Prije točno dvije godine svijet je obišla nevjerojatna fotografija mladića, Etiopljanina (25), kojeg je spasilo osoblje broda Sea Watch. Gdje je danas? Je li preživio? Koliko je još ovakvih osoba u logorima smrti po Libiji od kojih okrećemo pogled i ne želimo priznati da postoje? Ne umire se samo od Covida-19, a neke osobe nemaju ni tu sreću – jednostavno samo umrijeti kako bi prestala njihova patnja.
Mladića, dvadesetpetogodišnjeg Etiopljanina spasile su hrabre osobe s broda Sea Watch. Fotografija iznad prikazuje upravo njega, njegovo izmrcvareno i nepokretno tijelo svedeno na kost i kožu, skupljeno u kutu broda, izgubljena pogleda i očiju punih terora i boli. Drhtavih ruku koje jedva drže komadić hrane. Bez snage a možda i bez nade. Zatvoren 10 mjeseci u Libiji u logoru Beni Walid, bez hrane, bez vode. Zlostavljan i premlaćivan. Vidio je smrt gotovo stotinu osoba, spaljenih i mučenih. „Zar je to čovjek?“. Nažalost, nije nam poznato gdje je danas mladi Etiopljanin.
Prošloga tjedna, Avvenire je prenio još jedno od mnogih svjedočanstava patnje, ovaj put žene iz Eritreje koja je preživjela pogibiju migranata na Uskrsni ponedjeljak (o čemu smo ranije pisali OVDJE) te odvedena natrag u libijski zatvor Tarik al Sikka. “Beskorisno je pokušati ponovo preći preko mora, nada je gotova” – rekla je za dnevnik Talijanske BK.
Jedini glas koji je nakon tragedije ovogodišnjeg Uskrsnog ponedjeljka došao od preživjelih osoba je onaj Eritrejke odvedene, zajedno s ostalima, u zatvor Tarik u mjestu Sikka, odakle je pobjegla nakon tri godine zlostavljanja. S još šest žena bačena je u skučenu samicu namijenjenu onima koji su nakon bježanja ponovno zarobljeni. Djevojka zatočena u drugoj ćeliji prikupila je svoje svjedočanstvo i uspjela ga je prenijeti. Riječi su to koje možda uprazno govore anesteziranim savjestima nekih Europljana za koje ti životi ne vrijede isto kao njihovi, a možda uprazno govore i nekima od onih koji se nazivaju kršćanima dok iz ugodnih fotelja svojih domova šire propagandu, pa i mržnju, prema “strancima” koji pate i umiru na moru i u logorima smrti. Ipak, vapaj Eritrejke prenosimo u cijelosti:
“Bili smo očajni i zato smo pokušali prijeći more. Bilo je to uzaludno putovanje. Poslani smo u Libiju, a da nam ništa nisu rekli. Vratili smo se u Libiju i opet smo zatvoreni u Sikki. Vratili smo se na mjesto gdje nikada nismo pronašli nadu. Ne znamo što činiti. Pokušati ponovno preploviti more izgleda beskorisno, jer smo pokušali i bili smo na moru sedam dana bez hrane i vode. Grlo nam je bilo toliko suho da nismo imali izbora nego piti morsku vodu.
Ovdje nas je osam žena. Sve se tresemo. Neke od nas boluju. Nas šest smo Eritrejke, jedna je majka sa djevojčicom. Druge dvije su, vjerujem, Južne Sudanke. Jedna od njih ima malog dječaka. Svi smo stvarno u lošem mentalnom stanju i naša tijela drhte jer smo svjedoci smrti naše braće (prijatelja) pred našim očima. Umrli su od gladi i očaja. Ista je situacija i s ljudima koji su ostali ovdje. Povratak u Libiju bio je vrlo težak za sve nas. Otišli smo jer ovdje više nismo imali nade i ne mislimo da postoji nada za nas ovdje i sada. Molim vas pomozite nam da izađemo iz mjesta zvanog Libija. Samo tražimo da budemo premješteni u bilo koje mjesto izvan Libije, gdje možemo biti na sigurnome, to je jedino što nam može dati mir.
Osim sedam dana koje smo proveli na moru, ostali smo i tri dana na obali. Nismo jeli hranu sve to vrijeme. To je na nas imalo užasan učinak. Ono zbog čega smo izgubili nadu je činjenica da smo vidjeli kako helikopteri lete iznad nas i ne pomažu nam dok smo blokirani na moru jer je brodu ponestalo goriva. Osim toga, snažni valovi natjerali su nas da osjetimo morsku bolest. Bila je to beznadna situacija. Svi su se osjećali beznadno, gladni i žedni, a nismo mogli ni govoriti. Zbog toga su neki naši prijatelji umrli. Sada nemamo ni volju za jelom. Molim vas pomozite nam.” – stoji na kraju svjedočanstva-krika naše sestre Eritrejke.
Fratellanza umana (29.04.2020.)
Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih.
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.