Krešimir Cerovac
IN MEMORIAM:
Hasta siempre!
papa Franjo – dobri papa!
Zašto tvrdite da je Papa u zabludi?
Jer se protivi biblijskom i crkvenom učenju.
A kako znate da je vaše tumačenje ispravno?
Jer tako doslovno piše.
Ali drugi tumače drugačije i tvrde da ste vi u zabludi?
Oni su u krivu.
Zašto su oni u krivu?
Jer se njihovo tumačenje protivi biblijskom i crkvenom učenju.
Bilo je vrlo bolno svjedočiti tijekom posljednih 12 godina brojnim napadima, kritikama i sumnjama usmjerenim protiv pape Franje. Bolno, jer je papa – tko god on bio – ostaje pravi nasljednik svetog Petra, a time i „trajno i vidljivo načelo i temelj jedinstva” kako uči Drugi vatikanski koncil u Konstituciji o Crkvi „Lumen gentium“. Određeni kritičari i medijske platforme činili su se spremnima nasrnuti na svaku izjavu pape Franje, ma kako izvučena iz konteksta ili pogrješno protumačena, u nastojanju da potkopaju njegov učiteljski autoritet. Nisu napadani samo pojedinačni stavovi, već i sama suština papinskog službenja i autoriteta Petrove stolice. Nije bila riječ samo o neslaganju s pojedinim stavovima, već o dubokoj sumnji u sam legitimitet papinskog vodstva.
Nažalost mnogi su se katolici u Sjedinjenim Državama Amerike, ali i u Zapadnoj Europi, a što je još žalosnije, među njima i nekoliko kardinala te znatan broj biskupa, protivili odlukama i učenjima pape Franje, Tvrdili su da su neki njegovi istupi na rubu hereze ili da predstavljaju herezu. Usto, dokazivali su da je papa Franjo stvorio zbrku, a zapravo su je stvorili oni koji su se oslanjali na vlastito tumačenje Papinih riječi, ne provjeravajući jesu li ga ispravno razumjeli, niti prethodna crkvena učenja koja su stavljali u suprotnost s Papom. Oni koji to čine ili nikada nisu imali autoritet (poput tipičnih portala koji napadaju Papu ili komentatora u mainstream medijima koji su religijski neupućeni), ili iznose svoja osobna, nemagisterijalna mišljenja (svećenici, biskupi ili kardinali koji se ne slažu s Papom i ne djeluju u zajedništvu s njim, već kao privatne osobe).
Svoju su ‘pravovjernost’ dokazivali pozivanjem na određene dijelove Svetog pisma ili crkvene dokumente prethodnih papa, često one iz doba svetog Pija X. Njihovo ponašanje bilo je vrlo slično ponašanju protestantskih kršćana koji tvrde da se oslanjaju isključivo na autoritet Biblije. Pojavili su se ‘moralni bičonošci’, koji su tvrdili da su vjerni katolici, ali su odbijali poslušnost iz uvjerenja da papa Franjo širi pogrješan nauk ili uzrokuje zbunjenost. Ilustrativni su slučajevi objava pobudnice „Amoris laetitia“ i revizija Katekizma Katoličke Crkve u vezi sa smrtnom kaznom.
Nakon objave postsinodalne pobudnice „Amoris laetitia“iz 2016. godine, papinski kritičari značajno su pojačali svoju aktivnost. Najviše polemika izazvao je odlomak u kojem papa Franjo ističe da, u određenim okolnostima i nakon pažljive pastoralne pratnje, neki razvedeni i ponovno vjenčani katolici mogu pristupiti sakramentima, posebno Euharistiji. U studenom 2016. četvorica kardinala – Walter Brandmüller, Raymond Burke, Carlo Caffarra i Joachim Meisner – uputila je papi Franji tzv. ‘Dubia’, formalna pitanja koja su trebala razjasniti njegov stav. Iako su svoju inicijativu predstavili kao skromnu potragu za pojašnjenjima, ‘među redcima’ proizlazila je implicitna optužba da je Papa odstupio od moralnog nauka Crkve odnosno optužili su ga prikriveno za heterodoksnu namjeru.
Međutim, brojni katolički teolozi, biskupi i kanonisti branili su pravovjernost „Amoris laetitia“ i otkrili da se pet dubia temelji na pogrješnom, selektivnom i tendencioznom čitanju pobudnice, zanemarujući cjelovitost dokumenta i njegovu duboku pastoralnu narav. Papa Franjo nije uveo nikakvu novu doktrinu o neraskidivosti braka, već je istaknuo važnost individualne savjesti i pastoralnog prilaza u složenim situacijama što je u skladu s duhom katoličkog učenja. Kritičari „Amoris laetitia“ djelovali su iz ‘hermeneutike sumnje’, a ne iz ‘hermeneutike kontinuiteta‘ i reforme koju je promoviraopapa Benedikt XVI. U skladu je s naukom Ivana Pavla II. iz „Familiaris consortio“ (1981), gdje se ističe da pastoralna prilagodba ne znači doktrinalni kompromis. Ukratko: Papa Franjo, kao rimski prvosvećenik, ima autoritet usvojiti onaj pastoralni pristup za koji vjeruje da je najkorisniji katolicima koji žive u „neregularnim” situacijama.
Nakon što je papa Franjo 1. kolovoza 2018. revidirao „Katekizam Katoličke Crkve“ i jasno izrazio nespojivost smrtne kazne s današnjim razumijevanjem ljudskog dostojanstva i Evanđelja, skupina od 75 znanstvenika uputila je pismo kardinalima. U njemu su, govoreći da im je njihova ozbiljna dužnost – koja ih obvezuje „pred Bogom i pred Crkvom” – ispraviti papu Franju zbog zauzimanja stava o smrtnoj kazni u „suprotnosti s Božjom riječi”. Ovi kritičari, međutim, nisu uzeli u obzir ključno načelo katoličkog vjerovanja: tumačenje Svetoga pisma ne pripada pojedincima, već crkvenom Učiteljstvu – kako je naglašeno u koncilskoj konstituciji „Dei Verbum“. Revizija ne osuđuje povijesne države koje su koristile smrtnu kaznu, već ističe da je u suvremenom društvu „nepovratna” kazna sve manje opravdana.
A ilustrativan je i najnoviji primjer prikrivene kritike pape Franje, izrečene nakon njegove smrti, u ponašanju kardinala Gerharda Müllera, koji je rekao da „Katolička crkva riskira raskol ako ne izabere ‘pravovjernog’ (!) vođu. … Molim se da Duh Sveti prosvijetli kardinale, jer papa heretik, koji se mijenja (!) svaki dan ovisno o tome što masovni mediji govore bio bi katastrofalan“ („The Catholic Herald“, 24. travnja 2025.).
Osim toga izrekao je još jedno vrlo čudno stajalište: „Nijedan katolik nije dužan slušati doktrinu koja je pogrešna. Katolicizam nije slijepo slušanje pape bez poštivanja svetih spisa, tradicije i doktrine Crkve.”
Müllerove izjave, iako naizgled oprezne, sadrže duboko problematične implikacije koje zahtijevaju teološko i crkveno razmatranje. Njegova izjava neizravno sugerira da je pokojni papa Franjo bio sklon herezi ili da je njegov pontifikat bio „katastrofalan” – što je ozbiljna optužba bez konkretnih dokaza. Katolička teologija vjeruje da Duh Sveti štiti Crkvu od formalne hereze na najvišoj razini. Iako pojedini pape mogu imati nesavršene izjave, nikada u povijesti nije dogovoreno da je papa službeno podučavao herezu. Umjesto da se prepušta spekulacijama i strahovima od “katastrofalnog” papinstva, kardinal Müller i drugi kritičari trebali bi se usredotočiti na izgradnju jedinstva u vjeri – a ne na podjelu koja proizlazi iz selektivnog čitanja papinih riječi.
Ponavljanje medijskih narativa da se papa „mijenjao prema medijima” zanemaruje činjenicu da je njegov nauk uvijek bio u skladu s katoličkom tradicijom, iako je ponekad bio izražen na nov način. Katolici zaista nisu dužni slijepo slijediti neslužbene izjave (npr. papine intervjue), ali jesu dužni poštivati službeni magisterij (enciklike, apostolske pobudnice, Katekizam). Ako pojedinac smatra da nešto proturječi vjeri, dužnost mu je prvo tražiti razumijevanje, a ne odmah osporavati. Müllerove izjave odražavaju mentalitet nepovjerenja prema papinstvu, što je suprotno duhu katoličkog jedinstva.
Još je papa Ivan XXIII. uočio postojanje ultrakonzervativnog, antimodernog, ‘kontrarevolucionarnog’ mentaliteta, koji je, umjesto povjerenja u Duh Sveti, bio obilježen apokaliptičnim strahovima od crkvenih pukotina i neizbježnih kriza.Međutim, on i ostali postkoncilski pape ponudili su dublje i nijansiranije čitanje povijesti koje je nadilazilo jednostavnu reakcionarnu narativu. U uvodnom govoru Koncila sveti Ivan XXIII. je snažno ustvrdio: „U svakodnevnom vršenju naše pastoralne službe ponekad se događa da čujemo određena mišljenja koja nas uznemiruju – mišljenja ljudi koji, iako rasplamsani hvalevrijednom revnošću za vjeru, nemaju dovoljno razboritosti i prosudbe u procjeni događaja. Oni ne mogu vidjeti ništa osim nesreće i katastrofe u sadašnjem stanju svijeta. Uvijek iznova govore da se ovo naše moderno doba, u usporedbi s prošlim dobima, definitivno pogoršava. Čovjek bi pomislio iz njihovog stava da ih povijest, taj veliki učitelj života, nije ničemu naučio.“
Koncil je bio jasan: „U pitanjima vjere i morala, biskupi govore u Kristovo ime, a vjernici trebaju prihvatiti njihov nauk i pridržavati ga se s vjerskim pristankom. Ova religiozna pokornost uma i volje mora se na poseban način pokazati autentičnom učiteljstvu rimskog prvosvećenika, čak i kada on ne govori ex cathedra; to jest, mora se pokazati na takav način da se njegovo vrhovno učiteljstvo priznaje s poštovanjem, da se sudovi koje je donio iskreno pridržavaju, u skladu s njegovim očitim umom i voljom.“
Zaboravlja se, ili svjesno prešućuje, da je papa Benedikt XVI. još kao kardinal i prefekt Kongregacije za nauk vjere, uz formalno odobrenje svetog Ivana Pavla II., postavio temelje za razborito i vjerno razlučivanje u trenucima osporavanja i propitivanja redovitog Učiteljstva. Učinio je to dokumentom „Donum veritatis“, koji i danas predstavlja smjernicu za postupanje u teškim i osjetljivim vremenima, poput onih s kojima se suočavao papa Franjo, a slične će situacije vjerojatno ponovno oživjeti ako, kako kaže kardinal Müller, ne bude izabran ‘ortodoksni’ papa. U tom duhu, pitanja ili prigovori moraju se izraziti službenim i nadležnim crkvenim tijelima, a ne putem javnog ismijavanja pape ili pokušaja stvaranja izravnog ili neizravnog pritiska kroz medije i javne istupe. Nitko nije pozvan odreći se vlastite upotrebe razuma, ali razum mora biti u službi vjere i crkvenog jedinstva, a ne u funkciji razdora ili samovoljnih osuda.
Dokument „Donum veritatis“ kardinala Joseph Ratzingera upozorava: „Čak i ako nauk vjere nije doveden u pitanje, teolog neće iznijeti svoja vlastita mišljenja ili različite hipoteze kao da su to nesporni zaključci. Poštivanje istine kao i Božjeg naroda zahtijeva tu razboritost. … Teolog bi trebao izbjegavati okretanje ‘masovnim medijima’, već se obratiti odgovornom autoritetu, jer ne nastojeći vršiti pritisak javnog mnijenja pridonosi razjašnjavanju doktrinarnih pitanja i služi istini.”
Konstitutivna dimenzija katoličke vjere sastoji se u tome da u svakom papi prepoznaje providnosni Božji čin, znak Njegove brige za Crkvu. Nekima je lako pokušati ispravljati papu u ovom ili onom pitanju, ali je mnogo teže dopustiti da ih papa ispravlja i odgaja. To je moguće samo kada osoba prepozna da njezine vlastite ideje i uvjerenja mogu, i trebaju, biti pročišćene, produbljene ili ispravljene nekog drugoga tko ju poziva na rastu u vjeri i zrelosti.
Odbacivanje poslušnosti Papi je raskolnički čin (kanon 752), a činiti raskolnički čin ispovijedajući se pravim vjernikom pokazuje nerazumijevanje Svetoga pisma ili Tradicije. Kao što je rekao sveti Ivan Pavao II. (Ecclesia Dei): „Korijen ovog raskolničkog čina može se prepoznati u nepotpunom i proturječnom shvaćanju Predaje. Nepotpunom, jer nedovoljno uvažava živi karakter Predaje, koja, kako jasno naučava Drugi vatikanski koncil, „potječe od apostola i napreduje u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga. Dolazi do rasta u razumijevanju stvarnosti i riječi koje se prenose. Taj se rast ostvaruje na različite načine: kroz razmatranje i proučavanje vjernika koji o tim stvarima promišljaju u svom srcu, iz unutarnjeg osjećaja za duhovne stvarnosti koje iskustveno doživljavaju, te iz propovijedanja onih koji su, zajedno s pravom nasljedstva u biskupstvu, primili i sigurni karizam istine.“
Ako suvremeni katolički kritičari pape Franje srdito odbacuju usporedbe s protestantskim reformatorima, trebali bi se zapitati: zašto im se ta usporedba uopće nameće? Nije dovoljno tvrditi da nisu „kao Kalvin” ili „kao Luther” – jer raskol nije samo formalni čin odvajanja, već i mentalitet podjele koji može potkopati katoličko jedinstvo. Kao što su protestanti odbacili papinstvo tvrdeći da je iznevjerilo Evanđelje, tako su neki tradicionalisti implicitno osporavali autoritet pape Franje tvrdeći da „papa promiče zbrku”. Luther i Kalvin su odbacili dijelove crkvene tradicije koje im nisu odgovarale. Slično, neki kritičari odbacuju dijelove magisterija (npr. „Amoris laetitia“, reviziju Katekizma o smrtnoj kazni) kao ‘nelegitimne’. Ako katolički kritičari žele biti vjerni Tradiciji, moraju prihvatiti da je katoličanstvo šire od njihovih preferenci. Raskol može početi i u srcima, kad netko počne vjerovati da samo on čuva pravu vjeru.
Najveća „krivnja” pape Franje, čini se, bila je u tome što je podsjećao da je katoličanstvo religija milosrđa, a ne samo pravila – a to nekima smeta, čak više nego hereza. Gospodin ga je pozvao 17. prosinca 1936. – i poslao u svijet. 21. travnja 2025. ga je vratio kući, ali pečat njegove ljubavi ostaje. Zato, hasta siempre, papa Franjo: hvala što si pokazao svijetu da je jedina ‘ortodoksija’ koja vrijedi – ona koja ljubi bez uvjeta (fratellanza.net).