Krešimir Cerovac
„Stoga, čak i ako danas postoji tumačenje istog evanđeoskog naloga od strane Crkve, koje se razlikuje od onog iz prijašnjih vremena, trenutačno razumijevanje koje se koristi kao pravilo Crkve, nadahnuto je kao prikladno za današnje vrijeme i treba ga prihvatiti kao put spasenja.” – sveti Nikola Kuzanski u „Poruci Bohemijancima“
U razgovoru s urednicima isusovačkih časopisa u Europi u lipnju ove godine, papa Franjo prisjetio se na oštra neprijateljstva nekih konzervativnih katolika prema Drugom vatikanskom koncilu, čak i među samim isusovcima. Neki su isusovci pokušali osujetiti napore Pedra Arrupea, generalnog poglavara (1965. – 1984.), da prihvati Koncil i vidi promicanje pravde kao „apsolutni uvjet” služenja vjeri, te sukladno tome preoblikuje misiju Družbe. Papa Franjo se prisjetio jednog isusovca koji je ogorčeno govorio protiv Arrupea i njegovog generalnog asistenta, Jean-Yvesa Calveza, rekavši: „Najsretniji dan u mom životu bit će kada ih vidim obješenima na vješalima na Trgu svetog Petra.”
Papa Franjo konstatira: „Trenutni problem Crkve je upravo neprihvaćanje Koncila. Vrlo je teško vidjeti duhovnu obnovu koristeći zastarjele kriterije. Moramo obnoviti naš način gledanja na stvarnost i način na koji je procjenjujemo. … Restauracionizam je došao ugušiti Koncil. Broj grupa ‘restauratora’ – primjerice, u Sjedinjenim Državama ih ima mnogo – je značajan. … Oni nikada nisu prihvatili Koncil.“
Restauratori su svi oni koji nastoje poništiti reforme Koncila, kako u liturgiji tako i u doktrini. Tu su i pokreti za vraćanje „stare mise“, koji iznose oštre kritike mise pape Pavla VI. do te mjere da se „nova misa“ naziva gotovo heretičkom i duhovno štetnom. U navedenim krugovima postoji i kritika učenja Koncila o ekumenizmu, međureligijskom dijalogu, spasenju izvan vidljive Crkve i vjerskoj slobodi. „Restauratori” svoje duboko neslaganje s papom Franjom vide kao znakove svoje vjernosti Crkvi.
Ovdje je riječ o onome što je isusovac Bernard Lonergan okarakterizirao kao „klasicistički svjetonazor”. Lonergan ljudsko razumijevanje vidi kao nešto što je povijesno uvjetovano, što znači da se shvaćanje istine, morala i religije razvija s vremenom kako društvo i ljudsko znanje napreduju. A „klasicistički svjetonazor“ u okviru Crkve teži održavanju stabilnosti i nepromjenjivosti u tumačenju vjerskih istina, s naglaskom na vječne zakone, univerzalne moralne norme i idealne forme društvenog i duhovnog života. Naglašava se nepromjenjivi identitet ljudske prirode, a ne i njezine promjenjive elemente. Za konzervativne tradicionaliste s ovim svjetonazorom, ljudska je povijest uglavnom tužna priča o udaljavanju od izvornog ideala, o skretanju s pravog puta prošlosti; ona je započela padom, a vremenski poredak (doslovno, „sekularno”) od tada nosi Adamov trag. Stoga je zadatak Crkvi braniti nepromjenjivo protiv stalnog pritiska za promjenom, pritiska koji se, barem od Reformacije, može očekivati izvana. A ono što je potrebno za tu obranu je snažna centralizirana vlast i učiteljska kultura cenzure i osude.
Tradicija je važna, ali mora biti živa i ostavljati vjernike otvorenima za nadahnuće Duha. Ne smije tretirati kao mrtvo slovo u kojem se izraz vjere smatra nepromjenjivim. Ne očekuje se da se danas živi na isti način kao nekada, jer se današnja situacija i društveni kontekst razlikuju od prijašnjih. Vjera je više od slijepog pridržavanja popisa pravila i nepromjenjivog kodeksa ponašanja. Disciplina se s vremenom mijenja, i ako se želi živjeti u vitalnosti Duha, potrebno je to imamo na umu. Nije ispravno zapeti u mrtvom legalizmu, jer takav legalizam ne vodi nikamo.
Za razliku od bezvremenih, univerzalnih istina koje pretpostavlja „klasicistički svjetonazor“, „povijesna promišljenost“ prepoznaje da je ljudsko znanje oblikovano povijesnim okolnostima, te da se ono što ljudi smatraju istinitim ili dobrim može razlikovati među kulturama i razdobljima. Za Lonergana, to ne znači da je istina sama po sebi relativna, već da je čovjekov pristup istini i njezino izražavanje uvjetovano povijesnim i kulturnim kontekstom. Lonergan je naglašavao potrebu za stalnim „poistovjećivanjem” i razumijevanjem istine unutar povijesnog razvoja, ali bez odricanja od temeljnih istina vjere.
Prijelaz s „klasicističkog svjetonazora“ na „povijesnu promišljenost“, koji u Katoličkoj crkvi označava promjenu u teološkom i filozofskom pristupu, odnosno gdje se naglasak sa statičnog, univerzalnog i nepromjenjivog shvaćanja Crkvenog nauka postupno premješta prema dinamičnijem i povijesno svjesnijem razumijevanju vjere, tradicije i uloge Crkve u svijetu, za mnoge je neprihvatljiv. Ključni trenutak za ovaj prijelaz u Katoličkoj crkvi dogodio se tijekom i nakon Drugog vatikanskog koncila. Koncil je prepoznao važnost povijesnih promjena i potrebu da Crkva obnovi svoj pristup prema modernom svijetu. Ovaj događaj otvorio je vrata dijalogu s modernim društvom, drugim religijama i znanostima, uz priznavanje da Crkva nije izolirani entitet, već djeluje unutar povijesnih procesa.
Prijelaz se dogodio kad je Crkva odlučila pregovarati s neprijateljem umjesto da nastavi voditi dobru borbu protiv njega. Novo viđenje stvari u Crkvi počelo se oblikovati na Koncilu, ali to je, prema vjerovanju konzervativnih tradicionalista, bila samo maskerada, veo crkvenog jezika prebačen preko tijela svjetovnih pobožnosti. Ono što je Koncil učinio, kažu, nije ništa više od prisvajanja vrijednosti prosvjetiteljstva 18. stoljeća i revolucionarnog razdoblja koje je uslijedilo – prisvojio, dakle upravo ona načela protiv kojih se Crkva borila više od 150 godina: liberté, égalité, fraternité i druge jednostavna i neosporna načela” iz Francuske deklaracije o pravima čovjeka. Kako su ti principi mogli biti lažni tada, a sada istiniti? Istina, ako je uopće istina, ne mijenja se. Ali na Drugom vatikanskom koncilu, kako kaže ovaj narativ, sekularizirani modernisti su pobijedili, a Crkva se, kao što je sveti Pavao rekao o svom suradniku Demasu, zaljubila u sadašnji svijet. Koncilski oci tražili su odobravanje sekularne kulture koja ih je okruživala, pa nije čudnoi da je novi duh koji su unijeli nosio obilježja ideologija koje su se pojavile u doba Prosvetiteljstva – liberalizam, marksizam, pozitivizam, relativizam i slične.
Lonerganovo shvaćanje „povijesne promišljenosti“ da Crkva mora prepoznati da se njezino razumijevanje vjerskih istina razvija kroz povijest i da pastoralne metode moraju odgovarati na povijesne i kulturne promjene, može se vidjeti u dokumentima Drugog vatikanskog koncila, koji su usvojili Lonerganovu perspektivu o dinamičnom odnosu između vjere i svijeta. Koncil je prepoznao potrebu za prilagodbom Crkve modernom svijetu, uključujući dijalog s drugim religijama, promicanje ljudskih prava i priznavanje povijesnog konteksta unutar kojeg Crkva djeluje. Lonergan je svojim filozofskim i teološkim radom omogućio Crkvi da premosti jaz između klasicističkog svjetonazora i povijesne promišljenosti. Njegovo djelo pruža okvir za razumijevanje kako Crkva može ostati vjerna svojim temeljima, dok istovremeno odgovara na izazove povijesnih promjena i modernog svijeta. Kroz ovaj prijelaz, Crkva postaje svjesnija svojih povijesnih korijena, dok se usmjerava prema budućnosti s dinamičnom i prilagodljivom teologijom.
Ako konzervativni tradicionalisti žele ozbiljno osporiti prosudbe ili promjene koje je uveo Koncil ili Papa, neophodno je da pažljivo prouče načela i pretpostavke koje leže u njihovoj osnovi. Mnogo se puta u povijesti Crkve dogodilo da se shvaćanje neke doktrine pokaže nedostatnim za tumačenje novih konkretnih okolnosti. U takvim trenucima Crkva mora iznova razmotriti doktrinu u svjetlu temeljnih istina objave. Bilo je dramatičnih promjena u shvaćanju Crkve, na primjer, nužnosti Crkve za spasenje, prirode grijeha, oprosta i pokore, odnosa između Krista i njegove Crkve i Euharistije, sudbine nekrštene djece, slobode savjesti i vjeroispovijesti i tako dalje, upravo zato što su nove političke, intelektualne ili pastoralne situacije zahtijevale novno promišljanje o značenju ili posljedicama određujućih doktrina – doktrina poput univerzalne volje za spasenjem, Božje beskonačne pravde i milosrđa ili dostojanstva ljudske osobe. Moglo bi se reći, da je Crkva tradiciju tradicionalno razumijevala upravo na taj način – ne kao, mehanički prijenos pasivnog nasljeđa, već kao dinamično primanje objave od strane živih subjekata koji žive u povijesti, povijesti koja odgovara na pitanja vremena.
Drugi vatikanski koncil prihvatio je i razvio teološke implikacije »Imago Dei« u svojim učenjima o ljudskom dostojanstvu, socijalnoj pravdi i univerzalnom pozivu na svetost. Koncil je naglasio da to dostojanstvo, ukorijenjeno u Božjoj slici, zahtijeva da Crkva djeluje u suvremenom svijetu u duhu poštovanja, dijaloga i ljubavi. Dokument „Gaudium et Spes“ (Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu) odražava teološke implikacije »Imago Dei« snažno potvrđujući dostojanstvo ljudske osobe. Dokument „Lumen gentium“ ističe da su, budući da svaka osoba odražava Božju sliku, svi pozvani sudjelovati u Božjem božanskom životu i misiji. Taj se dokument udaljio od hijerarhijskog razumijevanja Crkve i istaknuo jednakost svih vjernika u njihovom zajedničkom dostojanstvu kao slike Boga. U dokumentu „Gaudium et Spes“, Crkva potvrđuje da se Božja slika odražava u sposobnosti svake osobe da voli i odnosi se prema drugima. Stoga su društvene strukture koje krše ljudsko dostojanstvo u suprotnosti s Božjim planom. Prepoznajući da su svi ljudi stvoreni na Božju sliku, Drugi vatikanski koncil naglasio je važnost jedinstva i poštovanja između kršćana i drugih religijskih tradicija. Dostojanstvo koje je svojstveno svim ljudima, bez obzira na vjeru, postalo je temelj za dijalog i suradnju („Unitatis Redintegratio“ i „Nostra Aetate“). Budući da su ljudska bića stvorena na Božju sliku, posjeduju razum i slobodnu volju, što im omogućuje da traže istinu, donose moralne odluke i ulaze u ljubavnu vezu s Bogom i drugima. Ova tema razvijena je u dokumentu „Dignitatis Humanae“ (Deklaracija o vjerskoj slobodi), koji naglašava da svaka osoba ima pravo na vjersku slobodu zbog svog urođenog dostojanstva kao nositelja Božje slike. Na taj način »Imago Dei« postao je temelj za obnovljeno razumijevanje misije Crkve u svijetu. Čovjekovo se sebstvo stoga konstitutivno povezuje s životima drugih osoba. Postoji kako bi bio u solidarnosti s drugima.
Iako je Socijalni nauk Crkve „neodvojivi dio kršćanskog načina života“, kako kaže papa Ivan XXIII. u enciklici „Mater et magistra“, za mnoge konzervativne tradicionaliste, i to je jedan od razloga zašto nastoje „ugušiti Koncil”, Socijalni nauk Crkve za njih je tek sporedan u odnosu na Evanđelje. Ignorira se činjenica da vjera uz osobnu ima i društvenu dimenziju. Prava katolička zadaća je život u sakramentima, pobožnost i određeno razumijevanje doktrinarne pravovjernosti. Pravda, solidarnost i ljudska sloboda dolaze u drugom planu i često su brige onih koji su više na strani svijeta nego na strani Boga. Papa Franjo kategorički se s tim ne slaže. „Sve je međusobno povezano”, napisao je više puta u „Laudato Si”, a to je ujedno i temelj njegova učenja tijekom cijelog pontifikata. On odlučno brani afirmativnu, cjelovitu viziju koju je Drugi vatikanski koncil promicao.
Naravno, vizija Drugog vatikanskog koncila označila je odlučujući raskid s negativnom ekleziologijom, koja je dominirala tijekom prethodnih stoljeća – pretpostavkom da je Crkva po svojoj naravi »contra mundum«, u sukobu sa svijetom izvan svojih granica, te posvećena hijerarhiji i snažnom autoritetu u suprotnosti s demokratskim načelima koja su drugdje prevladavala. Ta mračnija vizija Crkve i svijeta bila je uglavnom proizvod polemika nakon reformacije, a kasnije i katoličkog protusvjetovnog prosvjetiteljstva. U mnogim aspektima to je predstavljalo odstupanje od drevne teološke antropologije koju je Koncil oživio, a koja je bratstvo i solidarnost cijelog ljudskog roda smatrala temeljnima. Upravo je vizija Koncila omogućila Crkvi posljednjih desetljeća da, kako je Jürgen Habermas rekao, „semantičkim potencijal“ svojeg govora, učini dostupnim u javnoj sferi izvan svojih okvira, odnosno da može doprinijeti »društvenoj solidarnosti« i »normativnoj svijesti« u modernim demokracijama.
Otvarajući Koncil, papa Ivan XXIII. podsjetio je biskupe da je „jedno stvarnost drevne doktrine pohrane vjere, a drugo način na koji se ona predstavlja.“ Papa Pavao VI. je ovo često nazivao »novus habitus mentis«, novim načinom razmišljanja. Tijekom završnih dana Koncila, prvi put je upotrijebio taj izraz kada se obratio komisiji koja je revidirala Zakonik kanonskog prava. Revidirani Zakonik trebao je odražavati, omogućiti i osnažiti Crkvu kakvom ju je opisao Drugi vatikanski koncil.
„Sada, međutim, s promjenjivim uvjetima … kanonsko pravo mora biti razborito reformirano; konkretno, mora biti prilagođeno novom načinu razmišljanja svojstvenom Drugom vatikanskom ekumenskom koncilu, u kojem se zadovoljavaju pastoralna skrb i nove potrebe Božjeg naroda“ (naglasak dodan).
Kršćanin ne može odvojiti život vjere od realnoga svijeta u kojem radi i bori se za život upozorava Thomas Merton u knjizi „Život i svetost“ i kaže:
„Stoga, za njega nikada ne može biti dovoljno voditi »kršćanski život« koji je u praksi ograničen na klupu u župnoj crkvi i na nekoliko molitava kod kuće, bez da se osvrće na akutne probleme koji se tiču milijuna ljudi […]. Manjak interesa za beznadnu sudbinu čovjeka, znak je žalosne nesposobnosti da se ljubii bešćutnosti koja je vrijedna svake osude. Takva osoba ni u jednom smislu ne može tvrditi da je kršćanin. Takav stav čak nije ni čisto ljudski!“
Papa Franjo s razlogom je zabrinut zbog pokušaja da se Drugi vatikanski koncil ušutka ili čak izbriše. Koncil predstavlja širok svjetonazor i autentičan je izraz Crkve koja poučava u našem vremenu. U skladu s onim što je Benedikt XVI. nazvao „najdubljom baštinom Crkve”, Koncil je reformirao ranije doktrinarne, disciplinske i pastoralne formulacije, baš kao što će možda i neke njegove vlastite formulacije trebati ponovno razmotriti i reformirati kada to okolnosti i ljudsko iskustvo budu zahtijevali. Takav je pristup Crkve uvijek bio »Semper reformanda«. Ono što ostaje postojano jest poziv Crkve da pronalazi načine kako donijeti Krista, svjetlo naroda, »lumen gentium«, u tamne kutke svijeta. Konzervativci mogu pobijediti u debati o Drugom vatikanskom koncilu samo ignoriranjem povijesti. Pristupaju dokumentima Koncila kao biblijski fundamentalisti, koji čitaju Sveto pismo bez razumijevanja povijesnog i kulturnog konteksta odlomka. Slični su pravnim tekstualistima, koji jednostavno gledaju riječi zakona, ne poštujući namjeru zakonodavaca.
Velika snaga Drugog vatikanskog koncila leži u tome što izlaže apostolsku vjeru s nevjerojatnom jednostavnošću. Njegovo je učenje toliko i razumljivo da ga neki pogrješno shvaćaju kao herezu. Opis Božjeg naroda, spasenjska misija Crkve, odnos Katoličke crkve s drugim crkvenim zajednicama te proglašenje općeg svećeništva toliko su duboko i zadovoljavajuće ortodoksni da se mogu činiti neprepoznatljivima onima koji ne uspijevaju razlikovati bit Crkve od njezinih sporednih obilježja. U govoru održanom 29. siječnja 2021. nacionalnom katehetskom uredu Talijanske biskupske konferencije papa franjo je rekao sljedeće:
„Ovo je učiteljstvo: Koncil je učiteljstvo Crkve. Ili si s Crkvom i stoga slijediš Koncil, a ako ne slijediš Koncil ili ga tumačiš na svoj način, prema vlastitom nahođenju, nisi s Crkvom. Moramo biti zahtjevni i strogi po ovom pitanju. Koncil se ne smije pregovarati kako bi se dobilo više nečega. … Ne, Koncil je takav kakav jest. Ovaj problem selektivnosti prema Koncilu, koji sada proživljavamo, ponavljao se kroz povijest s drugim koncilima.”