Malo prije 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata, njemački su biskupi u povijesnom iskoraku objavili da su njihovi prethodnici sukrivci za taj rat. U upravo objavljenom dokumentu Deutsche Bischöfe im Weltkrieg (Njemački biskupi u Svjetskom ratu) jasno se prikazuju neuspjesi pastira tijekom nacizma. Vijest o tome donosi Katholisch.de, stranica DBK.
U povijesnom iskoraku Njemačka biskupska konferencija priznala je sukrivnju njemačkih katoličkih biskupa u Drugom svjetskom ratu. “Budući da se biskupi nisu s jasnim ‘NE’ protivili ratu, nego su umjesto toga osnažili volju većine za ustrajavanjem, učinili su sami sebe sukrivcima u ratu”, kaže se u novom dokumentu biskupske konferencije, objavljenom u srijedu 28. travnja 2020. godine u Bonnu.
Rad od 23 stranice pod nazivom Njemački biskupi u Drugom svjetskom ratu (LINK: Deutsche Bischöfe im Weltkrieg) objavljen je povodom 75. obljetnice završetka rata. Prema riječima predsjednika DBK, biskupa Georga Bätzinga, trebalo je odgovoriti na kritična pitanja o odnosu tadašnjih njemačkih biskupa prema Drugom svjetskom ratu.
U dokumentu biskupi priznaju da je trebalo dugo vremena da se u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj i među biskupima raspravlja i samokritički propita o njihovom vlastitom sudjelovanju u Trećem rajhu i Drugom svjetskom ratu. Temeljno suprotstavljanje nacionalsocijalističkom svjetonazoru, upućivanje na mučenike koncentracijskih logora i na mjesta pogubljenja te zalaganje biskupa za vlastiti narod već su dugo smatrali dovoljnim odgovorom na pitanja o zajedničkoj odgovornosti i krivnji u ratu i nacionalsocijalizmu. “Danas s tugom i sramom gledamo na žrtve i one čija su egzistencijalna pitanja, unatoč zločinima i ratu, ostala bez adekvatnog odgovora i bez vjere”, pišu biskupi. S višegodišnjim odmakom, posebno je sramotna činjenica da je dugo vremena svima nedostajao pogled na patnje i žrtve drugih.
“Nije bilo otvorenih prosvjeda protiv nacističkog istrebljivačkog rata”
Jasnim riječima, biskupi optužuju svoje prethodnike da se nisu snažno usprotivili zločinima nacističkog režima u Drugom svjetskom ratu: “Ni u rujnu 1939. godine ni nakon toga njemački biskupi nisu otvoreno prosvjedovali protiv nacionalsocijalističkog istrebljivačkog rata”. Tradicionalni crkveni pogled na rat i nacionalnu svijest stvarali su nedoumice. “U Crkvi u Njemačkoj gotovo nije bilo nikakvog glasa čak ni protiv gnusnih zločina nad onima koji su diskriminirani i progonjeni kao ‘stranci’, posebice Židovi”, nastavljaju biskupi. Tek kad se stalo bolesne ljude ubijati i zatvarati samostane, počeli su pojedini vrhovni pastiri napuštati vrlo dugu primjenjivanju praksu pismenih naputaka i usudili se na javni protest. Tek se 19. kolovoza Biskupskoj konferenciji uspjelo očitovati zajedničkim pastirskim pismom, u kojem se javno i obvezujuće traži vezanje svakog državnog uređenja na istinu i božansko pravo, na zaštitu braka i obitelji, obvezu poslušnosti savjesti i bezuvjetno pravo na život i zaštitu vlasništva. Međutim, istovremeno se pozvalo vojnike da vjerno izvršavaju svoje dužnosti.
Nakon iskustava Prvog svjetskog rata biskupi nisu novi rat, koji je pokrenut iz Njemačke, izričito legitimirali kao “pravedan”. “Brojne žrtve – koje su se morale prinijeti, a još više oplakivati – bile su, kao i ranije, iz nacionalnih i „domovinskih“ razloga prihvaćane”, kaže se u dokumentu. Napad na Sovjetski Savez bio je povezan s idejom “Križarskoga rata” protiv “bezbožnog boljševizma”, što je ratnim događanjima dalo dodatni religozni motiv: “Biskupi nisu dijelili nacističko rasno ideološko opravdanje rata, ali su njihove riječi i slike osnaživale vojnike kao i ratoborni režim, dajući ratu još veće značenje”.
Konačno, pišu biskupi, tadašnji pastiri nisu pronašli izlaz iz napetosti koja je nastala iz zajedničke ideje o domoljubnoj obvezi u ratu, legitimitetu državnih vlasti, proizašlim obvezama pokoravanja i očitim zločinima. “Kršćanski standardi za klasifikaciju rata očito više nisu ničemu doprinosili”, naglašavaju biskupi. Dijabolička umiješanost u zločine i potrebe nastale iz njih nisu se smjele opravdati.
Dokument nastoji razjasniti ponašanje biskupa
Osim optužbe, rad Biskupske konferencije pokušava objasniti i tadašnje ponašanje biskupa: “Tako teško razumljivo, ako ne i pogrešno, ponašanje naših prethodnika u episkopatu, kako nam se danas čini, ne oslobađa nas truda za povijesno razumijevanje”. I posljednje, ali ne manje bitno, poradi krivnje prema žrtvama trebalo je istražiti pitanje kako su se “takvi stavovi mogli razviti i što je bio razlog tomu”. Cilj je ukazati na čimbenike koji bi mogli pomoći razumjeti ponašanje biskupa, ne želeći ih time ispričavati.
Prije svega, biskupi nabrajaju tradicionalne ideje državnog uređenja koje su oblikovale njihove prethodnike. Pozivajući se na Bibliju, Crkva je državno uređenje i nasilje promatrala kao od Boga darovane i željene. “To nije isključilo kritiku odgovornih. Međutim, samo uređenje nije dovedeno u pitanje, budući da se pobuna protiv državnog uređenja također shvaćala kao pobuna protiv Božje volje”. Ovaj tradicionalni oblik legitimacije vlasti, kritički primjećuju biskupi, bliži je monarhističkim i autoritarnim nego liberalno-demokratskim oblicima vlasti u uvjetima moderne. Nacističko-socijalistički režim, čiji su svjetonazor biskupi očito odbacili, smatran je državnim uređenjem kojeg je trebalo poštovati i štititi. “U uvjetima nacističko-socijalističke državne nepravde, to je dovelo do ambivalentnog i ponekad problematičnog pozicioniranja Crkve”, navodi se doslovno u dokumentu.
Kao dodatno razjašnjenje biskupi navode nauk o “pravednom ratu” koji je, suprotno njegovoj namjeri da ograniči nasilje, u moderno vrijeme postao sredstvo za legalizaciju nasilja te je pridonio navikavanju na sredstva nasilja. “Iako su sumnje o rastućoj političkoj upotrebi ovog učenja postale sve glasnije nakon iskustava Prvog svjetskog rata, što je pridonijelo činjenici, neupitno je da je većina kršćana u prvoj polovici 20. stoljeća rat, u načelu, smatrala oblikom političke rasprave”.
Bätzing: Crkva nije pošteđena učenja iz povijesti
Na koncu, “samorazumljiva prisutnost vojske u svakodnevnom životu”, crkvena iskustva Kulturkampfa u Njemačkom Carstvu, odbacivanje Versajskog ugovora, koje također postoji u Katoličkoj crkvi i među biskupima, i borba protiv boljševizma koju nacističko-socijalistički režim propagira, a Crkva podržava, nude se kao objašnjenja biskupskih stavova.
Predstavljajući dokument, biskup Bätzing je naglasio da Crkva ne može biti pošteđena učenja iz povijesti. To se odnosi i na pitanje ponašanja biskupa tijekom rata kojim bi se njihovi nasljednici morali kritički pozabaviti. “Ne treba tajiti da to za nas nije lako”, rekao je Bätzing. “Zato što znamo da nam uloga suca nad našim prethodnicima ne odgovara. Nijedna generacija nije slobodna od presuda i predrasuda vremena. Ipak, oni koji su kasnije rođeni moraju se suočiti s poviješću kako bi iz nje naučili za sadašnjost i budućnost”. Istovremeno, predsjednik Njemačke biskupske konferencije (DBK) je izrazio zahvalnost za različite političke i društvene inicijative koje su djelovale za pomirenje naroda te za mir i pravdu u desetljećima nakon rata. Posljednje, ali ne manje bitno, kršćani i Crkve na Istoku i Zapadu učinili su ovdje izvanredne stvari, naglasio je Bätzing, koji je potom, u vezi s bivšim saveznim predsjednikom Richardom von Weizsäckerom, spomenuo i 8. svibnja 1945. – dan završetka rata u Europi – kao “Dan oslobođenja”. “I mi smo oslobođeni: od ratnih strahota, od nacističkog ugnjetavanja i masovnih ubojstava”, rekao je limburški biskup.
“Katolička crkva u Njemačkoj bila je dio ratnog društva”
Biskup Heiner Wilmer objasnio je da mnoštvo “nespornih povijesnih činjenica” o stavovima biskupa o ratu “daje zapletenu sliku”. “Unatoč unutarnjoj distanci od nacionalsocijalizma te ponekad čak i otvorene opozicije, Katolička crkva u Njemačkoj bila je dio ratnog društva”. Iako se perspektiva mnogih biskupa tijekom rata promijenila, u prvom planu prosudbe bila je patnja njihovog vlastitog naroda, rekao je Wilmer, koji je prisustvovao konferenciji za novinare kao predsjednik Komisije Justitia et Pax Njemačke BK. U pripremi dokumenta sudjelovalo je nekoliko Povjerenstava, poput Povjerenstva za suvremenu povijest te nekoliko povjerenstava Biskupske konferencije.
Prijevod: Fratellanza umana (15.05.2020.)
Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih.
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.