Foto: p. Fabio Baggio C.S.
Predstavljanje prvog izdanja knjige „Treba dignuti glas – Prihvat migranata, poziv na hrabrost“ Benoista de Syentya bilo je 26. svibnja 2022. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu u organizaciji Isusovačke službe za izbjeglice. Knjigu je s francuskoga prevela Isusova mala sestra Vesna Zovkić, uredio ju je Branko Jurić, a objavili su je Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) i Hrvatska biskupska konferencija (HBK). Drugo izdanje izašlo je godinu kasnije. Pogovor je napisao p. Fabio Baggio C.S. dotajnik Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, čiji tekst donosimo u cijelosti.
p. Fabio Baggio C.S.
Sekcija za migrante i izbjeglice. Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja
Svaka kriza predstavlja raskrižje: možemo se povući u sebe, tražeći vlastitu sigurnost i ugodnost, ili se možemo otvoriti drugima, što nosi rizike, ali i Božje obećane plodove milosti.[1]
Živimo u nemirnim vremenima u kojima se krize nadovezuju jedna za drugu. Uz to tu je globalna ekološka kriza te mnogi oružani sukobi i nemiri koji pogađaju lokalna ili regionalna područja. Kriza nam pokazuje našu ranjivost, slabost i nesposobnost predviđanja ili planiranja. Ljudi imaju prirodnu tendenciju sakriti se od opasnosti, zaštititi se od utjecaja krize i zatvoriti se na sigurno mjesto. Ipak, kriza može biti, a to često naglašava Sveti Otac, prilika za rast. U krizi upoznajemo sebe, posebno svoje slabe točke i imamo priliku ojačati ih i graditi na boljim temeljima. Ponekad čak vrijedi i namjerno ući u krizu.
Postoje međutim ljudi koje kriza pogađa intenzivnije, oni za koje je ona konstanta iz koje nema izlaza. To su uglavnom stanovnici globalnog juga, ljudi koji su siromašni, progonjeni i obespravljeni. Iz perspektive globalnog sjevera oni su izvor velike potencijalne krize budući da će budući migrantski valovi sve češće pogađati njihove obale. No kršćanski odgovor na krizu je drugačiji. Socijalni nauk Crkve teži uključivosti i bratstvu. Ne temelji se na strahu od drugoga i nadilazi koncept solidarnosti. Stranac se doživljava kao dio obitelji: kao brat i sestra. U konačnici, migracija je ispit našeg katoličanstva jer je naša Crkva po naravi hodočasnička, sačinjena od žena i muškaraca na putu prema Bogu.
Oni [migranti i izbjeglice] su prigoda koju nam pruža Providnost da pridonesemo izgradnji pravednijeg društva, savršenije demokracije, solidarnije zemlje, svijeta u kojem će vladati veće bratstvo kao i otvorenije i evanđeoske kršćanske zajednice. Migracija može pružiti mogućnost nove evangelizacije, stvoriti prostore za rast novog čovječanstva predoznačenog u vazmenom otajstvu: čovječanstva za koje je svaka strana zemlja domovina a svaka domovina tuđina.[2]
Ovom knjigom mons. Benoist de Sinety snažno je uzdigao svoj ljudski i kršćanski glas. Izvan ideologija svih vrsta glas kršćana, kako ga je de Sinety vješto objasnio, ne temelji se na idejama o dobiti, zasluge ili obveze. On jednostavno promatra što je učinjeno te analizira i utvrđuje da se moglo učiniti mnogo više. U cijeloj knjizi to čini bez moraliziranja, ukazujući na brojne apsurde u koje smo se zapetljali, koje nas čine pasivnijima i slabijima. Pristup je to koji izbjegava zamku naivnosti i utopije, upravo zato što polazi od stvarnosti i realnih mogućnosti. Ne poziva na bezuvjetno otvaranje granica, ali daje prijedloge koji se temelje na stvarnim mogućnostima i poziva na velika djela koja su lako ostvariva. Jesmo li učinili koliko smo mogli? Činimo li sada toliko? Migranti nas, u bilo kojoj zemlji, vode dubljem ispitivanju savjesti, ispitivanju našeg društva. Pozivaju nas da ispitamo našu ljubav prema Bogu i da razmislimo o svojoj teologiji. Odnos sa strancem je lakmus test vjere, pokazatelj njene zrelosti i dubine.
Znamo da će Bog svakoga od nas pitati: “Što si učinio za svoga brata?” (usp. Post 4, 9-10). Globalizacija ravnodušnosti, koja danas opterećuje živote mnoge braće i sestara, traži od svih nas da postanemo tvorci nove globalizacije solidarnosti i bratstva, koja im može dati novu nadu i pomoći im da hrabro kroče usred problemâ našega doba kao i nove obzore koje ono nosi sa sobom i koje Bog stavlja u naše ruke.[3]
Crkva je po svojoj naravi uvijek bila otvorenog, uključivog i katoličkog mentaliteta. Misionarski duh vodio ju je u nepoznate krajeve, u susrete sa stranim kulturama, običajima i religijama. Strah od drugačijeg nikada se nije smatrao preprekom, čak ni po cijenu mučeništva koje je često bilo tragična posljedica sudara oprečnih uvjerenja. U današnje doba migracija moramo ponovno probuditi tu hrabrost. Misionar više nije samo onaj koji odlazi u daleku zemlju, nego onaj koji živi svoju vjeru u kulturi koja joj nije otvorena, onaj koji je zbog svoje otvorenosti znak za ljude svoga vremena, onaj koji je spreman na žrtvu za dobrobit drugih. Misionar, kao i svaki putnik, ima jasan fokus. To mu omogućuje da ne odustane lako od svojih ideala, ali i da bude ustrajan, ponekad i onda kada je to drugima zamorno. Možemo li kao Crkva učiniti više, provesti u djelo ono na što nas Sveti Otac uvijek iznova poziva, da svoje resurse stavimo na raspolaganje migrantima, da budemo pokretači kulture susreta?
Svi smo pozvani ne podleći zamamnostima svjetovne moći, već biti glas onih koji nemaju glas, podrška onima koji pate, zagovornici potlačenih, žrtava mržnje, odbačenih od ljudi na zemlji, ali dragocjenih u očima onoga koji prebiva na nebesima.[4]
Migranti su ljudi čiji se glas često ne čuje. Ipak, sposobni su organizirati se i boriti za svoja prava, nastojeći biti solidarni s drugima koji im se pridružuju. Katolička Crkva, prema riječima Svetog Oca, pozvana je primiti, zaštititi, promicati i integrirati migrante i izbjeglice. Slijedeći Kristov put, preferencijalna opcija za siromašne daje prioritet onima koji su na margini i obespravljeni.
Ova nam knjiga može otvoriti oči i uši da jasnije čujemo Božji glas koji poziva na sebedarje i kulturu susreta. Parabola o dobrom Samaritancu izriče temeljni moralni izbor u situaciji nevolje: okreni glavu ili se učini bližnjim. Bližnji je odvažan i praktičan. On jednostavno čini ono što može u danoj situaciji. Tako svijet postaje bolji, tako se živi kao sestre i braća.
Neka nam Bog podari da putujemo zajedno kao braća i sestre u “čvrstom uvjerenju da nas autentična učenja religija pozivaju da ostanemo ukorijenjeni u vrijednostima mira… uzajamnog razumijevanja, ljudskog bratstva i skladnog suživota.”[5] (jrs; fratellanza.net).
[1] Papa Franjo, Audijencija s izaslanstvom Carigradske ekumenske patrijaršije, 28. lipnja 2021.
[2] Papa Franjo, Poruka za Svjetski dan migranata i izbjeglica 2014., 5. kolovoza 2013.
[3] Papa Franjo, Poruka za Svjetski dan mira 2015., 3. prosinca 2014.
[4] Papa Franjo, Govor na susretu Religije za mir, 7. listopada 2021.
[5] Papa Franjo, Susret s vlastima, civilnim društvom i diplomatskim zborom, 5. ožujka 2021.