Krešimir Cerovac
U poruci „Sjeme mira i nade“ pape Lava XIV. povodom 10. Svjetskog dana molitve za brigu o stvorenome i u okviru ekumenskog poziva „Vrijeme stvorenoga“, objavljenoj 2. srpnja piše: „Ekološka pravda, koju proroci zapravo naviještaju – ne smije ostati samo apstraktan pojam ili daleki cilj. To je hitna potreba koja prelazi granice zaštite okoliša. Radi se o pravdi društvenoj, ekonomskoj i ljudskoj. Za vjernike, to je i moralna dužnost proizašla iz vjere, jer svemir odražava Isusovo lice, u kojem je sve stvoreno i otkupljeno. U svijetu gdje najranjiviji prvi trpe štete od klimatskih promjena, krčenja šuma i zagađenja, briga za prirodu postaje znak naše vjere i čovječnosti.“
U vrijeme duboke ekološke, društvene i duhovne krize, kršćani svih denominacija svake se godine okupljaju u razdoblju molitve, razmišljanja, zajedničkog djelovanja i ekološkog obraćenja poznatom kao „Vrijeme stvorenoga“. Ovo ekumensko slavlje traje od 1. rujna do 4. listopada. Okuplja vjernike diljem svijeta u brizi za ‘zajednički dom’, podsjećajući da Zemlja nije tek resurs za iskorištavanje, već ‘Božji dar i sveto stvorenje’, povjereno ljudima na odgovorno očuvanje. Tema za 2025. godinu, koju je odabrao papa Franjo, jest „Sjeme mira i nade”. Ona izražava kršćansku viziju duhovne, društvene i ekološke obnove kroz vjeru, pravdu i blizinu prirodi. Sjeme je ‘simbol krhkosti i potencijala’ – maleno, često nevidljivo, ali nosi snagu za ‘život, rast i promjenu’. U Svetom pismu Isus često koristi sliku sjemena da opiše Kraljevstvo Božje – proces koji započinje tiho, ali postupno postaje nešto obilno i životvorno (Mk 4,26–32).
Papa Lav XIV. poručuje: „U Kristu smo i mi sjeme, i to upravo „sjeme mira i nade”. Poput sjemena koje je položeno u tamu zemlje kako bidonijelo plod, svi su pozvani sijati sjeme pravednosti, brige za okoliš i solidarnosti. Ta djela, premda naizgled malena ili neznatna, , kada su prožeta molitvom i ljubavlju, imaju snagu probiti „tvrdu površinu” sebičnosti i pohlepe te donijeti istinsku obnovu. U svijetu obuzetom tjeskobom, nesigurnošću i podjelama, „Vrijeme stvorenoga“ potiče vjernike da ne gube nadu, nego da aktivno sudjeluju u sijanju novog života – kroz male, ali konkretn korake prema očuvanju stvorenoga, poticanju dijaloga i pomirenja, življenju jednostavnijim stilom života i obnovi odnosa s Bogom, ljudima i prirodom.
Papa Franjo je 2015. godine, u godini objave svoje ekološke enciklike „Laudato Si’“, pozvao Katoličku Crkvu da se aktivno uključi u ekumensku inicijativu „Vrijeme stvorenoga“. To razdoblje nije tek simboličan čin, već duhovni i moralni poziv svim vjernicima da mole za iscjeljenje ranjene Zemlje, razmatraju duboku povezanost svega stvorenog, djelujuza pravednost i klimatsku odgovornost, te obnove svoj odnos s Bogom, prirodom i bližnjima. U tom duhu, papa Lav XIV. nastavlja viziju pape Franje, oslanjajući se na poruke iz „Laudato Si’“, koje su unatoč svojoj evanđeoskoj jasnoći naišle i na vrlo ružna protivljenja i neprihvatljivo ponašanje. U svojoj poruci, papa Lav XIV. ističe: „Njegova poruka izuzetno je aktualna, s obzirom na očite dokaze o razaranju Zemlje. Tamo gdje vladaju nepravda, kršenje međunarodnog prava i prava naroda, gdje bujaju velike društvene i gospodarske nejednakosti te pohlepa koja ih hrani – ondje nastaju goleme štete: krčenje šuma, zagađenje zraka, vode i tla, te gubitak biološke raznolikosti. Pritom, sve učestalije i razornije posljedice klimatskih promjena — poput poplava, suša, požara i oluja — izravno su povezane s ljudskim djelovanjem i zanemarivanjem odgovornosti za stvoreni svijet.“
„Sve te rane posljedica su grijeha“ kaže papa Lav XIV. i dodaje: „To sigurno nije bila Božja zamisao kada je ljudima, stvorenima na svoju sliku, povjerio zemlju (Post 1,24–29). Biblija ne opravdava tiraniju nad stvorenim svijetom („Laudato Si’). Naprotiv, biblijski tekstovi moraju se čitati u kontekstu, s prikladnim tumačenjem, prepoznajući da nam poručuju da „obrađujemo i čuvamo“ vrt svijeta (Post 2,15). „Obrađivati“ znači kultivirati, orati, raditi, dok „čuvati“ znači paziti, štititi, nadgledati i sačuvati. To implicira odnos međusobne odgovornosti između ljudi i prirode.“
Papina poruka jasno pokazuje duboku moralnu i duhovnu krizu vezanu uz ekologiju. To nije samo problem okoliša, već ozbiljna nepravda koja najviše pogađa najslabije. Klimatske promjene nisu bezazlene; one imaju žrtve, a one nisu ravnomjerno raspoređene: „Još uvijek ne prepoznajemo da uništavanje prirode ne pogađa sve jednako. Kada se gaze pravda i mir, najviše stradaju siromašni, marginalizirani i isključeni. Posebno je izražena patnja autohtonih zajednica.“
Na tzv. ‘Konferenciji o katoličkom identitetu’ (CIC), održanoj 2022. godine u SAD-u, otvoreno se pozivalo na otpor papi Franji. Jedan od glavnih motiva bio je „otpor temeljen na vatikanskoj podršci agendi Svjetskog ekonomskog foruma, uključujući histeriju klimatskih promjena (kako je izloženo u enciklici „Laudato Si’“).“
Ove godine konferencija nosi naziv „DUHOVNO RATOVANJE: Katolička akcija protiv đavolske dezorijentiranosti“. Najtužnije je što na toj konferenciji sudjeluje i veliki broj biskupa i što nema na takva stajališta pravih odgovora.
Papa naglašava bolnu istinu: oni koji najmanje štete okolišu – siromašni, marginalizirani i autohtoni narodi – često najviše pate zbog toga. Autohtone zajednice su posebno simbol te nepravde. Njihova duhovna i kulturna povezanost s prirodom čini uništavanje okoliša ne samo materijalnim gubitkom, već i povredom njihove identiteta i dostojanstva.
Papa Lav XIV., slično kao i papa Franjo, upozorava na veliku dramatičnu promjenu u načinu na koji moderni svijet gleda na prirodu. Više je ne smatra svetim darom, nego sredstvom za trgovinu, strategiju i dominaciju.
„Priroda se ponekad svodi na pregovaračku kartu ili robu za postizanje ekonomskih i političkih ciljeva. Zbog toga Božja kreacija postaje prostor sukoba za kontrolu vitalnih resursa. To je vidljivo u poljoprivrednim područjima i šumama posutim minama, politikama „spaljene zemlje”, borbama oko vode i nejednakoj raspodjeli sirovina. Ove situacije posebno pogađaju siromašnije zemlje i ugrožavaju društvenu stabilnost.“
Kada se prirodu tretira „pregovaračku kartu“, ona gubi svoju ontološku vrijednost i postaje samo sredstvo. Zemlja, voda i šume prestaju biti darovi Božje providnosti, a postaju resursi za moć ili profit. Tako priroda prestaje biti partner, a postaje roba, što narušava teološko i etičko shvaćanje stvorenoga svijeta. Nepravedna podjela sirovina pretvara globalnu ekonomiju u igru u kojoj dobitak jednog znači gubitak drugog. Bogati iskorištavaju, a siromašni trpe posljedice. Društvena stabilnost puca pod pritiskom nejednakosti, raseljavanja i gubitka životnih sredstava. Božja kreacija nije prostor za ljudsku vlast, nego mjesto susreta s Božjom dobrotom i mudrošću. Svedena na robu i teritorij, priroda prestaje govoriti o Bogu, a odražava samo ljudsku pohlepu. Takvo tretiranje stvorenoga je teološki grijeh jer mu oduzima svetost.
Papa Lav XIV. u svojoj ovogodišnjoj poruci za „Vrijeme stvorenoga“ poziva sve ljude da donesu mir u ratom pogođena područja i nadu u mjesta beznađa. Posebno ističe one gdje se ljudska patnja i ekološko uništenje isprepliću. Patnje autohtonih zajednica, iskorištavanje prirode i raseljavanje zbog klimatskih promjena pokazuju da ekološka kriza nije samo prirodna, već i moralna i društvena.
Papa Lav XIV. u svojoj poruci ističe projekt „Borgo Laudato Si’“ kao konkretan plod vizije pape Franje: „Među crkvenim inicijativama koje su poput sjemena posijanog u ovo polje, želim posebno istaknuti projekt „Borgo Laudato Si’“, koji nam je papa Franjo ostavio u Castel Gandolfu. Riječ je o sjemenu koje obećava donijeti plodove pravde i mira, i to kroz obrazovni projekt usmjeren na integralnu ekologiju. On može poslužiti kao konkretan i nadahnjujući primjer kako ljudi mogu živjeti, raditi i graditi zajednicu s principima enciklike „Laudato Si’“.“
„Borgo Laudato Si’“ okuplja pojedince i zajednice koje promiču održivost, ekološku pravednost, solidarnost i duhovnu obnovu, a sve to u svjetlu kršćanske vjere. Projekt predviđa da se veliki prostor rezidencije Castel Gandolfo, površine 55 hektara, postupno pretvori u mjesto gdje se može prakticirati cjelovita ekologija. Taj prostor uključuje dvije palače, objekte u parkovima, poljoprivredne površine i razne zgrade. Cilj je stvoriti edukacijski i zajednički prostor koji odražava načela cjelovite ekologije, gdje su ljudsko dostojanstvo, gospodarstvo i priroda u ravnoteži. Ovaj način života pokazuje da se evanđelje ne naviješta samo riječima, nego i djelima – kroz zaštitu šuma, čišćenje rijeka i gradnju gradova s ljubavlju i pravdom. Osim toga, papa Franjo je osnovao „Visokoškolski obrazovni Centar Laudato si’“, koji se bavi znanstvenim, edukativnim i praktičnim aspektima cjelovitog obrazovanja prema smjernicama socijalne enciklike „Laudato si’“.
Zanimljivo je i znakovito da će papa Lav XIV. 9. srpnja 2025. slaviti prvu „Misu za skrb o stvorenome” prema novom obrascu Rimskog misala, koji su zajednički pripremili Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja i Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. „Misa za skrb o stvorenome“ nadahnuta je ključnim porukama enciklike Laudato Si’ te ih prenosi u molitveni i liturgijski izraz. Na taj način, ono što je u enciklici izraženo kao teološka i moralna vizija – potreba za ekološkom sviješću, briga za zajednički dom i poziv na obraćenje srca – sada dobiva svoje mjesto u bogoslužju, u središtu života Crkve. Ovim novim obrascem Crkva jasno poručuje da briga za stvoreno nije sporedna tema, već neodvojiv dio vjerničkog identiteta i duhovnosti. Misa pruža liturgijsku, duhovnu i zajedničku potporu vjernicima u njihovu pozivu da štite prirodu i zauzimaju se za održiv i pravedan svijet.
U Rimskom misalu danas se nalazi ukupno 49 misa za razne potrebe i prigode: 20 je posvećeno potrebama Crkve, 17 se odnosi na građanske i društvene potrebe, a 12 je namijenjeno za različite životne okolnosti. Sada se, među obrascima za građanske potrebe, nalazi i „Misa za skrb o stvorenome“ (Missa pro custodia creationis), čime se dodatno potvrđuje važnost liturgijskog izražavanja naše odgovornosti prema svijetu koji nam je Bog povjerio.
Pri kraju svoje poruke papa Lav XIV. izriče zahvalu svojem prethodniku: „Enciklika „Laudato Si’“ već deset godina nadahnjuje Katoličku crkvu i mnoge ljude dobre volje. Neka nas i dalje nadahnjuje i neka integralna ekologija sve više bude prepoznata kao ispravan put. Tako će se sjeme nade umnožiti, da ih uz Božju milost „obrađujemo i čuvamo“, osnaženi našom velikom i trajnom nadom – uskrsnulim Kristom“.
Zanemarivanje ili ignoriranje ekološke problematike među vjernicima nije samo pitanje nedostatka informacija, nego odraz duhovne nezrelosti i nedostatka teološke osviještenosti. Unatoč snažnim i ponovljenim apelima Crkve – osobito kroz encikliku „Laudato Si’“ – mnogi vjernici još uvijek ne povezuju svoju vjeru s brigom za okoliš. Ekološka pitanja nerijetko se doživljavaju kao isključivo „svjetovne“ teme, izvan domene vjerskog i duhovnog života. Posebno zabrinjava činjenica da neki vjernici – osobito u zapadnim zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država – otvoreno odbacuju ekološke teme jer ih poistovjećuju s određenim političkim ideologijama. Time zanemaruju njihovu duboko biblijsku, teološku i moralnu dimenziju, kao i poziv na očuvanje Božjeg stvorenja koji se nalazi u samim temeljima Svetog pisma (Post 2,15).
Zanemarivanje ekologije među vjernicima nije nevin propust – ono znači zanemarivanje Božje zapovijedi da „obrađujemo i čuvamo“ vrt života koji nam je povjeren. Vjera koja ne uključuje brigu za stvoreno riskira postati zatvorena, neosjetljiva na stvarnost, udaljena od patnje svijeta i time duboko neautentična. Istinska duhovnost uključuje svijest o povezanosti sa svime stvorenim, osluškivanje vapaja zemlje i siromašnih, te konkretna djela milosrđa prema budućim naraštajima. Kršćanin koji zanemaruje brigu za okoliš zapravo zanemaruje ljubav prema Bogu koji je stvorio svijet, i prema bližnjemu koji u tom svijetu živi.
I papa Franjo i papa Lav XIV. jasno i usklađeno pozivaju na ekološko obraćenje – ne samo kao promjenu ponašanja, već kao duboku duhovnu preobrazbu. Briga za stvoreno nije sporedni dodatak vjeri, nego autentičan izraz vjerničkog identiteta i konkretan čin ljubavi prema Bogu, bližnjemu i budućim naraštajima. Ekološka osviještenost nije ideološki luksuz, već moralna i duhovna obveza svakog kršćanina.
U Kristu smo, kako poručuju obojica papa, pozvani biti sjeme mira, pravde i nade. Sjeme koje se sije u tišini, zalijeva molitvom i njeguje djelima dobrote – čak i kad je skriveno od pogleda – jednom će niknuti i donijeti plodove obnove, pomirenja i novog zajedništva između čovjeka, Boga i svega stvorenoga. Došlo je vrijeme da vjerničke zajednice izađu iz ekološke uspavanosti, da propovijedaju i žive brigu za „zajednički dom“, i da potvrde ono temeljno: slaviti Boga znači štititi Zemlju koju je On stvorio. Sve manje od toga nije dostojno Evanđelja (fratellanza.net).