Član Kardinalskog vijeća, izvjestitelj Sinode o budućnosti Crkve, nadbiskup Luksemburga, kardinal Jean-Claude Hollerich poziva na stvaranje novih europskih ideala, kritizira porast populizma na Starom kontinentu, uz oštru kritiku sadašnjih političkih vođa. S njim je za La Croix razgovarao Loup Besmond de Senneville, a prijevod intervjua donosimo u cijelosti.
Kako gledate na predviđanja prema kojima se očekuje slab odaziv na europskim izborima i na fenomen zatvaranja u nacionalne okvire, koji se primjećuje diljem kontinenta?
Navikli smo se na Europsku uniju. Više nismo ni svjesni kolika je dobrobit ove političke institucije i koliko uloženog napora stoji iza nje. Stoga lako zaboravljamo da je demokracija nešto dragocjeno i da je treba podržavati. Istodobno vidimo da naš kontinent prolazi kroz krizu. Pojedina gospodarstva stagniraju i javlja se strah od ekonomske tranzicije. Očito da Europa i Zapad više nisu u središtu svijeta. Rat u Ukrajini je, u tom smislu, pokazatelj: Zapad nije u stanju stvoriti globalnu koaliciju protiv Rusije. Za složene odnose u svijetu populizam daje vrlo pojednostavljena objašnjenja, široko prihvaćena od onih koji se boje gubitka vlastitog identiteta.
Prije osamdeset godina izgradnja Europske unije bila je izričito kršćanski projekt. Danas je određeni broj vjernika, i katolika, u iskušenju populističkog glasovanja s kojim se Vi ne slažete. Kako to objašnjavate?
To je politička posljedica slabljenja kršćanstva i katoličanstva u Europi. Ovo je činjenica: kršćani su sada u Europi manjina, što će biti još naglašenije u godinama koje dolaze. Na političkom planu, posljedica je nedostatak ideja.
Mislite li da su kršćanski ideali jedini mogući europski ideali?
Ne, ne kažem to. Danas postoje ideali kojima teži veliki dio stanovništva, kao npr. na području ekologije. To su ideali koje i ja podržavam, štoviše, neophodni su za spas čovječanstva. Ali druge ideale, poput globalizacije, podržava manjina, bogate i obrazovane elite. Što se tiče različitih socijalističkih stranaka, u mnogim zemljama one su počele provoditi svjetonazorske reforme, umjesto socijalnih. Za europski ideal dobrim dijelom je zaslužna kršćanska većina na kontinentu, koja se prepoznala u jednom prosvijećenom kršćanstvu. Utemeljitelji Unije, posebice Robert Schuman i Alcide De Gasperi, bili su uvjereni katolici.
Danas više nema ni Schumana ni Gasperija?
Iskreno rečeno, ne vidim ih. Naravno, društvo se jako promijenilo posljednjih desetljeća. Ali osim toga, Schuman i Gasperi bili su političari. Danas imamo politikante. Politikanti nemaju vlastitih uvjerenja: oni čitaju ankete i prema njima određuju svoje mišljenje. To je strahovita greška koju vidim i na nacionalnoj i na europskoj razini. Politička argumentacija otišla je u drugi plan. Oni koji nas danas vode više nemaju kičmu.
Putem COMECE-a[1] europski su biskupi pozvali na glasovanje za proeuropske stranke. Je li to njihova zadaća?
Ako moram birati između dva relativna zla, nesavršene EU ili njezinog nepostojanja, uvijek ću izabrati Europsku uniju. Nepostojanje Europske unije bila bi daleko najgora opcija. To nas ne sprečava da se kritički osvrnemo na pojedine točke, kao što je određena koncepcija rodne teorije koja je ušla u modu i o kojoj svi govore, a da zapravo ni ne znaju o čemu se radi. Zato ponekad imam dojam da nama upravljaju dužnosnici koji nameću viziju koja odgovara njihovim osobnim svjetonazorima. To govori o krizi demokracije. Kad je riječ o pobačaju, tragično je da tako bogata društva kao što su naša, rješenje pronalaze u ubijanju nerođene djece. Povijest će nam suditi. Što se tiče novog europskog pakta o migracijama, to je katastrofa. Zaboravljamo ljudska prava. Naravno, ne možemo primiti sve migrante. Ali prema ljudima se uvijek moramo odnositi ljudski, poštujući njihovo dostojanstvo.
Što bi danas trebao biti ideal kojeg podržava Europska unija?
To bi trebao biti dostojanstven odnos prema ljudima i dijalog s drugim kulturama. U Africi je francuska politika bila katastrofalna. Ni engleska nije bila puno bolja. I zbog toga danas plaćamo cijenu: ti ljudi više ne vjeruju u europske vrijednosti. A mi, unatoč tome, drugima i dalje govorimo poput učiteljice koja se obraća svojim učenicima. Ako Europa ovako nastavi, bit će omražena. Ne radi se o tome da nužno dijelimo stajališta drugih, nego o tome da barem priznamo da je Europa samo jedan od aktera.
Primjećuje se porast populističkih stranaka diljem Europe, uz odobravanje vjerskih autoriteta. Kako gledate na ovaj fenomen?
Neki vjerski poglavari u ovom populizmu vide sredstvo za spašavanje Europe. Mislim da su u velikoj zabludi. Oni i dalje misle da Crkva treba diktirati političarima što trebaju činiti. Nisu shvatili da to tako više ne ide. Laici, krštenici, jako dobro dobro znaju što treba činiti. Ne trebaju mene da im to kažem.
Nadalje, sve što je socijalno, to ih ne zanima. No izgleda da su strastveno zainteresirani za obitelj i seksualnost. Doista je zanimljivo vidjeti da je tako mnogo svećenika toliko zainteresirano za seksualnost. To me je oduvijek intrigiralo. Sve u vezi s tim ih jako brine. A u tome je Europska unija zakazala. A oni onda sklapaju saveze koji nisu ni prȁvi ni zdravi.
Što se tiče Rusije, mogu razumjeti da se protivi politici Zapada prema Ukrajini. Ali ići tako daleko da se prihvaća ubijanje ljudi, silovanje žena, sijanje smrti i razaranja. Napravili smo veliki korak unatrag. Rat nije političko sredstvo. I Crkva bi to trebala jasno i glasno reći.
Smatrate li da postoji opasnost od povratka jednog oblika fašizma u Europu?
On je već tu. Ne želim uvrijediti Italiju, ali tamo je vladajuća stranka post-fašistička. Toga se bojim, tim više što dolazim iz obitelji u kojoj su svi bili u Pokretu otpora. Kao dječak slušao sam o događajima u Drugom svjetskom ratu. Ja sam iz te posljednje generacije koja je čula neposredne svjedoke koji su na nas utjecali i odgajali nas.
Je li kršćanstvo još uvijek nadahnuće europskog projekta?
Smislimo drugi. Povijest nas uči da manjine, ukoliko imaju jasne ideje, mogu mijenjati povijest. Pogledajte rusku revoluciju: sovjeti su bili manjina u Rusiji, ali su pridobili ostatak društva. Što se tiče kršćanstva, ono ima snagu povijesti. Ali ako ovu snagu bude koristilo govoreći da se treba vratiti natrag, nikoga neće zanimati. Danas bi europski projekt trebao biti u tome da se udružimo kako bi osigurali pravdu, mir i ekološku pravednost. Moramo zaustaviti ovo ludilo klimatskih promjena koje će ubiti isto toliko ljudi koliko i rat. Katoličanstvo Drugog vatikanskog koncila sposobno je za dijalog. Ništa bez dijaloga (la-croix.fr; fratellanza.net).
S francuskog prevela: Isusova mala sestra Vesna Zovkić
Kardinal blizak papi Franji
1981. Ulazak u Družbu Isusovu
1990. Svećeničko ređenje
1994. Povratak u Tokio. Imenovan prorektorom isusovačkog sveučilišta u glavnom gradu Japana.
2011. Imenovan nadbiskupom Luksemburga, povratak u Europu.
2018.-2023. Predsjeda Komisijom episkopata Europske unije (COMECE), organizacijom koja u Bruxellesu predstavlja biskupe iz cijele EU.
2019. Papa Franjo ga je imenovao kardinalom.
2021. Glavni izvjestitelj Sinode o sinodalnosti.
2023. Član Vijeća kardinala koji savjetuju Papu.
[1] COMECE (Commission des Episcopats de la Communauté européenne) – Vijeće biskupskih konferencija Europske unije koje okuplja europske katoličke biskupe, s ciljem promatranja politike EU-a i njezina zakonodavstva s katoličkog stajališta. COMECE treba razlikovati od Vijeća europskih biskupskih konferencija.