Nasilje prema gradonačelniku Saint-Brevina ukazuje na uznemirenost zbog migranata koja se širi čitavom Europom. Moramo izaći iz privida i organizirati pravu političku raspravu, koja umjesto polarizacije po pitanju broja migranata, postavlja pitanje koga, zašto i kako želimo primiti.
Isabelle de Gaulmyn, glavna urednica La Croix
Kolovoz 2015 – svibanj 2023: između Wir schaffen das! (Mi to možemo) Angele Merkel koja je vrata Njemačke (time i Europe) otvorila sirijskim izbjeglicama i ostavke gradonačelnika Saint-Brevina, nakon što su mu zapalili kuću zbog otvaranja prihvatnog centra za tražitelje azila u njihovom gradu, što se dogodilo? Što se događa s Europom koja je nesposobna smireno primiti strano stanovništvo, od Danske do Italije, preko Njemačke, Austrije, Švedske i Francuske, donoseći sve više zakona koji ograničavaju njihov ulazak i olakšavaju njihovo vraćanje?
U Francuskoj su reakcije poput ove u Saint-Brevinu, srećom, ostale iznimka. Svakog mjeseca otvara se između 500 i 1000 prihvatnih mjesta, bez polemike. Međutim, ksenofobni osjećaji su u porastu. Ne bi bilo u redu da si to skrivamo : Europljani se boje. Znaju da je njihov teritorij privlačan. Iza toga stoji teza da mi, u našim zemljama, imamo velikodušni socijalni sustav, državu blagostanja koja bi mogla biti dovedena u pitanje. Tome treba pridodati kaotičnost svijeta, strah od klimatskih izbjeglica, kao i nejasni osjećaj otpisanosti koji pogađa manje-više sve stanovnike Staroga kontineta.
Ti strahovi nisu nužno opravdani. Ali oni postoje. Prezirati ih bilo bi politički katastrofalno jer bi to značilo otvaranje vrata za ekstremne opcije na izborima i zatvaranje u isključive identite. Bolje je kroz pravu građansku raspravu jasno reći gdje su poteškoće i kakve su potrebe. Čak i kršćani, vođeni opcijom socijalne doktrine bezuvjetne gostoljubivosti, smatraju da se ova rasprava treba održati. Bezuvjetno ne znači izvan svakog okvira.
Polarizacija što se tiče broja migranata nema puno smisla: svaka nova vlada se zaklinje da će bolje kontrolirati tokove, ali učinak je vrlo slab jer migracije uvelike ovise o vanjskim čimbenicima. Prije svega trebamo si postaviti pitanje koga, zašto i kako želimo primiti. I prihvatiti mogućnost da one koji nisu primljeni vratimo na granice: u protivnom će najveći gubitnici biti osobe koje poštuju pravila. A u zemlji poput Francuske u kojoj, zbog naše kolonijalne prošlosti, 40% migranata dolazi iz Afrike, kulturološke i vjerske različitosti izvor su nesporazuma. Udruga JRS (Isusovačka služba za izbjeglice) nedavno je objavila dobroosmišljenu knjižicu (Izazovi interkulturalnosti) koja daje referentne točke kako bi se izbjegli strahovi i nesporazumi.
U suštini, problem koji stvaraju migranti prije svega je socijalni problem: koncentracija stranaca u jednom malom broju ionako siromašnih urbanih sredina koje snose sav teret prihvata; napetost oko socijalnih stanova (40% imigrantskih kućanstava živi u takvim ustanovima) − što rezultira pritiskom na ponudu, koja je već sada nedostatna za domaćestanovništvo; mogućnost zaposlenja. Rasprava treba ići u tom smjeru, kako bi se izbjegle loše prosudbe i fikcije. Uloga države je da promiče pravednu raspodjelu na cijelom teritoriju. I da omogući adekvatno osposobljavanje za potrebe tržišta rada. Prihvat migranata ima društvenu cijenu i mora biti predmet izričitog političkog izbora. Ali dolazak stranog stanovništva, prema ekonomskim studijama, ima i pozitivne posljedice. Što se tiče identitetskog refleksa, treba prihvatiti zabrinutost, uzeti je u obzir, razgovarati o tome. Ali treba reći da je migracija, dobro prihvaćena, vođena i raspoređena, isto tako prilika i da je uvijek bila pokretač razvoja. Nažalost, tko se od naših političkih lidera danas usuđuje držati ovakvu vrstu govora? (la-croix.com; fratellanza.net).
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra