U knjizi Confession d’un cardinal (2007.) francuski novinar Olivier Le Gendre bilježi Kardinalove znakovite anegdote, otkrića i povijesna razmatranja, a na vidjelo izlazi problem koji razdvaja dvije glavne tendencije Crkve: jedna pokušava obnoviti stare prakse, dok se druga priprema za sukcesiju, odnosno trenutak kada će slabljenje institucije bit toliko upadljivo da će novi načini rada postati obvezni. Ovaj Kardinal, blizak svetom Ivanu Pavlu II., pita se o smislu njegova djelovanja na čelu jedne od najvažnijih vatikanskih ureda kojeg je ostavio kako bi se posvetio zapuštenoj djeci jugoistočne Azije. Evo posljednjeg izabranog ulomka iz knjige:
V. DIO
Le Gendre: […] Rekli ste da postoje tri razloga radi kojih ne biste glasali za Ratzingera. Kao jedan od razloga naveli ste njegovo zvanje teologa.
KARDINAL: Još jedna opaska, ako dopustite, glede Ratzingerove dobi pri ulasku u konklave. Ja bih volio da smo donijeli jednu dvostruku odluku: da ne izaberemo odviše starog papu i da eventualno ograničimo njegov mandat, ako bismo se stvarno toliko bojali da Papa predugo živi. Pogledajte institucije i zemlje u kojima se na vrhovnu vlast dolazi iznad šezdesete godine. Nema ih puno i nisu baš neki primjeri koje bi čovjek poželio slijediti: Saudijska Arabija, Kina, Sovjetski savez prije pada Berlinskog zida. Ne sviđa mi se što moja Crkva može biti uspoređivana s takvim režimima.
– Opet ste grubi…
– Mislite? Ja si više predbacujem to što sam malo nedosljedan. S jedne strane bilo mi je teško što nisam bio u konklavama, a s druge strane me brine naša poodmakla dob. S jedne strane moja osjetljivost, s druge strane moj razum. Teško je pomiriti jedno i drugo, zar ne?
– I što Vaš razum kaže na to?
– Mislim da ostavljamo dojam starinskog, odvojenog od svijeta. Gledali ste nas za vrijeme one mise za pokojnog Papu! Bili nas je ovdje stotinu i pedeset staraca, raskošno odjevenih, oslonjenih na sigurnu fasadu Bazilike koja je služila kao snažna podloga našoj grimiznoj odjeći, s vrha stepenica domirajući nad svijetom koji nas je snimao, nad ljudima koji su nas gledali. Kakvu sliku dajemo? Bojim se, sliku bogatih, dalekih, starih, umornih, dobrim dijelom debelih ljudi, koji nose naočale. Pogledajte kojim se markantnim kršćanima divi naše doba: Majka Tereza, Brat Roger, Otac Ceyrac. Oni nisu ni debeli, ni bogati, ni umorni, ni daleki. Način na koji se mi pokazujemo svijetu možda može laskati egu nekima od nas, ali ne, to sasvim sigurno nije dobar način, on nije u skladu s porukom Evanđelja.
– Izgleda da se prijenos mnogima svidio. Rijetko koji događaj imao je tako veliku gledanost na televiziji kao ta pogrebna misa.
– Oh, prijenos je bio veličanstven, dobro organiziran, doista lijep. Unatoč tome, je li to naša uloga, naša svrha, naš poziv da priređujemo lijepe prijenose na televiziji? […]
– Dakle, kardinal Ratzinger je teolog. Izgleda da Vam to smeta…
– Općenito govoreći, ne mislim da bi se Papu trebalo birati među teolozima jer ne mislim da bi Crkvu trebali voditi teolozi. Ako pogledamo izbore nakon rata, imali smo jednog papu diplomata (Pio XII.), jednog papu diplomata s kratkim iskustvom rezidencijalnog nadbiskupa (Ivan XXIII.) (rezidencijalni: koji živi i radi u svojoj nadbiskupije), jednog papu funkcionera Kurije s kratkim iskustvom rezidencijalnog nadbiskupa (Pavao VI.), jednog rezidencijalnog nadbiskupa čiji je mandat trajao mjesec dana (Ivan Pavao I.) i jednog rezidencijalnog nadbiskupa (Ivana Pavla II.). Danas imamo jednog teologa, kardinala Kurije. To je nešto novo. Novost je bila i izbor kardinala Ratzingera, prije dvadesetak godina za prefekta Kongregacije za nauk vjere. Njegovi prethodnici nisu bili teolozi. Prethodni Pape radije su na to mjesto imenovali diplomate ili članove Kurije.
– Ipak je to malo neobično da se odgovorne u Crkvi ne želi birati prema njihovoj osnovnoj kompetenciji. Ne vidim ništa spornog u tome da jedan teolog postane čuvar vjere u Crkvi. Zapravo mi to izgleda logično.
– Logično da, razborito možda i ne. Jedan ne-teolog, ali Vas podsjećam da smo mi svi diplomirali teologiju i da smo proveli život razmišljajući o Bogu, o našoj vjeri, o načinu na koji je predstavljamo svijetu. Jedan ne-teolog bio bi otvoreniji prema postojećim i budućim teološkim raspravama nego jedan profesionalni teolog koji je neizbježno izgradio svoj vlastiti sustav u prvoj polovici svoje karijere, prije nego što je zašao u pedesete, dob koju zahtijeva funkcija na čelu Kongregacije za nauk vjere. Taj ne-teolog bio bi skloniji stavljanju mekših granica između onoga što je teološki korektno i onoga što nije. Budući da on sam nije angažiran u teološkom istraživanju, teologija je u stalnom traženju, lakše bi prihvaćao teologiju drugoga. Ne, nisam siguran da bi na čelu Kongregcije za nauk vjere trebao obvezno biti jedan teolog.
– Je li to onda znači da nije zgodno ni da jedan teolog postane Papa?
– Vrlo sažeto i ugrubo rečeno, telogija je Katekizam. Poziv jednog teologa je – pogotovo kada je bio na funkciji na kojoj je bio Joseph Ratzinger od 1981. do 2005. – u tome da drži i objašnjava Katekizam. Tim više što je Joseph Ratzinger bio u pravom smislu riječi glavna osoba novog Katekizma Katoličke Crkve, iako su pero u ruci dan za danom držali ljudi kao što je Vaš sunarodnjak kardinal Jean Honore, nekadašnji nadbiskup Toursa i kardinal Christoph Schönborn, dominikanac i nadbiskup Beča. Ne vjerujem da se Crkva i svijet, pogotovo svijet, nalazi u jednom razdoblju i u jednoj situaciji u kojoj bi njihova primarna potreba bila to da im držimo ili objašnjavamo Katekizam. Vi nećete povjerovati i Vaš život neće krenuti u smjeru obraćenja zbog Katekizma, iako se Katekizmom možete služiti kako biste nakon toga objasnili svoju vjeru, nakon toga… (Činilo mi se da se moj Kardinal dvoumi).
– Nakon čega? (Upitah ga)
– Nakon toga što ste doživjeli taj prisni susret s jednim Drugim, u vašoj najdubljoj nutrini. Razumijete me… Razumijete… Ja vjerujem u sve ono što kažu teologija i Katekizam, ali ja ne vjerujem zbog teologije i Katekizma. Katekizam mi ponekad pomaže da vjerujem, podržava me u mojoj vjeri, ali nije on taj koji mi daje vjeru. Vjere nema bez susreta, razumijete. Nema vjere radi nekakvog filozofskog ili duhovnog sustava. Vjere ima zato što smo jednog dana, svatko na svoj način, otkrili u nama nešto – bolje reći nekoga – tko je, iako nepoznat, oduvijek bio tu. […] Vidite, ono što svijet očekuje, to je iskustveno otkriće te vrste. […] Ono što svijet treba nije Katekizam, nego da mu pružimo priliku za jedno takvo iskustvo, da ga pozivamo na to, s najvećim mogućim poštovanjem, da mu kažemo da postoje drugačije stvarnosti od ovih koje vidimo. Stvarnosti koje se ne suprostavljaju njegovim najlegitimnijim željama, nego koje se, naprotiv, u njihovoj najdubljoj dubini s njima spajaju. Katekizam, teologiju ne mogu izazvati taj preokret u duši svijeta i ljudi koji u njemu žive. Čini mi se da naš prioritet nije Katekizam, nego to da pokažemo da u njemu postoje doline koje nije istražio ili možda izgubio naviku istraživanja, i da je u tim dolinama željen i očekivan…
Iz knjige: Olivier Le Gendre, Confession d’un cardinal, JC Lattès, 2007.
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (Fratellanza.net)