Migranti koji su nestali prije tjedan dana u Sicilijanskom kanalu pronađeni su u libijskim vodama. Gumenjak koji pluta pronašla je malteška ekipa za spašavanje na moru u utorak poslijepodne. Ukupno 12 ljudi izgubilo je život u onome što je nazvano “masakrom Uskrsnog ponedjeljka”. Na brodu je pronađeno pet leševa, a 47 preživjelih kazali su da je još sedam njihovih suputnika umrlo u ovoj nesreći, utopili su se nakon šest dana na moru bez vode i hrane, suočeni s valovima većima od dva metra, piše Avvenire, talijanske biskupske konferencije.
Svjetska organizacija migranata dobila je potvrdu iz luke Tripoli da libijska ribarska brodica s očajnim ljudima danima čeka dozvolu za iskrcavanje, što su libijske vlasti uporno odbijale. Naknadno su, kako je rečeno, primljeni u užasne izbjegličke kampove. No problem je nažalost još veći, a to su laži koje ovih dana kruže, odnosno da država Malta i zemlje Europe navodno nisu znale za tragediju i za nestale migrante. Laži su izazvale iritaciju u međunarodnim organizacijama koje već danima traže da im se pomogne.
“Želimo istinu o 55 nestalih. Nije moguće da žene djeca i muškarci traže pomoć šest dana, a vlade dviju zemalja čekaju da ih proguta more”, kaže Alessandra Sciurba, predsjednica Mediterrane Saving Humans. “Vlasti na Malti, u Italiji, Libiji, Portugalu, Njemačkoj, kao i graničnoj agenciji EU Frontex bili su obaviješteni o grupi od 55 [na kraju 63 osobe] u nevolji na moru, ali su odlučili pustiti 12 osoba da umru od žeđi i utapanja, te su orkestrirali prisilni povratak preživjelih natrag u Libiju, u mjesto rata, mučenja i silovanja” – piše Alarmphone, objašnjavajući detaljno dramatično kršenje prava mora, kao i ljudskih prava i izbjegličkih konvencija. Kao što su pokazali u svom izvješću, a suprotno tvrdnjama Malte, brod je plovio unutar malteške zone pretraživanja i spašavanja (SAR), nedaleko od talijanskog otoka Lampedusa.
U ponedjeljak navečer portugalski teretni brod IVAN vidio je gumenjak, ali nije intervenirao. Sada će taj brod koji je plovio za Genovu morati objasniti što se dogodilo i koja ih je pomorska uprava ovlastila da napuste to područje usprkos potrebi spašavanja.
Carola Rackete napisala je na svom Twitteru: “Europa, srami se!”.
Uz navedeno vrijedi podsjetiti i na riječi pape Franje od 19. prosinca 2019.: “Zahvaljujem Gospodinu za sve one koji su odlučili da ne ostanu ravnodušni i koji nastoje pomoći unesrećenima, a da pritom ne postavljaju previše pitanja o tome kako je i zašto taj jadni polumrtvi završio na njihovom putu. Problem se ne rješava blokiranjem njihovih brodica. Moraju se uložiti ozbiljni napori za pražnjenje logora u Libiji, procjenjujući i aktualizirajući sva moguća rješenja. Trgovci ljudima koji iskorištavaju i maltretiraju migrante moraju se prijaviti i procesuirati bez straha od otkrivanja povezanosti i suradnje s institucijama. Ekonomske interese treba staviti sa strane tako da osoba, svaka osoba, čiji su život i dostojanstvo dragocjeni u očima Božjim, bude u središtu. Moramo pomoći i spasiti, jer svi smo odgovorni za život bližnjega i Gospodin će od nas tražiti račun u vrijeme suda”.
Može se činiti kako Hrvatska s ovom stvarnošću nema ništa, no treba nadodati da je i premijer Andrej Plenković obećao da će Hrvatska primiti djecu iz migrantskih kampova u Grčkoj gdje se nalazi najmanje 5200 djece migranata iz Sirije, Afganistana, Iraka i afričkih zemalja. “Ne vidim da bi itko razuman mogao biti protiv toga da i mi pomognemo određenom broju djece koja žive u bitno drukčijim uvjetima nego što žive naša djeca”, rekao je novinarima u Sinju 8. ožujka 2020. No je li razumno i humano da to još uvijek nije učinjeno? Zašto smo zaboravili migrante, djecu? Zašto to ide tako sporo? (ika; fratellanza.net)