Iv 13,21-33.36-38
U jučerašnjem Evanđelju Juda je identificiran kao onaj koji će izdati Isusa. To je rečeno iz kasnije perspektive: učenici do tada o tome nisu ništa znali, a na posljednjoj večeri Juda je sjedio među njima i pustio Isusa da mu opere noge. On pere noge svima, pa i Judi.
Isus, u proročanskom šoku, na posljednjoj večeri otkriva tajnu. Sam Isus šalje Judu da pođe. Ostaje Gospodin i u svojoj muci. A ostali učenici? Ni oni se ne bi trebali osjećati tako sigurni u svoju vjernost Gospodinu. Svatko, čak i Petar, u srcu nosi nevjeru i izdaju.
Toliko je gorčine u svakoj izdaji jer to je najgora uvreda prema ljubavi, prema prijateljstvu, prema vjernosti. Psalmist s dubokim razočaranjem piše: „Da me pogrdio dušmanin, bio bih podnio; da se digao na me koji me mrzi, pred njim bih se sakrio. Ali ti, ti si to bio, meni jednak, prijatelj moj, moj pouzdanik s kojim sam slatko drugovao i složno hodismo u Domu Božjemu“ (Ps 55, 13-15).
Isus ipak nije ogorčen. On ne zamjera, već ostaje prijatelj. „Rekao je u Gornjoj sobi: ‘Ne nazivam vas slugama već prijateljima’. Apostoli su postali Gospodinovi prijatelji: dobri ili ne, velikodušni ili ne, vjerni ili ne, oni uvijek ostaju prijatelji. Možemo izdati Kristovo prijateljstvo, Krist nikada ne izdaje nas, svoje prijatelje; pa i kad to ne zaslužujemo, pa i kad se okrećemo protiv njega, pa i kad ga poričemo, pred njegovim očima i srcem, uvijek smo Gospodinovi prijatelji. Juda je Gospodinov prijatelj čak i u trenutku kada je, ljubeći ga, izdao svog Učitelja. […] Možda će u posljednji tren, sjećajući se te riječi i prihvaćanja poljupca, i Juda osjetiti da ga je Gospodin još uvijek ljubio i primio onkraj, među svoje. Možda je bio prvi apostol koji je ušao tamo s dvojicom razbojnika. Procesija je to koja zasigurno ne odaje počast Božjem sinu, kako to netko zamišlja, već pokazuje veličinu njegovoga milosrđa“ (Primo Mazzolari, Veliki četvrtak, 3. travnja 1958.).
Kod Ivana pripovijest o posljednjoj večeri puna je čuđenja koje se probija u drami trenutka. Isus spašava Judu od njegove izdaje i Petra od njegove oholosti. Pranje nogu i umočen zalogaj (euharistija!) dan Judi pokazatelj je Učiteljeve ljubavi i oprosta. No Juda na neko vrijeme napušta svjetlo, napušta Krista kao svjetlo svijeta i uranja u tamu noći. Izgubljen je u tom trenu, naravno, ali nije li Spasitelj svijeta došao upravo po izgubljene?
Petar, s druge strane, naglašava distancu prema drugima, ističe se, smatra da je on vrhunski učenik. Naivan je i u zabludi: morat će se suočiti s krhkošću vlastite vjere da bi u konačnici postao onaj koji utvrđuje braću i sestre u vjeri.
I sami u sebi često osjećamo veliki entuzijazam, vrlo jaku želju da učinimo tisuću stvari, neprikosnovenu ljubav prema drugima, prema Bogu, dobre namjere koje često završe u mjehurićima od sapunice. Zašto se to događa? Je li to zato jer nismo dovoljno ustrajni u vjeri prema Bogu, u povjerenju prema drugima, u samosvijesti ili jednostavno iz straha? Ne znamo posve zašto, no bilo bi pogrešno ne shvatiti svoju pogrešku i nastaviti je iznovice činiti bez žaljenja, bez pokušaja poboljšanja, promjene načina na koji radimo i komuniciramo s ljudima koji su nam bliski i koji nas vole.
Gospodin nas ne osuđuje zbog naših nedostataka. Petar ga je tri puta izdao, tri puta se odrekao Gospodina govoreći: „Ne poznajem ga“, a ipak je bio njemu najbliži, najpredaniji, učenik prvoga časa, onaj kojega je Isus postavio da predvodi druge. Gospodin se, iako je znao za njegovu izdaju, nije predomislio – jer razumije ljudske slabosti. Isus je znao da u Petru postoji dobro sjeme koje će se s mukom roditi usred tisuću trnova života.
Između dvije izdaje Isus potvrđuje ono nevjerojatno: gesta koja označava najkatastrofalniji trenutak njegova zemaljskog života za njega postaje prilika da pokaže izvanredan plan koji Bog ima za svijet, njegovo autentično milosrdno lice. Nitko nije izgubljen u Božjim očima: svi smo mi objekti njegova djela spasenja. Pisac ima pravo kada kaže: „Izdaja ubija samo ljubavi koje su već mrtve. One koje ne ubije ponekad postaju besmrtne“ (Massimo Gramellini). Isus ne zamjera. Isusova ljubav je takva, besmrtna i beskrajna (fratellanza.net).
Branko Jurić