Prečesto se o nasilju i zlostavljanju javno ne govori. Također zato što su pogođene osobe prisiljene šutjeti. Za to postoje primjeri čak i u Bibliji, objašnjava bibličarka Ilse Müllner u aktualnom broju časopisa „Bibel und Kirche“. U svom gostujućem članku za katholisch.de, opisuje kako se takvi tabui mogu razbiti. Radi se o podizanju svijesti o problemu. Biblija bi također mogla pomoći da se diskurs u teologiji i Crkvi održi živim.
Ilse Müllner
I pojedinačni čini seksualnog nasilja i javni diskurs o njima podložni su zakletoj šutnji. Počinitelji i ljudi oko njih često se štite prisiljavajući žrtve svojih nasilnih zločina na šutnju. Ova strategija nije nova.
Šutnja štiti počinitelje i nakuplja traumu žrtava
„Sestro moja, šuti: brat ti je!“ (2 Sam 13,20). Još je biblijski Davidov sin Abšalom nametnuo ovu zapovijed svojoj sestri Tamari nakon što ju je silovao njezin brat Amnon. Šutnja štiti počinitelje i nakuplja traumu žrtava. Postoji veza između šutnje pojedinaca i načina na koji se društvo nosi s problemom seksualnog nasilja. Šutnja o činu nasilja ogleda se u društvenom potiskivanju teme.
Feminističkom pokretu iz 1980-ih trebala je vječnost da pokrene javni diskurs o seksualnom nasilju. Temom su se bavile akademske konferencije, publikacije, televizijske rasprave, ali i nedjeljni večernji trileri. Nasilna povezanost seksualnosti i moći bila je tema i u Crkvama 1980-ih i 1990-ih, prije svega kroz feminističku teologiju. No, kada je 2010. u javnosti izašao skandal o seksualnim zlostavljanjima u Zavodu Canisius (Canisius-Kolleg) i u Odenwaldskoj školi (Odenwaldschule), koji je do danas iz temelja uzdrmao našu Crkvu, činilo se kao da u njoj nema diskursa 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Veliko je bilo iznenađenje na samo postojanje takvih oblika nasilja.
U međuvremenu se u više znanstvenih disciplina utvrdilo da se tema seksualnog nasilja uvijek iznova „zaboravlja“, nestaje sa scene pozornosti. Međutim, kad god neki posebno istaknuti „slučaj“ dođe u javnost, postaje jasno da se radi o ozbiljnom i raširenom problemu. Ali čim skandal nestane s naslovnica, tema se opet zaboravi. Seksualno nasilje percipira se kao gorući društveni i crkveni problem tek kada postoji skandal: istaknuti počinitelj, nova prijava o zlostavljanju, institucija koja do tada nije privlačila pozornost.
Ali ovo ponovno od teme čini tabu. Raspravljajući o tome samo u bijesnom tonu skandala iz vida se gubi trajnost, kao i zastrašujuća svakodnevica. Ako se pažnja može skrenuti tek na nove skandale, onda to onemogućava kontinuirani preventivni rad. I sam zahtjev za dalekosežnim crkvenim i društvenim promjenama nestaje kada se iz svijesti istisne razlog za to. Tako se mora ispočetka započinjati s podizanjem svijesti o temi, s radom na osvješćivanju, s kritičkim analizama – a time gotovo da nema promjena u strukturi i u postupanjima.
Zadaća teologije: održavati raspravu živom
Nasuprot tome, zadaća teologije i Crkve, vjeronauka i pastorala je neumorno stavljati bolnu, neugodnu, sablažnjivu temu na dnevni red, održavati govor o njoj. Odakle to možemo naučiti? Iz Biblije, koja nas od ničega ne štedi. Ni od teških pitanja ni od stalnog suočavanja s njima. To je veličina kanona da ne možemo birati što ćemo raditi. I ono što nam nije ugodno i što radije potiskujemo, sablazan koju želimo izbjeći, ostaje otvorena za tumačenje – kao kanonski tekst (katholisch.de; fratellanza.net).