Foto: © kna (arhivska)
Krešimir Cerovac
„Nalazimo se usred dramatične borbe između ‘kulture smrti’ i ‘kulture života’“, istaknuo je papa Ivan Pavao II. u svojoj jedanaestoj enciklici „Evangelium vitae“ („Evanđelje života“), objavljenoj 25. ožujka 1995. godine, prije točno tri desetljeća. Ova ključna poruka danas odjekuje snažnije nego ikad, budući da suvremeno društvo sve više gubi poštovanje prema životu, zaboravljajući da je on neprocijenjivi dar. Događa se duboki sukob dvaju oprečnih sustava vrijednosti koji oblikuju odnos prema ljudskom životu. S jedne strane nalazi se kršćanska etika, koja ljudski život promatra kao svet i nepovrediv od trenutka začeća do prirodne smrti. Ovaj sustav vrijednosti naučava da je ljudski život dar Božji te da ga nije moguće instrumentalizirati ili uništiti radi bilo kakvog interesa ili koristi. S druge strane, jača ideologija koju papa Ivan Pavao II. naziva ‘kulturom smrti’, a koja se očituje u praksama poput pobačaja, eutanazije, eksperimentima na embrijima, smrtne kazne, nasilja nad najslabijima i drugih pojava koje potkopavaju dostojanstvo i svetost ljudskog života.
Papa Ivan Pavao II. u enciklici „Evanđelje života“ ukazuje da život nije puko biološko postojanje već punina „mira i sreće“ koju se može naći samo kroz „ljubav i služenje životu“: „Čovjek se više ne shvaća kao ‘otajstveno drugi’ u odnosu na ostala stvorenja na zemlji; umjesto toga, promatra se tek kao jedno od mnogih živih bića – organizmom koji je, doduše, dosegao visok stupanj složenosti i razvoja. Međutim, ograničen na uzak horizont vlastite tjelesnosti, čovjek se na neki način svodi na ‘stvar’. Gubi svijest o ‘transcendentalnoj’ dimenziji svojeg postojanja – o onome što ga čini posebnim i jedinstvenim kao ljudsko biće. Život više ne doživljava kao veličanstven Božji dar, kao ‘svetu’ stvarnost koja mu je povjerena. Zanemaruje svoju odgovornost prema tom daru, odgovornost koja zahtjeva brižnu skrb, poštovanje i ljubav.“
Zbog toga svaki prekid trudnoće, potpomognuto samoubojstvo (eutanazija), manipulacija embrijima, ubojstvo i seksualno iskorištavanje otkrivaju duboko i zastrašujuće nerazumijevanje pravog značenja života. Priznati život kao dar ne znači poricati njegove izazove niti ignorirati stvarnost boli. To ne znači da je život uvijek jednostavan, da nema mjesta tuzi i žalovanju, niti da je patnja znak neuspjeha. Upravo suprotno – patnja je često sastavni dio ljudskog postojanja, prožet dubljim smislom i vrijednošću. Jedna od najvećih slabosti suvremene kulture leži u njezinoj nesposobnosti da shvati patnju i u odbijanju da joj prizna smisao. U društvu koje neumorno teži eliminiranju svakog oblika boli, zaboravlja se da patnja nije samo izvor boli, već i mogućnost za rast, oblikovanje karaktera i dublje razumijevanje života. Upravo u suočavanju s patnjom često nalazimo put prema istinskoj ljudskoj snazi, suosjećanju i povezanosti.
Čovjek nije prolazno biće piše papa Ivan Pavao II.: „Čovjek je pozvan na puninu života koja prilično nadilazi dimenzije njegova zemaljskog postojanja, jer se sastoji u sudjelovanju u samom Božjem životu. Uzvišenost ovog nadnaravnog zvanja objavljuje veličinu i dragocjenost ljudskog života u njegovoj vremenskoj fazi.“
On ima božanske kvalitete, no prečesto se to zanemaruje. Ivan Pavao II. citira svetog Ambrozija: „Uistinu morali bismo sačuvati šutnju punu poštovanja, jer se Gospodin odmori od svakog djela svijeta. Odmori se zatim u dubini čovjeka, odmori se u njegovu duhu i njegovoj misli; stvorio je, naime, čovjeka obdarena razumom, sposobna da ga slijedi, da se ugleda u njegove kreposti, željan nebeskih milosti … Zahvaljujem Gospodinu Bogu, koji je stvorio tako divno djelo u kojem nalazi svoj odmor.“
Kolektivna pomutnja i gubitak moralnog osjećaja ostavljaju dubok trag na kulturu, koja sve više zamagljuje granicu između dobra i zla, između vrijednost života i smrti. Paradoksalno, „u kolektivnoj savjesti mnoge su stvari izgubile oznaku ‘zločina’ i usvojile oznaku ‘prava’.“ Sve se više naglašava takozvana ‘kvaliteta života‘, koja se zatim shvaća „pretežito ili isključivo kao ekonomska efikasnost, ljepota i užitak fizičkog života, zaboravljajući dublje – uzajamne, duhovne i religiozne – dimenzije postojanja.“
Ovaj pomak u kolektivnoj savjesti ne samo da iskrivljuje vrijednosti nego i potkopava sposobnost društva da prepozna i zaštiti svetost ljudskog života u njegovoj cjelovitosti.
Kako bi se suprotstavilo zamagljenim shvaćanjima života u današnjem svijetu, papa Ivan Pavao II. naglašava da vjernici moraju preuzeti ulogu evangelizatora moderne kulture. Ta kultura ne samo da treba biti evangelizirana, već i reevangelizirana, upravo vjernici laici (svjetovnjaci) imaju ključnu odgovornost u tom procesu. Nažalost, mnogi koji priznaju Božju opstojnost i smatraju se katolicima – što je osobito vidljivo među (hrvatskim) političarima – često zaboravljaju na Božji zakon u svojem javnom djelovanju. Takav raskorak između vjere i javnog života narušava vjerodostojnost njihovog svjedočenja i potkopava napore u obnovi kulture utemeljene na evanđeoskim vrijednostima:
„Previše često i vjernici, uključujući one koji aktivno sudjeluju u crkvenom životu, padaju u neku vrst podvojenosti između kršćanske vjere i njezinih etičkih zahtjeva vezanih uz život. Ova podvojenost često vodi prema moralnom subjektivizmu i prihvaćanju neprihvatljivih ponašanja, što narušava dosljednost svjedočenja i temeljne vrijednosti vjere.“
Zato Papa poziva na kulturnu transformaciju i naglašava: „Prvi i temeljni korak ostvarenja tog kulturnog preokreta sastoji se u oblikovanju moralne savjesti glede neusporedive i nepovrjedive vrijednosti svakog ljudskog života.“
Enciklika „Evanđelje života“ govori o potrebi novog srca, odnosno govori o „novom srcu koje će omogućiti uvažavanje i postizavanje najdubljeg pravog i najautentičnijeg značenja života: taj da bude dar koji se ispunjava darujući se.“
Ivan Pavao II: poziva sve vjernike da Evanđelje života donesu svakoj osobi i da omoguće da prevlada u cijelom društvu. „Poslani smo kao narod. Zadaća služenja životu pada na sve i na svakoga. To je odgovornost navlastito „crkvena“, koja zahtijeva konkretno i velikodušno djelo svih članova i svih slojeva kršćanske zajednice.“
Inzistiranje na totalnoj obvezi je karakteristična crta enciklike: „U pokretu za novu kulturu života nitko se ne smije osjećati isključenim: svi imaju važnu ulogu koju trebaju izvršiti.“
A pritom „posebna zadaća spada na katoličke intelektualce koji su pozvani da budu aktivno prisutni u privilegiranim sjedištima kulturne razrade, u svijetu škole i sveučilišta, u sredinama znanstvenog i tehničkog istraživanja, na mjestima umjetničkog stvaralaštva i humanističke refleksije.“
Papa Ivan Pavao II. temu života povezuje sa „slavnim drvom križa na kojem se ispunja Evanđelje života“. Iz te tame,koju čini današnji pristup životu, „sjaj križa se ne gubi; on se čak ističe još sjajniji i svjetliji i pokazuje se kao središte, smisao i svrha čitave povijesti svakog ljudskog života.“
Temeljni zaključak koji proizlazi iz enciklike je neprijeporan: „Život čovjeka dolazi od Boga, on je njegov dar, njegova slika i otisak, udio u njegovom životnom dahu. Prema tome, Bog je jedini gospodar ovoga života: čovjek ne može njime raspolagati … Život i smrt čovjeka su, dakle, u rukama Božjim u njegovoj vlasti … On može samo reći: Ja usmrćujem i oživljujem (Pnz 33:39).“
„Evanđelje života“ predstavlja plod zrelog prozmišljanja pape Ivana Pavla II. o globalnoj civilizacijskoj krizi koja je uslijedila nakon pada komunizma. Ova enciklika, obogaćena brojnim savjetovanjima s biskupima i teolozima, odražava Papinu duboku kontemplaciju o čovjekovu misteriju. Ujedno je to i snažan poziv, apel upućen svima – pojedincima i narodima, vjernicima i ne-vjernicima – da grade i njeguju ‘kulturu života’: „Evanđelje života nije isključivo za kršćane: ono je za sve. Pitanje života, njegove obrane i promicanja nije povlastica samih kršćana.“
To je poziv na duboku promjenu i obraćenje, upućen ne samo pojedincima već i institucijama. Ovo obraćenje zahtjeva jasnoću, odlučnost i hrabrost, jer ono predstavlja test ljudkosti i dostojanstva. Sveti Augustin, obračajuži se onima, koji su se pripremali za krštenje, snažno je naglašavao važnost ljubaci: „Ako je moguće ispitajte svoju ljubav,pa onda recite: ‘Rođen sam u Bogu’. Ako netko nema ljubavi, on je kršćanin samo po imenu, dezerter koji bježi (fratellanza.net).