Foto: Papa Franjo/Vatican News
Krešimir Cerovac
„Sada želim podsjetiti na zadaću na koju smo pozvani u svako doba i na svakome mjestu, jer »ne može biti prave evangelizacije bez izričitog navještaja da je Isus Gospodin« i bez toga da postoji »primat naviještanja Isusa Krista u svakom evangelizacijskom djelovanju«.“ – papa Franjo u apostolskoj pobudnici „Evangeli gaudium“.
Nažalost, mnogi često brzo, nepromišljeno i bez zadrške kritički reagiraju na pojedine izjave i komentare pape Franje, pritom ih često izvlačeći iz konteksta. To potvrđuju i najnovije reakcije nakon njegovog obraćanja mladima u Singapuru. Tom je prilikom papa Franjo otišao korak dalje od svih svojih prethodnika u prepoznavanju vrijednosti nekršćanskih tradicija, rekavši sljedeće:
Nažalost, mnogi često brzo, nepromišljeno i bez zadrške kritički reagiraju na pojedine izjave i komentare pape Franje, pritom ih često izvlačeći iz konteksta. To potvrđuju i najnovije reakcije nakon njegovog obraćanja mladima u Singapuru. Tom je prilikom papa Franjo otišao korak dalje od svojih prethodnika u prepoznavanju vrijednosti nekršćanskih tradicija, rekavši sljedeće:
„Jedna od stvari koja me najviše impresionirala kod mladih ovdje jest vaša sposobnost za međuvjerski dijalog. To je izuzetno važno jer, kada započnete raspravu poput: „Moja religija je važnija od tvoje…” ili „Moja je istina ispravna, a tvoja nije …”, to ne vodi nikuda. Religije se mogu promatrati kao putevi koji nastoje dosegnuti Boga. Upotrijebit ću analogiju, religije su poput različitih jezika, koji izražavaju božansko. No, Bog je za sve, i stoga smo svi Božja djeca. »Ali moj Bog je važniji od tvog!« Je li to istina? Postoji samo jedan Bog, a religije su kao jezici, koji pokušavaju opisati različite načine približavanja Bogu.“
Neki poznatiji konzervativci reagirali su ishitreno. Tako je, primjerice, u časopisu »First Things«, nadbiskup emeritus Philadelphije Charles Chaput podsjetio (!) papu da „kršćani vjeruju da je Isus jedini put do Boga.” Na platformi X, bivši biskup Joseph Strickland otišao je korak dalje: „Molimo se da papa Franjo jasno izjavi da je Isus Krist jedini Put.” Primjedbe se mogu samo ocijeniti kao vrlo tendenciozne, jer izjava pape Franje ničim ne negira, da je, kako kaže nadbiskup Chaput, „Isus jedini put do Boga“.
Proučavanjem spisa različitih papa i službenih dokumenata Crkve postaje jasno da u onome što je papa Franjo poručio mladima u Singapuru nema ničeg iznenađujućeg. Jezik „putova” pojavljuje se, primjerice, u proglasu pape svetog Pavla VI. iz 1965. godine „Nostra Aetate“, Deklaracije o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama:
Proučavanjem spisa različitih papa i službenih dokumenata Crkve postaje jasno da u onome što je papa Franjo poručio mladima u Singapuru nema ničega iznenađujućeg. Jezik „putova“ pojavljuje se, primjerice, u proglasu pape svetog Pavla VI. iz 1965. godine „Nostra Aetate“, Deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama:
„Religije širom svijeta nastoje različitim načinima priteći u pomoć nemiru ljudskog srca, predlažući »putove«, koji obuhvaćaju učenja, životna pravila i svete obrede. Već od najstarijih pa sve do današnjih vremena nalazimo kod različitih naroda neko zamjećivanje one tajanstvene moći koja je prisutna tokovima svijeta i događajima čovječeg života; a ponekad dapače priznavanje najvišeg božanstva ili također Oca.
[…]
Katolička Crkva ne odbacuje ništa što je istinito i sveto u tim religijama. S iskrenim poštovanjem promatra te putove ponašanja i života, kao i zapovijedi i učenja koja, iako se u mnogim aspektima razlikuju od onih koje ona prihvaća i iznosi, često odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude.”
Zanimljivo stajalište donosi Deklaracija o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve „Dominus Iesus“, koja je objavljena 6. kolovoza 2000. godine, uz potpis tadašnjeg predstojnika Kongregacije za nauk vjere Josepha Ratzingera:
„Sigurno je da različite religijske tradicije sadrže i nude elemente religioznosti, koji dolaze od Boga (*), i koji su dio onoga što Duh »izvodi u srcima ljudi i u povijesti naroda, u kulturama i religijama«. Uistinu neke molitve i obredi ostalih religija mogu preuzeti ulogu priprave za evanđelje, budući da predstavljaju prilike i odgojnu pomoć kojima se čovjekovo srce potiče da se otvori Božjem djelovanju“.
Deklaracija u fusnoti (*) daje dodatno pojašnjenje: „To su sjemenke Božje riječi, koje Crkva s poštivanjem i ljubavlju priznaje“. Zanimljivo je i stajalište pape Benedikta XVI. izrečeno na Konvenciji Rimske dijeceze 2012. godine:
„Ne ulazi samo osnovni element kozmosa, temeljna materija koju je stvorio Bog, već i cijela simbolika religija, jer u svim religijama voda ima svoje značenje. Putovanje religija, ta potraga za Bogom na različite načine – čak i ako su u zabludi, ali uvijek traže Boga – uključena je u sakrament. Druge religije, sa svojim putovanjem prema Bogu, prisutne su i uključene, te se tako sažima cijeli svijet; cjelokupna potraga za Bogom, koja se izražava u simbolima religija, a posebno – naravno – u simbolici Starog zavjeta, koja na taj način postaje prisutna, sa svim svojim iskustvima spasenja i Božje dobrote.“
A na Općoj audijenciji održanoj održanoj 14. studenoga 2012. papa Benedikt XVI. je kazao:
„Ipak, postoje putovi koji mogu otvoriti ljudsko srce za spoznaju Boga, postoje znakovi koji vode prema Bogu. Naravno, često riskiramo da nas zaslijepi bljesak svjetovnosti, štoi nas čini manje sposobnima pratiti te putove i čitati te znakove. Ipak, Bog se nikada ne umara tražiti nas; vjeran je ljudskom biću koje je stvorio i otkupio, i ostaje u našem životu jer nas voli.“
Zanimljivo je i jedno mišljenje pape Ivana Pavla II. izrečeno 9. svibnja 1985. u obraćanju udjelnicima skupa kolokvija o „Svetosti u islamu i kršćanstvu“:
„Kao što sam često govorio na drugim susretima s muslimanima, vaš Bog i naš je isti (!), a mi smo braća i sestre u Abrahamovoj vjeri. … Bezbroj dobrih ljudi širom svijeta – kršćana, muslimana i drugih – koji tiho vode živote istinske poslušnosti, hvale i zahvaljivanja Bogu te nesebično služe bližnjemu, nude čovječanstvu istinsku alternativu, »Božji put«, svijet koji bi u protivnom bio uništen u samopregledanju, mržnji i sukobima.“
Problematika se može promatrati i kroz prizmu kateheze koju je 9. rujna 1998. imao papa Ivan Pavao II. U toj katehezi papa naglašava da svako otvaranje ljudskog duha prema istini i dobru, a na kraju prema Bogu, budi djelovanje Duha Svetoga. Upravo to djelovanje Duha, prema njegovim riječima, može biti izvor različitih nebiblijskih religija:
„Prvo treba imati na umu da je svaka potraga ljudskog duha za istinom i dobrom, a u konačnici i za Bogom, nadahnuta Duhom Svetim. Različite religije nastale su upravo iz te prvotne ljudske otvorenosti prema Bogu. Na njihovim počecima često se nalaze osnivači koji su, uz pomoć Božjeg Duha, doživjeli dublje vjersko iskustvo. To iskustvo, preneseno na druge, postupno je poprimilo oblik doktrina, obreda i zapovijedi za pojedine religije.“
Papa Ivan Pavao II. usto ukazuje da treba
„prepoznati „sjeme Riječi” prisutno i djelatno u raznim religijama. Ova nas doktrina navodi da potvrdimo da, iako putovi kojima se ide mogu biti različiti, postoji samo jedan cilj prema kojemu je usmjerena najdublja težnja ljudskog duha, izražena u njegovoj potrazi za Bogom i također u njegovoj potrazi, kroz njegovu težnju prema Bogu, za punu dimenziju svoje ljudskosti, odnosno, za puni smisao ljudskog života. „Sjeme istine” prisutno i aktivno u raznim vjerskim tradicijama odraz je jedinstvene Božje Riječi, koja prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na svijet i koja je postala tijelom u Kristu Isusu.”.
Katekizam Katoličke Crkve (847) navodi:
„Iako, dakle, Bog, putovima koje on zna, može ljude koji bez svoje krivnje ne znaju za evanđelje privesti k vjeri, bez koje je nemoguće omiljeti Bogu, ipak na Crkvi leži obveza i ujedno sveto pravo da navješćuje evanđelje svim ljudima.“
Ono što je novo kod pape Franje jest njegov ponizniji i velikodušniji ton, kao i spremnost da se u potpunosti prizna prisutnost Boga u drugim tradicijama – pa čak i u širem sekularnom društvu. U apostolskoj pobudnici „Evangelii gaudium prepoznao je učinkovitost vjerskih rituala drugih tradicija:
„Bog svojim djelovanjem u njima teži proizvesti znakove i obrede, svete izraze, koji opet približavaju druge zajedničkom iskustvu hoda prema Bogu.”
U istom dokumentu, papa Franjo je potvrdio da
„se osjećamo bliskima i s onima koji, premda se ne priznaju pripadnicima bilo koje vjerske tradicije, iskreno traže istinu, dobrotu i ljepotu, koje za nas nalaze svoj najviši izraz i svoj izvor u Bogu.”
Naposljetku, postoje oni koji ukazuju da je, uz prethodno rečeno, sporni govor pape Franje u suprotnosti i s utvrđenom doktrinom o spasenju. Papa Ivan Pavao II. iznosi sljedeće mišljenje:
„Međutim, kao što sam istaknuo u enciklici „Redemptoris Missio” (RM), dar spasenja ne može biti ograničensamo na one koji eksplicitno vjeruju u Krista i pridružuju se Crkvi. S obzirom da je spasenje ponuđeno svima, ono mora konkretno biti dostupno svakom pojedincu. Prepoznavajući da mnogi ljudi nemaju priliku upoznati ili prihvatiti evanđeosko otkrivenje ili pridružiti se Crkvi zbog društvenih i kulturnih uvjeta u kojima žive dodao sam: „Mnogi su odgojeni u drugim vjerskim tradicijama, a okolnosti im ne dopuštaju istraživanje evanđeoske poruke. … Taj odnos je, doista, tajanstven. Tajanstven je za one koji primaju milost, jer možda ne poznaju Crkvu i ponekad čak i otvoreno odbacuju njezinu ulogu.“
A u knjizi „Prijeći prag nade“ papa Ivan Pavao II. kaže:
„Koncil kaže da Duh Sveti djeluje učinkovito čak i izvan vidljive strukture Crkve, koristeći se […] zajedničkim soteriološkim [vezanim uz spasenje] korijenom prisutnim u svim religijama. Za sve te narode Krist je došao na svijet. On ih je sve otkupio i ima vlastite načine da dopre do svakog od njih u sadašnjoj eshatološkoj fazi povijesti spasenja.“
Reći da su sve religije, na neki način, putevi „koji nastoje doseći Boga“ ne znači da su svi ti putevi jednaki. Papina je poanta bila da su sve religije načini komunikacije s Bogom, a ne da su sve religije „iste”. Iz singapurskog citata je vidljivo da je papina namjera bila usmjerena zapravo na međureligijski dijalog, što se može primijetiti iz početka i kraja izjave. Papa Franjo ne kaže „Bog želi sve religije“, niti kaže „sve religije imaju istu vrijednost.“ Kritičari su to samo tumačili na način koji odgovara njihovim stavovima, jer su redovito skloni s predumišljajem gledati na papu Franju kao na religioznog indiferentistu.
Tijekom propovijedi u Jakarti, papa Franjo je kazao da treba „znati kako slušati jedinu riječ koja spašava, riječ Isusa.” Ispada je papa Franjo mogao u jednom danu reći da je Isus jedina riječ koja spašava, a zatim tjedan dana kasnije tvrditi da su sve (ne)kršćanske religije putevi prema spasenju bez Isusa? Kritičari Franje tijekom njegovog pontifikata kreirali su narativ da on često govori proturječne stvari ovisno o kontekstu, kako bi pridobio naklonost različitih publika. Međutim, ako se doista želi razumjeti zašto je papa Franjo rekao ono što je rekao, potrebno je pokušati pronaći pravi kontekst za njegove primjedbe. A to se ne čini.
U dokumentima poput „Evangelii gaudium” i „Fratelli tutti”, papa Franjo jasno naglašava da je za kršćane Isus Krist jedini Put, Istina i Život. Istovremeno priznaje da drugi mogu tražiti Boga na različite načine kroz svoje vlastite religijske tradicije. Ovaj stav potiče dijalog i razumijevanje među religijama, ne dovodeći u pitanje temeljnu kršćansku vjeru. Papa Franjo vidi međureligijski dijalog kao priliku za zajedničko traganje za dubljom istinom i doprinos miru i pravdi u svijetu.
Napadi na papu Franju često proizlaze iz straha od promjena ili otpora prema pastoralnom pristupu koji on naglašava, a koji nastoji angažirati svijet u duhu ljubavi i otvorenosti, bez kompromitiranja temeljnih crkvenih učenja. Papa Franjo ističe međuvjerski dijalog, posebice s islamom, judaizmom i drugim svjetskim religijama. Iako je to u skladu s crkvenim učenjima s Drugog vatikanskog koncila („Nostra Aetate“), neki konzervativni katolici ga optužuju za promicanje vjerskog relativizma. Tvrde da potvrđivanjem vrijednosti drugih religijskih tradicija, on potkopava središnje mjesto Krista i katoličkog nauka. Umjesto da razumiju njegovu nijansiranu poruku, neki kritičari brzo donose zaključke, promatrajući njegove riječi kroz „hermeneutiku sumnje” koja dovodi u pitanje njegove namjere. Kad se govori o hermeneutici sumnje u kontekstu kritike pape Franje, to znači da njegovi kritičari interpretiraju njegove riječi i djela s pretpostavkom da on možda skriva svoje prave namjere, ili da one nisu u skladu s crkvenom tradicijom, čak i kada njegove izjave nisu u sukobu s temeljnim crkvenim učenjima.
U sažetku: papa Franjo je napadan zbog svojih progresivnih stavova o određenim socijalnim i doktrinarnim pitanjima, svog naglaska na milosrđu i uključivanju, svog angažmana u međureligijskom dijalogu te zbog svojih nastojanja da reformira Crkvu. Ove kritike često odražavaju šire napetosti unutar Crkve između tradicije i promjena, te između doktrinarne čistoće i pastoralne skrbi (fratellanza.net).