Krešimir Cerovac
„Bezumnomu nije mio razum; stalo mu je dati srcu oduška.“ (Izr 18,2)
U eri dezinformacija i alternativnih činjenica, pitanje istine postalo je važnije nego ikada. Društvene mreže i mediji omogućuju širenje lažnih vijesti i teorija zavjere, što dovodi u pitanje naše povjerenje u objektivnu stvarnost. Kako razlikovati istinu od laži u svijetu koji je preplavljen informacijama, postaje ključno pitanje za svakog pojedinca. Aristotel je definirao istinu kao „reći da ono što jest, jest, a ono što nije, nije.” Prema toj definiciji, istina podrazumijeva slaganje između izjava i stvarnosti.
Sveti Toma Akvinski u svojim spisima ističe važnost iskrenosti kao temelja pravednosti. On tvrdi da je iskrenost ne samo nužna za izgradnju međuljudskog povjerenja, već i za razvoj drugih vrlina poput hrabrosti, umjerenosti i mudrosti. Kada su odnosi među ljudima prožeti iskrenošću, otvara se prostor za razvoj pravednog i sretnog društva: „Budući da je čovjek društveno biće, svaki pojedinac nužno duguje drugome sve što je potrebno za očuvanje zajednice. Život u društvu bio bi nezamisliv bez uzajamnog povjerenja, koje počiva na iskrenom dijeljenju istine među ljudima. Zato istinoljubivost možemo smatratu vrlinom i obvezom koju dugujemo jedni drugima.“
Prema Svetom Tomi Akvinskom, iskrenost je vrlina koja se očituje u iskrenom otkrivanju sebe drugima. Ona nije samo puko činjenje istine, već duboko ukorijenjena težnja za autentičnošću. Kroz iskrenost, pojedinac ne samo da jača svoje odnose s drugima, već i raste kao osoba, približavajući se svojoj najdubljoj istini. Sveti Toma kaže: „Vrlina istinoljubivosti zahtijeva da čovjek iskreno izražava svoje unutarnje stanje putem vanjskih znakova, koji nisu ograničeni samo na riječi, već obuhvaćaju i djela. Stoga je protivno istini koristiti riječi koje prikazuju nešto drugačije od onoga što je u umu, kao i upotrebljavati djela ili druge znakove kako bi se sugeriralo suprotno od onoga što je u srcu.“
Činjenica je da danas čovječanstvo živi u eri tzv. »post-istine«, koja je karakterizirana bujanjem dezinformacija i slabljenjem povjerenja u institucije. Znanost, koja je stoljećima bila temelj ljudskog napretka, sve češće postaje meta napada, a alternativne činjenice i pseudoznanost dobijaju na utjecaju. Činjenice često bivaju zamijenjene »alternativnim činjenicama«, pseudoznanošću, lažnim vijestima i teorijama zavjere. Javno mnijenje sve se više oblikuje emocijama i osobnim uvjerenjima, a sve manje razumom. Ovaj trend ima ozbiljne posljedice za sva područja društvenog života, od politike i ekonomije do zdravstva i obrazovanja.
„Prije nekoliko stoljeća, ljudi su još uvijek prilično dobro znali kada je neka stvar dokazana, a kada nije, i, ako je nešto bilo dokazano, u to su zaista vjerovali“, napisao je Clive Staples Lewis u „Pisma starijeg đavla mlađem“.
Sve je uočljiviji porast voluntarizma, čija je glavna značajka da ono što neka osoba osjeća kao istinu postaje, zapravo, istina. „Jednostavnim rječnikom rečeno“, piše biskup Barron, „voluntarizam kaže da su stvari istinite jer ja želim da budu istinite.“ Mnogi su „zagrlili ideologiju koja ozbiljno iskrivljuje stvarnost, koja ne samo da se udaljava od činjenica već i onemogućava raspravu o bilo čemu“, tvrdi biskup Barron.
U društvu »post-istine« prevladava ideja da se svatko tko pokazuje jasnoću ili sigurnost u vezi s ključnim pitanjima može ismijati i odbaciti kao netolerantan i uskogrudan. Poražavajući ishod takvog sustava je stvaranje zbunjenosti i nesigurnosti, što je prirodna posljedica relativističkog pristupa, kojia se temelji isključivo na osjećajima i osobnim mišljenjima, a ne na objektivnoj, nepromjenjivoj istini. Moglo bi se reći da je to ponavljanje onoga što je Bog opisao u danima sudaca: „… svatko je radio po miloj volji“ odnosno „svatko je živio kako mu se činilo pravo“ (Suci 17,6 i 21,25). Ili: „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi nagomilati učitelje da im škakljaju uši, te će odvratiti uši od istine …“ (2 Tim 4,3-4)
George Orwell je rekao: „Ljudi mogu predviđati budućnost samo kada se ona poklapa s njihovim vlastitim željama, a najočiglednije činjenice mogu se zanemariti kada su nepoželjne. […] U vremenima opće prijevare, reći istinu bit će revolucionaran čin.“ Orwellov uvid posebno je relevantan u današnjem svijetu, gdje su dezinformacije sveprisutne. Kao rezultat toga, ljudi postaju sve otporniji na činjenice koje dovode u pitanje njihov svjetonazor. Čak i najočiglednije činjenice mogu biti zanemarene ili umanjene ako nisu u skladu s nečijim unaprijed stvorenim predodžbama. A Antonio Guterres, glavni tajnik Ujedinjenih nacija je rekao: „Sve veći broj političara priča gluposti nekažnjeno. Lažne informacije se šire. Što je još gore, ljudski mozak to voli!“
Svijet »post-istine« nije svijet u kojem istina prestaje postojati, već je to svijet u kojem istina više nije važna. Jasna poruka današnjeg vremena sugerira da je govorenje istine samo puki instrument za postizanje vlastitih ciljeva, sredstvo za ostvarenje svrhe. Takav pristup sam po sebi nije ljudsko dobro. U ovoj kulturi više nije važno koristi li netko istinu ili koristi »alternativne činjenice«. U ovom svijetu »post-istine«, kolektivno, zajedničko razumijevanje onoga što je stvarno, a što lažno ubrzano erodira. U buci se guše glasovi čvrstih, pouzdanih izvora informacija. Institucije i pojedinci koji su nekoć bili cijenjeni kao autoriteti u širenju istine sada se ignoriraju ili čak ocrnjuju. „Moja istina“ je moja istina, a „tvoja istina“ je tvoja istina.
U određenom smislu, svijet je preplavljen »alternativnim činjenicama«, čija doživljena istina ovisi o nečijim osbnim okolnostima i zrelosti. S ulaskom u doba »post-istine«, čovječanstvo sve češće zamjenjuje stvarne činjenice »alternativnim činjenicama«, dok osjećaji počinju dobivati veću težinu od neprijepornih dokaza. Iako ovaj problem nije nov, internet i društveni mediji danas omogućuju širenje raznih informacija nevjerojatnom brzinom (gotovo u stvarnom vremenu) i na daleko većem zemljopisnom području (gotovo u cijelom svijetu).
„Post-istina je tvrdnja ideološke nadmoći kojom njezini praktičari pokušavaju nekoga natjerati da vjeruje u nešto bez obzira na dokaze“, napisao je Lee McIntyre u knjizi „Post truth“.
U svojoj knjizi „Smrt istine“, američka kritičarka kulture Michiko Kakutani napisala je kao podsjetnik i upozorenje: „Dva od najmonstruoznijih režima u ljudskoj povijesti došla su na vlast tijekom 20. stoljeća, a oba su se temeljila na kršenju i pohlepi za istinom, spoznajući da cinizam, umor i strah mogu učiniti ljude podložnima lažima i lažnim obećanjima lidera čija je ambicija neograničena vlast.“ Danas, uz pomoć utjecaja društvenih medija i masovnih komunikacija, briga za aktivnost govorenja istine, kako ističe Kakutani, „ugrožena je vrsta”.
Manifestacija dinamike »post-istine« vidljiva je u obilju lažnih vijesti o raznim temama, od politike do religije, s ciljem oblikovanja javnog mnijenja prema smjerovima koji dovode političke, društvene i vjerske polarizacije te sukoba na lokalnoj i globalnoj razini. Ova tendencija »post-istine« ima ozbiljne posljedice po jedinstvo Katoličke Crkve, kao i za ekumenske i međureligijske odnose unutar nje. Posebno se to očituje u neprihvatljivim komentarima i napadima na papu Franju.
Talijanska povjesničarka Lucetta Scaraffia napisala je u uvodniku „L’Osservatore Romano“ da je relativizam, s kojim se Crkva borila posljednjih desetljeća, ustupio mjesto fenomenu »post-istine«, koja je „neuhvatljiva i sveprisutna”, zbog čega je teže suočiti se s njom. Citirajući francuskog povjesničara Marcela Guacheta, Scaraffia je opisala »post-istinu« kao „preljubničku kćer političke korektnosti”. Upozorila je i da mediji »post-istine« stvaraju „sliku progresivnog i popustljivog pape”, često izvlačeći izjave pape Franju iz konteksta. Učinak je, rekla je Scaraffia, prikazivanje pape Franje kao „sve revolucionarnijeg i nepredvidljivijeg”. Premda su Papini tekstovi lako dostupni onima koji ih žele čitati, „većina to ne čini, jer slijepo vjeruje medijima”, koji djeluju u duhu »post-istine«. U takvom ozračju odvijaju se i napadi na papu Franju, a dolaze čak i s najviših razina unutar Crkve.
U poruci povodom Svjetskog dana sredstava društvene komunikacije 2018. papa Franjo je rekao: „Tragedija dezinformacija leži u tome što one diskreditiraju druge, prikazujući ih kao neprijatelje, do te mjere da ih demoniziraju i potiču sukobe. Lažne vijesti znak su netolerancije i preosjetljivih stavova te vode isključivo širenju arogancije i mržnje. To je krajnji ishod neistine.“ U video poruci upućenoj sudionicima Četvrtog skupa narodnjačkih pokreta, 16. listopada 2021., papa Franjo je poručio: „U Božje ime, molim medije da zaustave logiku »post-istine«, dezinformacija, kleveta, sramoćenja te nezdrave privlačnosti prema prljavštini i skandalima, i da doprinesu ljudskom bratstvu i empatiji prema onima koji su najviše oštećeni.“
U knjizi „Sanjajmo“ („Let us dream“) Papa upozorava: „No, mediji također imaju svoje patologije: dezinformacije, klevete i opčinjenost skandalima. Neki mediji su uhvaćeni u kulturi »post-istine«, gdje su činjenice mnogo manje važne od utjecaja, prisvajajući narative kao sredstvo ostvarivanja moći. Najkorumpiraniji mediji su oni koji podilaze svojoj publici, iskrivljujući činjenice kako bi odgovarale njihovim predrasudama i strahovima.“
Papa Franjo povlači zanimljivu paralelu između suvremenog fenomena »lažnih vijesti« (engl. „fake news“) i drevnih narativa, pronalazeći korijene obmane još u Edenskom vrtu. Njegov koncept »zmijske taktike« odnosi se na obmanjujuće strategije onih koji se skrivaju iza maske kako bi napali bilo kada i bilo gdje. Često koristi metaforu zmije, pozivajući se na biblijsku priču o Adamu i Evi, kako bi ilustrirao suptilnu i podmuklu prirodu iskušenja i manipulacije. Prema njegovom opisu, zmijske taktike uključuju širenje tračeva, poticanje podjela i stvaranje zabune kroz poluistine i prikrivene planove. On upozorava da takve taktike mogu narušiti zajednicu, izazvati nepovjerenje i na kraju odvratiti ljude od suosjećanja i poštenja.
Papa Franjo ne boji se govoriti istinu. Upravo zato, on je pravi papa za današnje vrijeme – usmjeren na Evanđelje i životni put koji se temelji na razumijevanju božanskih i ljudskih stvarnosti. Ono što ga razlikuje od drugih svjetskih vođa jest njegova autentičnost. Nije vođen birokratskim krugovima ni sumnjivim „savjetnicima“, a još manje stručnjacima za medijski utjecaj; umjesto toga, slijedi vlastito srce. Poput svog imenjaka, svetog Franje, ima slobodarski duh, no ta je sloboda duboko ukorijenjena u Crkvi iposve pravovjerna. Papa Franjo je inovativan, neovisan i reformator u nastajanju – ali ni u kom slučaju buntovnik.
Papa Franjo vjeruje u djelovanje Duha Svetoga koji čuva istinu i neprestano obnavlja Crkvu. Kao sluga crkvene tradicije, svjestan je da je njegova uloga razlučiti koje su ideje istinite i korisne za Crkvu, utvrđujući koje predstavljaju prekid, a koje istinski razvoj u kontinuitetu s Evanđeljem Isusa Krista. Podsjeća na prva kršćanska vremena u kojima su kršćani složno nudili nadu u bolji život.
Ostaje pitanje kako se susresti s porukom pape Franje. Iako su papa Franjo uspostavio zajednički jezik s običnim vjernicima u hrvatskim crkvenim krugovima njegove poruke nailaze na različite odjeke. »Svojevrstna šutnja« u vezi s obranom pape Franje te nedostatak otvorene rasprave o njegovom pontifikatu u hrvatskim crkvenim medijima, upućuju na postojanje određenih neslaganja ili opreza. Čini se da je strah od promjena i nepoznatog nadjačao želju za iskrenim dijalogom o budućnosti Crkve. „Zašto svećenici, redovnici i redovnice, i općenito službena Crkva, šute?“, postavlja pitanje Stjepan Baloban u knjizi „Otvorimo prostore pozitivnome“, te izvrsno odgovara: „Čini se da njima treba »još neko vrijeme«!“ Papa Franjo je u „Evangelii gaudium“ („Radost evanđelja“) rekao: „Sačuvao nas Bog svjetovne Crkve površnoga duhovnog ili pastoralnog sjaja!“ (fratellanza.net).