«Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna» (Tuž 1,1)
“Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna” (Tuž 1,1). Ove riječi Tužaljki dolazile su mi na pamet pred slikama našeg biskupa Franje u Via del Corso, u nedjelju poslijepodne 15. ožujka. Ovih dana središte Rima je u sjaju proljetnog svjetla, ali je pusto i sablasno.
Mnogi se žale da je među ograničenjima koje nameće trenutna situacija i ono o zatvaranju crkava. S jedne strane postoje oni koji odluku argumentiraju potrebama javnog zdravlja. S druge strane neki zahtjevaju slobodno vršenje bogoslužja. A ima i onih koji kažu: čak i ako nitko ne ide u crkvu budući da se od svih traži drastično ograničenje kretanja, otvorena crkva je znak nade. Sve su to razlozi dostojni poštovanja. Potrebno je, međutim, razmišljati bez uplitanja emocija i prepoznati da je situacija u kojoj su vlasti pozvane upravljati složena i neviđena te o njoj ne znamo dovoljno. Upravo kao što se treba priznati da, ako država i ne nameće zatvaranje mjesta bogoslužja i pastoralnih aktivnosti, ipak se od pastira očekuje osjećaj odgovornosti kojeg svi moraju imati prema svojim vjernicima. (Ovdje pod pastirima mislim prvenstveno i konkretno na biskupe, koji moraju biti prvi koji će pred Bogom odgovarati za povjereni im narod i u koje mi svećenici trebamo imati iskreno povjerenje.)
Valja priznati da zakonodavstvo o javnom zdravstvu nije na Crkvi, već na državi. Pred problemom u čiju ozbiljnost još uvijek nisu svi uvjereni, odluke o pristupu mjestima bogoslužja moraju se donositi na toj – i samo na toj – razini i bez pozivanja na načela koja u sebi imaju bilo što ideološko. U izvanrednim okolnostima poput ovih, vjera i pobožnost moraju pronaći nove načine. Otvorena crkva može biti i znak utjehe, ali, ako je to “znak”, dovoljno je da je otvorena katedrala kao matična crkva biskupijske zajednice. Konačno, kako se ne sjetiti onoga što govori Evanđelje treće korizmene nedjelje (godina A): “Ali dolazi čas – sada je! – kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu, nego u duhu i istini” (usp. Iv 4,21.23).
Crkve su važne, ali su na kraju tek oruđe za koje se nadamo da će ih uskoro oživjeti zajednice okupljene na slavlje. Prava Crkva, ona koja je sačinjena od ljudi, hvala Bogu, može živjeti i bez crkava, kao što se događalo prvih stoljeća i kao što se i danas događa u mnogim dijelovima svijeta.
Ovdje je potrebno iskreno i s puno poštovanja postaviti sebi pitanje koje nije beznačajno za nas pastire: odnosno, je li, prosvjed, pa i glasan, protiv zatvaranja crkava potaknut vjerom ili prvenstveno religioznošću koju valja pročistiti.
Euharistijski post
Valja se čuvati da nas ne zahvati lažni žar. Ovo vrijeme nam nameće euharistijski post koji za nas predstavlja novost, dok je nažalost to tužna potreba u mnogim dijelovima svijeta gdje nedostaje svećenika i nema uvjeta za slavljenje mise. Svjedočimo “iskanju Euharistije” koje nam može biti utjehom (Talijanska biskupska konferencija je glede toga primjereno dala korisne upute). Gotovo uvijek zahtjev izražava želju koja je plod intenzivnog duhovnog života. Ali stav nekih, bez daljnjega u dobroj vjeri, omogućuje nam da shvatimo kako ima važnih čimbenika na koje se valja usredotočiti.
U previše upornom zahtjevu za Euharistijom nerijetko se nalazi iskrena… ali ne zrela vjera. Zaboravlja se da spasenje dolazi od vjere a ne od djela, iako svetih, tako da se oslanja na dobre prakse bez pouzdanja u Boga, do toga da se poštuje više njegove darove negoli samoga Boga. Poput djece pohlepno se hvata za dar bez slušanja riječi ljubavi Onoga koji dar pruža. Usredotočuje se više na vlastiti krik negoli na lice Onoga koji se saginje da ga čuje. To nam govori da treba učiniti mnogo posla kako bi se pomoglo vjernicima shvatiti smisao i dubinu euharistijskog Otajstva i od dobre kateheze mogu se očekivati veliki plodovi. Ali u međuvremenu treba podsjetiti sve da je Gospodin realno prisutan sa svojim Duhom među onima koji su okupljeni u njegovo Ime; prisutan je u Riječi i nastavlja realno “hraniti” one koji je čitaju i razmatraju; živi Gospodin postaje bližnji u siromašnima i potrebitima. Gospodin je u samoj želji za sakramentima. Ali prije svega prebiva u onome koji vrši njegove zapovijedi i dijeli njegove osjećaje, bez čega čak ni česta pričest ne može donijeti plodove vječnoga života.
+ Daniele Libanori, sj – pomoćni biskup Roma Centro
Potpuni tekst na: La Civiltà cattolica.
Prijevod: Fratellanza umana (18.04.2020.)
Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih.
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.