Foto: © Matteo Zuppi, Vatican News
Posebni izaslanik pape Leona XIV. na proslavi 100. obljetnice uspostave biskupskog sjedišta u Rijeci bio je predsjednik Talijanske biskupske konferencije, kardinal Matteo Maria Zuppi.
O Crkvi u Rijeci, njezinoj prošlosti i budućnosti, naviještanju Evanđelja svijetu ranjenom sukobima, te sukobu Irana i Izraela s kardinalom Zuppijem za Hrvatski radio (HRT) razgovarala je Anđela Jeličić Krajcar. Intervju prenosimo u cijelosti.
Je li ovo vaš prvi posjet Hrvatskoj?
Nije, ali u Rijeci sam prvi put. Prije puno godina sam prošao kroz Hrvatsku, još za vrijeme Jugoslavije, no zaustavio sam se samo u Zagrebu. Ovo je prvi put da ulazim u dubinu života u Hrvatskoj, i u dubinu života Crkve u Hrvatskoj.
Možete li s nama podijeliti svoj dojam o životu Crkve u Rijeci?
Ovo je Crkva koja želi gledati u budućnost, no ne zaboravlja svoju prošlost i živi tu prošlost. Razdoblje od sto godina je zapravo – malo, vrlo malo, to su tek tri generacije. Moj otac je bio stariji od Riječke biskupije, rođen je 1909. godine. Crkva ovdje živi s odgovornošću, sa sjećanjem na prošlost, no kako bi izgradila budućnost i živjela je sa svjesnom nadom.
Rijeka je, kao i Istra, obilježena prošlošću punom patnje: to je povijest graničnih zemalja, koja je na tragičan način obilježila mnoge osobe, mnoge obitelji. Koju bi riječ vi, kao biskup, kao kardinal, uputili za budućnost ovih krajeva?
Ključna riječ mora biti nada. No nada ne izbjegava probleme, ne briše ih, ne skriva ih, jer problemi ostaju, a ponekad postaju sve gori, ili sve prožimaju gorčinom. Ponekad problemi nabujaju i mogu ponovo eksplodirati. Ovo je zemlja puna užasne, užasne patnje, i teško je govoriti o tome. Vjerujem da mnogi koji su tu patnju proživjeli nisu mogli o njoj govoriti, ili nisu htjeli o njoj govoriti. Ponijeli su je sa sobom odlazeći, mnogi ezuli, izbjeglice, koji su jedan dio svog srca ostavili tu, s velikom gorčinom. I to nam mora pomoći da postanemo ljudi nade – jer u protivnom ćemo problem potisnuti, i to nije dobro, jer se problem može pretvoriti u novu mržnju. Zato moramo biti svjesni, i popraviti ono nasilje koje je unijelo razdor.
Što može Crkva učiniti u tako složenoj situaciji? Kakvu ulogu mogu imati vjernici u vidanju dubokih rana?
Crkva to mora činiti, jer Crkva zna da je potrebno živjeti zajedno. Crkva je stvorena da bi se živjelo zajedno. Crkva je Duhovska, Silazak Duha Svetoga. A na Duhove – razlike nikada ne predstavljaju podjele, već jedinstvo. Jedinstvo ne znači da smo svi isti, već da smo svi različiti – ali smo zajedno. To je Crkva. Dakle, Crkva mora činiti mnogo, i mora tražiti onaj tako konkretni pokazatelj, evanđeoski pokazatelj: praštati i tražiti oproštenje, pomiriti se, ići tražiti pomirenje prije pristupanja oltaru. Morali bi to učiniti odmah, ako netko ima nešto protiv nas. Crkva ne zauzima stranu kako bi odredila tko je u pravu, a tko u krivu. Isus se ne postavlja kao sudac, već se bori protiv zla, protiv podjela. Stoga – idi tražiti oproštenje odmah, kako bi izbjegao da dijelitelj rovari i učini suživot nemogućim. To je ono što Crkva mora činiti, i vjerujem da je to posebna odgovornost naše generacije, koja je to proživjela, i čula iskustvo onih koji su to proživjeli, te u srcu nosi beskrajnu bol, koju treba popraviti.
“Mir je uvijek moguć. Ponekad ga nije lako uspostaviti, ali uvijek je moguć. Moramo nastaviti vjerovati da je dijalog jedini put u rješavanju sukoba”
kardinal Matteo Maria Zuppi, predsjednik Talijanske biskupske konferencije
Ako malo proširimo pogled, danas smo preplavljeni ružnim vijestima koje dolaze s Bliskog Istoka. Kakve nam mogućnosti mira i dijaloga preostaju s novim sukobima koji se otvaraju između Irana i Izraela?
Mir je uvijek moguć. Ponekad ga nije lako uspostaviti, ali uvijek je moguć. Moramo nastaviti vjerovati da je dijalog jedini put u rješavanju sukoba. Ali moramo doista vjerovati, i osnažiti dijalog, jer u protivnom jedina sila ostaje ona koja uništava, ubija i eliminira neprijatelja. No ta sila na kraju stvara novu, razornu protusilu. Stoga, nadamo se da će vatra odmah prestati, i da će se vratiti mirnom načinu rješavanja postojećih podjela, problema i teškoća.
Kako donijeti radost Evanđelja u svijet toliko izranjavan sukobima?
Evanđelje je radost, radost života koji je ljubljen, radost otkrivanja ljepote vlastitog života, baš zato jer se ljubi drugoga. Evanđelje je radost, kao što je radost današnje slavlje: radost Crkve koje ne zaboravlja, već gleda u budućnost. Crkve koje se sjeća prošlosti, ali je slobodna izabrati susret s drugima.
Evanđelje je uvijek radost. Kada to nije – kako nas je uvijek podsjećao Papa Franjo – to znači da smo prestali živjeti Evanđelje, i od njega smo učinili ono što Evanđelje nije – Zakon. Evanđelje je susret, Evanđelje je ljubav koja uvijek donosi radost – da se osjećamo beskrajno voljeni od Boga. I u tami je Evanđelje onaj tračak svjetla zbog kojeg i u najvećem mraku osjećamo da smo beskrajno ljubljeni od Boga, kako donosi Evangelii Gaudium.
Na kraju, možete nam reći – mjesec dana nakon izbora Pape Leona – jeste li stekli dojam o tome kakav će biti ovaj pontifikat?
Pontifikat po sebi je uvijek nešto po čemu se ravnamo, i on je uvijek specifičan. Ponekad neki tvrde da brane Papu, a zapravo ga optužuju. To znači da nisu ništa shvatili: umjesto da ga slušaju, oni su ga sudili. Mi se možemo podvrgnuti sudu, ali ne i suditi. Čini mi se da nam je Papa Leon svojim riječima, kroz svoju jednostavnost, blagost, raspoloživost, već dao veliku lekciju – i na nama je da jednostavno učimo od njega.
Intervju s kardinalom Zuppijem poslušajte u emisiji Trag vjere u ponedjeljak 23. lipnja 2025. od 9.00 sati na HR1(radio.hrt.hr; fratellanza.net).