredak dakako podrazumijeva dominantnu ulogu muškaraca koji bi trebali ostati vrhovni autoriteti i nositelji odluka u obitelji i društvu, dok bi žene trebale nastaviti odgovarati zahtjevima svog tradicionalno uvriježenog poslanja i biti nositeljice uloge odgajateljice, njegovateljice i kućanice. Jasno je da se pritom zanemaruju i potpuno zaobilaze korjenite promjene do kojih je došlo društvenom evolucijom, promjenom rodnih uloga i zahtjeva na tržištu rada te progresijom ljudskih prava u današnje vrijeme, kao što se ujedno zaobilazi i činjenica da se ne radi o očuvanju „prirodnih“ biološki uvjetovanih spolnih karakteristika, već o očuvanju društveno naslijeđenih i naučenih obrazaca ponašanja koji su kulturno uvjetovani, a koji su u kontekstu zahtjeva europskog društva u novije vrijeme prestali biti relevantni i primjenjivi. Ravnopravnost spolova posljednjih desetljeća nije bez razloga općeprihvaćena tekovina suvremenog društva, prepoznata kao jedan od ključnih temelja za civilizacijski napredak te kao takva definirana temeljnom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske i poretka Europske unije.
Da je očuvanje patrijarhata glavni fokus neokonzervativnih organizacija potvrđuju sami ciljevi koje takve organizacije u Hrvatskoj navode u okviru polazišta svog djelovanja (npr. udruga Vigilare djeluje pod krilaticom „ponosno retrogradni“). Isključivanje žena iz molitvenih aktivnosti i opis muškaraca u kontekstu duhovnih autoriteta i hrabrih vitezova (organizator okupljanja je „bratstvo Vitezovi bezgrešnog srca Marijina“) također su znakovite karakteristike u tom smislu. Ono što je u ovom konkretnom slučaju javnih okupljanja zabrinjavajuće su medijske izjave pojedinih voditelja molitvenih aktivnosti kojima se zagovara konzervativan stil odijevanja, uključujući pokrivanje kose kod žena, obrazlažući to potrebom da žene svojom pojavom „ne izazivaju muškarce“. Isticanje da su žene odgovorne za „izazivanje muškaraca“ načinom svog odijevanja i istovremeno zaobilaženje odgovornosti muškaraca za svoje ponašanje, predstavlja izrazito rodno neosjetljiv pristup, što je posebno problematično kada se u obzir uzme činjenica da su žrtve rodno utemeljenog nasilja u pravilu žene, a počinitelji muškarci, pri čemu svoje nedjelo znaju opravdavati upravo tako da su bili izazvani ponašanjem ili izgledom žrtve. Štoviše, ovakve teze zapravo su vrlo uvredljive i za muškarce jer polaze od stereotipnog stajališta da isti nisu u stanju kontrolirati svoje nagone te se ponašati sukladno kulturnim normama civiliziranog društva kada je u pitanju seksualnost, pa odgovornost za svoje neobuzdano ponašanje prebacuju na žene. Stoga su ovakve inicijative, iako primarno usmjerene protiv žena, načela i jamstava ravnopravnosti spolova koje su zagarantirane Ustavom RH, organskim zakonima i međunarodnim konvencijama, one također usmjerene i protiv obaju spolova, kao i protiv vjerskih nauka te protiv kulturnih dosega suvremene civilizacije jer podrazumijevaju neravnopravnost kao uvjet društvene stabilnosti i obrane protiv muških nasilničkih ispada prema ženama, vođenih isključivo seksualnim nagonom muškaraca. One u osnovi pokušavaju dati legitimitet rodno-utemeljenom nasilju i stoga su vrlo opasne.
Autoriteti u području ljudskih prava poput Ujedinjenih nacija i Vijeća Europe su, prateći povećanu vidljivost i organiziranost neokonzervativnih pokreta u Europi te uzimajući u obzir primjer Poljske u kojoj je u novije vrijeme došlo do ozbiljne regresije ljudskih prava žena, upozorili države članice na rizik od ugroze stečenih ženskih prava, izrazivši zabrinutost zbog jačanja pokreta koji zagovaraju retrogresiju i očuvanje patrijarhata. Primjerice, Povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe je državama članicama uputio preporuku (2017.) da zaštite žene od regresije prava u smislu ograničavanja seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava žena.
U odnosu na Vaš upit o mogućnostima zabrane predmetnih javnih okupljanja, to je vrlo jasno propisano Zakonom o javnom okupljanju (NN 128/99, 90/05, 139/05, 150/05, 82/11, 78/12 i 114/22). Javno okupljanje u hrvatskom demokratski uređenom društvu nadležna policijska uprava može ograničiti samo u slučaju pozivanja na rat, nasilje ili neki oblik mržnje i nesnošljivosti, te iz sigurnosnih razloga. Pravo na javno okupljanje podrazumijeva uvažavanje društvenog pluralizma kao jednog od osnovnih polazišta demokratskog poretka. Međutim, također treba istaknuti da ni sloboda izražavanja, ni pravo na javno okupljanje nisu apsolutna ljudska prava, što znači da su ograničena ugrozom drugih vrijednosti pa se tako javno okupljanje sukladno članku 3. st. 2. Zakona o javnom okupljanju može ograničiti u slučaju procjene da se njime širi bilo koji oblik nesnošljivosti, uključujući nesnošljivost temeljem spola, s obzirom da je ravnopravnost spolova Ustavom zaštićena kategorija.
Stoga se navedeni društveni fenomeni moraju kritički sagledavati, poglavito u kontekstu njihove raširenosti i moći utjecaja na društvene norme i javne politike. Isti scenarij kao u Poljskoj moguć je svugdje, pa tako i u Hrvatskoj. Političke elite, prepoznajući snagu i moć utjecaja društvenih pokreta na javno mnijenje, počinju koristiti retoriku kojom misle da mogu pridobiti dio biračkog tijela koji su ti pokreti okupili. Na taj način postupno se stvara kritična masa koja postaje aktivnim dijelom političke svakodnevice u zemlji i počinje sudjelovati u kreiranju javnih odluka. To naravno u predmetnom kontekstu predstavlja rizik od ugroze postignutog stupnja ljudskih prava i ravnopravnosti spolova u hrvatskom društvu te je stoga razvoj situacije svakako potrebno kontinuirano pratiti. Na primjer, upozoravajući pokazatelj su rezultati nedavno objavljenog istraživanja Pučke pravobraniteljice, koji su iznjedrili neke zabrinjavajuće podatke u pogledu raširenosti rodno neravnopravnih stavova u općoj populaciji, koji nisu bili u tolikoj mjeri rašireni od početka provođenja tog longitudinalnog istraživanja (2009.).*
Nadležna javna i državna tijela, uz podršku međunarodnih organizacija, akademske i stručne zajednice, civilnog društva, medija i ostalih relevantnih dionika, imaju obvezu dosljedno provoditi načelo rodne ravnopravnosti i reagirati na pokušaje utjecaja na javne politike od strane patrijarhalnih svjetonazora kojima se nastoji ograničiti ženska prava te ne smiju dopustiti narušavanje ijednog aspekta rodne ravnopravnosti za koju se Republika Hrvatska opredijelila kao članica Europske unije, Ujedinjenih nacija i Vijeća Europe (prs.hr; fratellanza.net).
* „Porastao je i broj onih koji podržavaju stereotipni stav o nejednakosti žena i muškaraca u društvu zbog toga što nisu jednaki „po prirodi“ – sada to smatra četvrtina, dok je ranije to smatrala petina ispitanih.“ – „Rezultati najnovijeg istraživanja o diskriminaciji“ od 6. veljače 2023.