Stroge zabrane braka u Crkvama donijele su mnogo patnji, obiteljskih sporova i “nadomiještanja savjesti” ranijim generacijama. Tek je Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) omogućio novu perspektivu “inter-konfesionalnih” brakova.
“Mješoviti brakovi”. Mlađim generacijama je potrebno protumačiti čak i ovaj termin: to ne znači internacionalni, međureligijski ili međukulturološki brak, već brak katolika i protestanata, ili katolika i pavoslavca ili pak s onim tko nema konfesiju. U svakom slučaju, to je konačno odobreno dekretom (“Motu proprio”) “Matrimonia mixta”, pape Pavla VI. 31. ožujka 1970. – prije točno 50 godina.
“Izgubljena djeca”
Danas je teško shvatiti koliko su do nakon Drugog svjetskog rata konfesije bile strogo životom odijeljene. Stari Zakonik kanonskog prava u Katoličkoj crkvi (CIC) iz 1917. izričito je zabranjivao “strogo i posvuda sklapanje braka između dvije krštene osobe, od kojih je jedna katolička, a druga pripada heretičkoj ili raskolničkoj sekti kao registrirani član”. Vjernici koji su odabrali partnera koji nije pripadao njihovoj konfesiji smatrani su “izgubljenom djecom”. Na protestantskoj strani postojale su odgovarajuće odredbe.
Motu proprio “Matrimonia mixta” Pavla VI. napravio je stoljetnu prekretnicu. Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) prokrčio mu je put svojim ekumenskim dekretom “Unitatis redintegratio” u kojem se napokon više nije govorilo o “hereticima i raskolnicima”, nego su kršćani koji nisu katolici nazvani “odijeljenom braćom”. Na koncu, 1966. Pavao VI. donio je upute “Matrimonium sacramentum” (Sakrament ženidbe), prema kojima je ukinuta crkvena zabrana za katolike koji su brak sklopili pred nekatoličkim pastirom. Osim toga, od tada se nekakatolički bračni drug više ne mora pismeno obvezati da će djecu krstiti i odgajati kao katolike.
Motuproprijem “Matrimonia mixta” Pavao VI. ide korak dalje i podvlači “prirodno pravo čovjeka da se vjenča i daje život djeci”, pa tako ranije stroge “prepreke braku” s partnerom koji nije katolik ili nije kršten, od tada može otkloniti i lokalni biskup, “pod uvjetom da postoji pravedan razlog”.
Tako katolici od tada mogu imati i valjan i sakramentalni brak s nekatoličkim drugom, čak i ako se to ne čini u obliku propisanim kanonskim zakonom. Katolički drug jedino je morao obećati da će učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi njihova djeca bila krštena i odgojena. Crkvene kazne za prekršaje ukinute su i retroaktivno. Te su se odredbe odrazile i na novom crkvenom zakonu (CIC) iz 1983. godine.
To, naravno, nije uklonilo sve probleme u jednom mahu, ali novi je propis postupno pridonio prihvaćanju i normalizaciji brakova koji se danas često nazivaju “interkonfesionalnim” (što je bolji i jasniji izraz od “mješoviti brakovi”). Njihov postotak desetljećima je u Njemačkoj narastao na 30-40 posto od svih sklopljenih katoličkih brakova (u isto vrijeme znatno je opao udio katoličkih brakova u ukupnom broju sklopljenih brakova). Na zahtjev bračnog para često se organizira “zajednička crkvena ceremonija” ili “ekumensko vjenčanje”, koje je, međutim, pravno katoličko ili protestantsko vjenčanje “uz sudjelovanje” pastira druge vjeroispovjesti.
Zajedničko primanje Euharistije u Njemačkoj je moguće
Na koji način se oblikuje crkveni život obitelji – na primjer, jesu li i u kojoj Crkvi krštena njihova djeca – u velikoj mjeri ovisi o samim bračnim drugovima i o lokalnim okolnostima u župi. Trajna poteškoća, osobito za parove vjernike (one koji ne samo da imaju krsni list, nego i vjeruju), jest ta što im nije službeno dozvoljeno zajedničko primanje Euharistije ili Gospodnje večere, iako to često mogu učiniti u praksi. No, Njemačka biskupska konferencija je s Pastoralnim smjernicama (Dokument) iz 2018. godine, ponovno učinila ohrabrujući korak naprijed u tom pravcu, omogućujući da – razlučivanjem u savjesti i uz odgovarajuću pastoralnu pomoć – Euharistiju može primiti i kršteni bračni drug koji nije katolik (kna; fratellanza.net).