Prikaz knjige Massima Borghesija koja istražuje misao jedne skupine američkih intelektualaca koji su nekoliko desetljeća svojim stavovima utjecali na mnoge tamošnje katolike. Prikaz je objavljen u vatikanskom listu L’Osservatore Romano.
Lucio Brunelli
Oni se protive „relativističkom“ zakonodavstvu koje promiču njihovi liberalni protivnici o pobačaju i eutanaziji, a u isto vrijeme s entuzijazmom hvale ne samo ekonomske, već i moralne, pa čak i teološke vrline kapitalizma. Rigidni u nekim sakrosanktnim etičkim borbama, međutim, blagi su i popustljivi pred „pravednim“ ratovima predsjednika Busha koji su proizveli stotine tisuća nevinih smrti u Iraku. I još: ponizni prema crkvenim strukturama, ali nesposobni suzdržati izraze ruganja i sarkazma svaki put kad se pape – od Pavla VI. do Franje preko Benedikta XVI. – „zadrže“ na starim načelima solidarnosti katoličkog socijalnog nauka umjesto da priznaju i blagoslove sjajna i progresivna bogatstva koja planetu donosi „slobodna ekonomija“.
Ovo su stajališta – jednako originalna koliko i diskutabilna – jedne skupine američkih katoličkih mislilaca koji su u posljednja tri desetljeća imali veliki utjecaj ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama nego u cijelom svijetu, pa i unutar katoličanstva. Nije bilo dubljeg proučavanja, u kritičkom ključu, njihove misli i dokumentirane rekonstrukcije rastuće afirmacije na javnoj sceni ideja ove skupine neokonzervativnih intelektualaca, kasnije preimenovanih u teokone (Theocon, Theoconservative, teokonzervatizam) zbog njihovih referenci na religiju. Praznina je sada popunjena knjigom filozofa Massima Borghesija Francesco, la Chiesa tra ideologia teocon e „ospedale da campo“, Jaca Book, 2021. [Franjo, Crkva između teokon ideologije i „poljske bolnice“].
Idući do ishodišta teokonske ideologije Borghesi (autor knjige Jorge Mario Bergoglio, una biografia intellettuale, 2017.) se zadržava na liku Michaela Novaka (1933.-2017.) i njegovoj knjizi-manifestu The Spirit of Democratic Capitalism [Duh demokratskog kapitalizma], objavljenoj 1982., svojevrsnoj inspirativnoj bibliji nove struje mišljenja. Zanimljiva je Novakova biografija, 1968. je godine bio na pozicijama „kršćanskog socijalizma“ i osporavao je Humanae vitae Pavla VI. Nekolicina neokonzervativaca dolazi do novih ideja nakon što su doživjeli razočaranje na ljevici, razočaranje u demokratsku stranku koja je u Sjedinjenim Američkim Državama sve više gubila svoju socijalnu dimenziju i kontakt s narodom, riskirajući da se transformira u stranku jakih moći, salonskog i radikalnog šika. U Washingtonu je početkom 1980-ih kružila dosjetka Irvinga Kristola: „Neocon je liberal kojeg je napala stvarnost.“ U svojoj knjizi Novak polazi od realističnih promišljanja koja se mogu podijeliti ovako: socijalne utopije ne računaju s istočnim grijehom, težnja da se političkim sredstvima nameće dobrota vodi u totalitarizam, a na kraju i u veću bijedu proletarijata. S druge strane, međutim, Novakovo dijeljenje kapitalističkog modela – piše Borghesi – nije ograničeno na realno prihvaćanje nepromjenjive činjenice ljudske prirode. Ona je skliznula na apologetski teren. Sve do, u pohvali kapitalizma, podržavanja da „nitko nije proizveo ekvivalentan sustav slobode… nitko nije podigao ljudska očekivanja do te mjere. Nitko nije toliko cijenio pojedinca.“ Te su riječi sadržane u Novakovoj knjizi. Borghesijev komentar bio je oštar: „Nitko, čak ni kršćanska religija, dakle. Kršćanska vjera i etika ne mijenjaju oblik ekonomije, ne igraju ulogu u discipliniranju ‘životinjskih duhova’, u promicanju oblika solidarnosti i pravednosti. Naprotiv, kršćanstvo je to koje je, nakon što je stvorilo idealne uvjete za tržišno društvo, pozvano ugledati se na kapitalizam, napuštajući one kritičke ambicije koje bi ovisile o antimodernom duhu“.
Novak i njegovi neokonski prijatelji Richard Neuhaus (profinjeni luteranski pastor koji se preobratio na katoličanstvo) i George Weigel (najmlađi od trojca, postat će poluslužbeni biograf Ivana Pavla II.) činit će zastrašujući tim, dobro povezan i uz dobru potporu sjevernomeričkih think tankova: „La troika del liberismo cattolico“, definira ih S. Magister. Vrlo utjecajni tvorci javnog mnijenja i prije pojave društvenih medija, traže legitimitet u svetim prostorijama i misle da su dobili svoju bitku u Crkvi kada je Ivan Pavao II., 1991. godine, nakon pada Zida, objavio encikliku Centesimus annus, sto godina od prve socijalne enciklike Leona XIII. U tom Papinskom dokumentu ti intelektualci vide prekretnicu, tvrde da je došlo do „raskida“ (izraz koji koristi Weigel) u odnosu na prethodno socijalno učiteljstvo papa, učenja koje se oslobađa „feudalnih“ predrasuda iz prošlosti i pozdravlja veliko učenje demokratskog kapitalizma nastalo u SAD-u. Riječ je o isforsiranom čitanju, ističe Borghesi, koje se oslanja na jedan odlomak enciklike u kojoj papa Wojtyła ispravno vrednuje lik poduzetnika i socijalnu funkciju tržišnih mehanizama unutar slobodne ekonomije. Ali Centesimus annus također je sadržavao nedvosmislene riječi, poput ovih: „Neprihvatljivo je tvrditi da poraz takozvanog realnog socijalizma ostavlja kapitalizam kao jedini model ekonomske organizacije“. Izrazi za koje se neokonski egzegeti pretvaraju da ih ne vide ili ih odbacuju kao zaostalo uplitanje Papinskog vijeća za pravdu i mir, kojim je u to vrijeme predsjedao legendarni francuski kardinal Roger Etchegaray.
Borghesijeva knjiga rekonstruira, korak po korak, uspjeh teokonskih ideja nakon 11. rujna, kada se „kršćanistička“ stajališta (da citiram Remija Braguea) radikaliziraju u apokaliptičnoj klimi sukoba civilizacija između Zapada i islama. U Italiji se cijeli niz sekularnih intelektualaca, „predanih ateista“ uključenih u kulturni projekt Crkve u Italiji, hrani ovim idejama: cultural wars ili kulturalni ratovi oko određenih etičkih pitanja i dogmatsko slavljenje kapitalizma, intervencionističko stajalište u dva Zaljevska rata (nasuprot tome osporavali su ih i Ivan Pavao II. 1991. i kardinal Ratzinger 2003.) te ismijavanje svakog drugog mišljenja kao buonističkog i pacifističkog zaostatka prošlih godina. Sve do posljednjeg koraka, od teokonzervativaca do teopopulista Trumpove ere, s nekim točkama kontinuiteta, a drugima s jasnim diskontinuitetom: involucija u stilu, izrazito sirovija, a u sadržaju, objektivno siromašnija od kulturne produkcije Novaka i njegovih prijatelja. Najtužniji ishod (srećom vremenski i prostorno ograničen) je mentalitet koji, piše Borghesi, „želi red, moralne sigurnosti, određene protivnike, jasne granice. Ne voli biti ‘bez domovine’, ni in partibus infedelium, ni na ‘pragu’ kako je govorio Peguy. Želi biti među ‘vjernicima’, svojima, i neumorno voditi vječnu borbu, lišenu sentimentalnosti, protiv nevjernika”. To je ljudski i kršćanski pristup novom vremenu čiju udaljenost od nauka-svjedočanstva pape Franje ostavljamo čitateljima knjige Massima Borghesija na mjerenje i procjenu (l’osservatore romano; fratellanza.net).