U sportu se mogu pronaći svi aspekti stvarnosti: estetski, tehnički, komercijalni, politički, medicinski, pravni, pa čak i religijski. Neki primjeri iz svijeta, uključujući i Hrvatsku, pokazuju da je sport na neki način postao moderna religija.
Piše: Krešimir Cerovac
Crkvena doktrina u vezi sa sportom razvijala se postupno zahvaljujući doprinosima svih papa 20. stoljeća, od pape Pija X. do pape Franje. Iako ovaj skup učenja nikada nije bio formuliran kroz jedinstveni službeni crkveni dokument, poput enciklike ili apostolske pobudnice, posebno se isticao „sportski papa“ sveti Ivan Pavao II. s više od 120 različitih obraćanja na tu temu. Jedna od ključnih tema u crkvenom nauku o sportu je važnost očuvanja cjelovitosti ljudske osobe, što je misao ukorijenjena u kršćanskoj antropologiji i u Socijalnom nauku Crkve. U kontekstu neotuđive vrijednosti ljudskog dostojanstva i jedinstva tijela i duše, Crkva od sporta traži ne samo poštivanje identiteta osobe, već i omogućavanje pojedincu da razvije svoj puni potencijal u skladu s Božjim planom za njegov život.
Drugi vatikanski sabor uključio je pitanje sporta u Pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu „Radost i nada“ („Gaudium et spes“). Sabor je istaknuo da sport „pomaže očuvati psihičku ravnotežu, također u zajednici, i uspostaviti bratske odnose među ljudima svih staleža, narodnosti i rasa“.
Također, pozvao je „kršćane da surađuju na tome da skupne kulturne manifestacije i akcije, koje su svojstvene našem vremenu, budu prožete ljudskim i kršćanskim duhom“.
Priča počinje 1905. godine kada je papa Pio X. (1903.–1914.) primio francuskog aristokrata, Pierre de Coubertina (1863.–1937.), školovanog kod isusovaca, koji je 1889. godine došao na ideju da nakon 1500 godina stanke obnovi olimpijske igre. Nakon posjeta papi Coubertin je posebno naglasio da, za razliku od nekih drugih konfesija, Katolička Crkva nema predrasuda prema sportu, te daje punu podršku humanističkoj ideji olimpizma, koja je, među ostalim, pretpostavljala mir među narodima. Još izrazitiju potporu sportu davao je papa Pio XI. (1922. – 1939.), koji je u mladosti bio aktivni alpinist i popeo se na drugi po veličini vrh u zapadnoj Europi u masivu Monte Rosa. Po njemu je u Engleskoj čak nazvan i jedan alpinistički klub: Planinarsko društvo „Achilles Ratti”. Papa Pio XI. oštro je prosvjedovao protiv prigovora da Crkva ne pridaje dovoljno pozornosti sportu, naglašavajući da je ona svjesna mogućeg pozitivnog utjecaja sporta na odgoj i obrazovanje čovjeka.
Slično je govorio i papa Pio XII. (1939.–1958.), odgovarajući na prigovore upućene Crkvi glede sporta. „Živimo u eri označenoj kao »tjelesna kultura«, koja optužuje Crkvu da tome ne pridaje dovoljno važnosti. To su neutemeljene optužbe! Crkva nikada nije osudila prirodne, zdrave i korisne aspekte koje nude fizičke aktivnosti. U stvari, to čak može poboljšati uspješnost rezultata u obrazovanju i disciplini mladih. Crkva također potvrđuje i naglašava načelo da tijelo mora biti podređeno duhu, i pruža otpor valovima napada propagiranja kulta tijela u kojem nema ni duše ni savjesti.”
Crkva, kao „ekspert u ljudskosti”, kako je rekao papa Pavao VI. 4. listopada 1965. u govoru pred Ujedinjenim narodima, blagonaklono gleda na sport u vezi s njegovim pojedinačnim, društvenim i kulturnim dimenzijama. Svjesna je važne uloge koju sport ima u usavršavanju ljudske osobe, zahvaljujući svojoj sposobnosti ublažavanja ljudskog instinkta i okupljanja ljudi zbog postizavanja zajedničkog cilja. Sport promovira zajedništvo, solidarnost i mir spajajući ljude različitih kultura i povijesti u prijateljskom natjecanju.
Nakon što je izabran za papu, sveti Ivan Pavao II. zagovarao je povezivanje vjere i sporta, koji je posebno volio i prakticirao kao nogometaš, atletičar, skijaš i kajakaš. Njegova osnovna poruka bila je: „Sport doprinosi ljubavi za životom, uči na žrtvovanje, poštovanje i odgovornost, vodeći do potpunog razvitka svake ljudske osobe.“ U govoru sudionicima Svjetskog atletskog prvenstva održanom u rujnu 1987. godine u Rimu, sveti Ivan Pavao II. je rekao:
„Sport je, kao što dobro znate, aktivnost koja uključuje više od pokreta tijela; zahtijeva korištenje inteligencije i discipliniranje volje. On otkriva, drugim riječima, prekrasnu strukturu ljudske osobe, stvorenu od Boga kao duhovno biće, jedinstvo duha i tijela. Atletska aktivnost može pomoći svakom muškarcu i ženi da se prisjeti na trenutak kad je Bog Stvoritelj dao podrijetlo ljudskoj osobi, remek djelu svojeg stvaralačkog djelovanja.”
U listopadu 2000. godine, sudjelujući povodom Svete Godine na konferenciji pod naslovom „Za vrijeme Jubileja: lice i duša sporta“. Izjavio je: „U posljednjih nekoliko godina sport je nastavio rasti kao jedna od najkarakterističnijih pojava modernog doba, gotovo kao »znak vremena«, kojim se mogu protumačiti nove potrebe i nova očekivanja čovječanstva“.
U kršćanskoj tradiciji borba za krijeposti i vjernost Kristu često se prikazuje metaforom sportskog natjecanja. Sveti Pavao opisuje svoj život kao utrku u kojoj je važno doseći krajnji cilj (1Kor 9: 24-27): „Ne znate li: oni što u trkalištu trče, svi, doduše, trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da je dobite. …“ Papa Ivan Pavao II., je u homiliji tijekom Svete Godine izjavio da se Pavlovo razmišljanje može shvatiti i doslovno kao metafora za sport kao ljudsku vrijednost, te da sport pruža uzor za prepoznavanje istinskih vrijednosti. Zanimljiva je njegova usporedba vjere i sporta: „Kršćanski život sličan je prilično zahtjevnom sportu, kombinirajući sve napore pojedinca kako bi ih usmjerio prema savršenstvu karaktera, prema cilju, koji se ostvaruje u našoj ljudskosti »po mjeri dara Kristova« (Ef, 4: 7 ).”
Temeljna teologija sporta vidljiva je također kod pape Benedikta XVI. u obraćanju vezanom uz 20. Zimske olimpijske igre, kada je istaknuo da utjelovljena Riječ, svjetlost svijeta „može prosvijetliti svaku dimenziju ljudskosti, uključujući i sport. Ne postoji ništa ljudsko, osim grijeha, što Sin Božji postavši tijelom, nije valorizirao … Sport je jedna od ljudskih aktivnosti, koja također čeka da bude prosvijetljena od Boga po Kristu, tako da se vrijednosti, koje izražava mogu pročistiti i uzdignuti i na razinu pojedinca i na skupnu razinu”.
Na tragu svojih prethodnika, papa Franjo je u razgovoru s predstavnicima Europskog olimpijskog odbora u studenom 2013. godine iznio svoje stajalište: „Veza između Crkve i svijeta sporta je lijepa stvarnost, koja je ojačala tijekom vremena, jer crkvena zajednica vidi u sportu snažan instrument za cjeloviti razvoj ljudske osobe. Zapravo, bavljenje sportom na zdrav način budi svijest o potrebi nadilaženja vlastitih interesa i samog sebe. Ako je sport organiziran na pravi način, tada osnažuje duh požrtvovnosti, potiče lojalnost u međuljudskim odnosima, te prijateljstvo i poštovanje pravila.“
Iako Crkva jasno prepoznaje iznimnu i nerazdvojivu ivrijednost sporta, istovremeno izražava i zabrinutost zbog narušavanja njegove istinske vjerodostojnosti. Osjetljiva je na određena moralna odstupanja, koja se pojavljaju u obliku trke za profitom, uzimanja dopinga, neopravdane spektakularnosti, te organiziranja nekih ekstremnih športova, koja su suprotni pravoj svrsi sporta i, što je još gore, koji štete duhovnoj i fizičkoj cjelovitosti osobe. O tome, među ostalim, govori papa Franjo: „Ako se šport promatra samo kroz prizmu ekonomskih parametara ili isključivo zbog pobjede pod svaku cijenu, postoji opasnost da se sportaši reduciraju na puku robu za povećanje profita. Takvi sportaši ulaze u sustav koji ih odbacuje, gube pravi smisao svoje aktivnosti i radost igre, koja ih je kao djecu privukla i nadahnula na činjenje pravih žrtava kako bi postali prvaci. Sport je harmonija, no ako prevlada pretjerana potraga za novcem i uspjehom ta harmonija biva narušena.“
Danas u svijetu sporta dominira nogomet, koji je u 21. stoljeću nadmašio status obične igre. Razvio se u kulturnu snagu, koja ostavlja neizbrisiv trag u društvima širom svijeta. Karl Marx je rekao: „Religija je opijum za mase”. Slično se može reći i za nogomet. On odvlači pažnju ljudi, oblikuje njihov način života, utječe na njihovo ponašanje, a mnogi doživljavaju transcendentalne osjećaje na igralištu, stadionu ili pred televizorom (i drugdje, posebice u kafićima uz alkohol). Ljudi čine mnogo toga u ime vjere, ali i u ime nogometa. Bill Shankly (1913. – 1981.) škotski nogometaš i slavniji kao trener Liverpoola te osvajač brojnih europskih trofeja, poznat je po izjavi:
„Nogomet nije stvar života i smrti … on je mnogo važniji od toga.”
Ova rečenica sugerira gotovo religijsku važnost „prekrasne igre“.
Nogomet se može promatrati alternativna religija – obožavanje lažnog idola, kako neki sugeriraju, ili kao inspirativni, ilustrativni sukob, koji ljude dovodi do praga istine. S obzirom na značajan utjecaj na društvo, nogomet, kao jedan od najpopularnijih sportova na svijetu, nažalost se često povezuje s moralnim pitanjima. Veza između nogometa i morala može se promatrati kroz različite aspekte: fair play i sportsko ponašanje, korupcija i namještanje utakmica, socijalna odgovornost, bujajući profesionalizam, navijačka kultura i moral.
Papa Ivan Pavao II. bio je veliki realist. Jasno je ukazivao da „pored sporta koji ljudima pomaže, postoji i onaj koji im šteti; uz sport koji oplemenjuje tijelo, postoji i onaj koji ga degradira i izdaje; osim sporta koji teži plemenitim idealima, postoji i drugi koji gleda samo na profit; uz sport koji spaja postoji i onaj koji razdvaja”.
U Hrvatskoj nogomet je u životima mnogih ljudi poprimio važnost, koja nadmašuje jednostavnu razonodu ili zabavu. Za mnoge je nogomet postao način života, ključni element za zadovoljenje osnovnih potreba poput samopoštovanja i samoispunjenja. Nogomet je čimbenik, koji ne samo da oblikuje osjećaj identiteta i pripadnosti, već i daje značenje samom životu. No, tu ne završava sve: nogomet je, kod mnogih, na neki način postao zamjena za vjersko iskustvo. Paradoksalna je da su sportska događanja poprimila karakter kolektivnih rituala, ispunjenih emocijama. Stadioni i dvorane postali su poput hramova neke „nove religije”.
Postoje brojni slučajevi u kojima gledatelji iskazuju prezir prema protivničkim igračima, njihovim navijačima ili sucima. Takvo ponašanje ponekad eskalira u nasilje, bilo verbalno (kroz pjesame vrijeđanja ili mržnje) ili fizički. Tučnjave između navijača, koje narušavaju fair play koji bi uvijek trebao prevladati tijekom sportskih događaja, nisu rijetkost. Huliganizam i nasilje među navijačima predstavljaju ozbiljan problem u hrvatskom nogometu. Sukobi između navijačkih skupina, kako na stadionima tako i izvan njih, dovode do ozljeda, materijalne štete i negativnog publiciteta. Uvredljivi povici, transparenti i drugi oblici govora mržnje narušavaju atmosferu na utakmicama i potiču podjele među navijačima. Nogomet ima dubok i višeslojan utjecaj na hrvatsko društvo. Nažalost, ne čuje se dovoljno glas Crkve. Nema odgovarajućih reakcija!
Hrvatski nogomet ima, hvala Bogu, i svoju svijetlu stranu: Hrvatska nogometna reprezentacija igra ključnu ulogu u jačanju nacionalnog identiteta i ponosa. Hrvatska je redoviti sudionik Europskih prvenstava, uključujući natjecanja poput Euro 1996., Euro 2004., Euro 2012., Euro 2016. i Euro 2020. Tijekom tih natjecanja, Hrvatska je ostvarila nekoliko važnih pobjeda i često bila konkurentna u skupinama i nokaut fazi. Hrvatska je na svojem prvom Svjetskom prvenstvu 1998. postigla izvanredan uspjeh osvajanjem trećeg mjesta. Najveći uspjeh u svojoj povijesti Hrvatska je postigla osvojivši drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Reprezentacija je ostvarila niz impresivnih pobjeda, uključujući dramatične utakmice u nokaut fazi protiv Danske, Rusije i Engleske, prije nego što su u finalu izgubili od Francuske rezultatom 4:2. Ovi uspjesi Hrvatske nogometne reprezentacije donijeli su veliku radost navijačima diljem zemlje, ujedinili naciju te promovirali nogomet kao važan dio hrvatske sportske kulture.
Sport može biti izvanredna prilika za slavljenje Boga kroz primjeran život, zahvalnost za primljene darove, integraciju vjere u svakodnevni život, pružanje nade i inspiracije te molitvu kao sredstvo za zajedništvo i podršku. Boga se može slaviti kroz djelovanje, odražavajući Kristovu volju i način u svemu što se radi. Kvaliteta kršćanskog sporta i sudjelovanja, općenito gledajući, trebala bi se prepoznati po vrlinama Duha Svetoga, kao što su ljubav, nada, vjera, strpljenje, ljubaznost, poniznost, samokontrola i ostali plodovi koje Duh Sveti daje. U velikoj mjeri to je vidljivo u ponašanju hrvatske nogometne reprezentacije. I na to Hrvatska može biti ponosna. Sport ne gradi karakter, on ga otkriva. Uspjeh na sportskom natjecanju može donijeti slavu pojedincima, klubovima, zajednicama ili državama. Međutim, važno je razlikovati te oblike slavljenja od onoga čime se istinski slavi Bog (fratellanza.net).