Foto: © Canva, Montaža: katholisch.de (ilustracija)
Krešimir Cerovac
Podjela na lijevo i desno potječe iz Francuske revolucije 1789. godine. Zagovornici promjena, jednakosti i revolucije sjedili su s lijeve strane parlamenta, dok su branitelji tradicije, monarhije i postojećeg poretka zauzimali desnu stranu. Ova prostorna podjela ubrzo je postala snažan simbol ideoloških razlika i dugo je služila kao jednostavna ljestvica za razumijevanje političkih stavova. Iako je podjela na lijevo i desno duboko ukorijenjena u modernoj povijesti, posljednjih desetljeća sve jasnije pokazuje svoje granice i nedostatke. Suvremeni problemi – globalizacija, klimatske promjene, tehnološki razvoj, identitetne politike – teško se mogu svesti na stroge kategorije ‘lijevo’ ili ‘desno’. Iako ta podjela i dalje oblikuje identitete, stranke i javne rasprave, vrijedi se zapitati: ne sputava li ovakva jednostavna shema razumijevanje složenih izazova i blokira li stvaranje učinkovitijih rješenja? Vrijeme je za promišljanje hoće li ta dvoznačna podjela i dalje voditi društvo naprijed ili ga zadržavati u prošlosti.
Katolička Crkva, koja nadilazi nacionalne i ideološke granice, ima ambivalentan odnos prema podjeli na lijevo i desno: s jedne strane povezuje se s konzervativnim stavovima o obitelji, moralu i tradiciji, a s druge strane njezin socijalni nauk naglašava solidarnost, brigu za siromašne, društvenu pravednost i zaštitu okoliša – što se često percipira kao „lijevi“ naglasak. Kada se sagleda cjelokupno, postaje jasno da Crkva u svojoj biti nadilazi ideološke etikete. Umjesto crno-bijelog pristupa „dobro–zlo“, papa Franjo stalno podsjeća da su život i društvo puni nijansi. Njegov pogled potiče razmišljanje u nijansama i odbacuje jednostavne ideološke podjele. Kao što ističe u „Evangelii Gaudium“ (2013.): „Ne možemo razmišljati o životu kao o zbiru crno-bijelih pravila; život je u nijansama, i u svakom slučaju zahtijeva milosrđe, razumijevanje i ljubav.“
Papa ističe univerzalnost kršćanske poruke i naglašava važnost razlučivanja u svakom političkom kontekstu: kršćanin treba kritički prosuđivati svaku opciju, a ne slijepo prihvaćati ideologije.
„Nitko ne može monopolizirati Isusa – ni lijevi ni desni. Evanđelje je uvijek iznad ideologije“, piše u istom dokumentu.
Bilo da je riječ o politici, moralu, društvenim problemima ili ekologiji, vjera se očituje kroz milosrđe, razumijevanje i ljubav. Poruka pape Franje je jasna i zahtjevna: kršćanin treba razlučivati, promišljati i djelovati odgovorno, a ne slijepo slijediti ideološke ili moralističke obrasce.
Tijekom 19. i 20. stoljeća Katolička Crkva dosljedno je gradila svoj socijalni nauk. U razdoblju industrijske revolucije, rastućih društvenih nejednakosti i radničkih borbi, jasno je prepoznala potrebu da se izjasni o pravednosti, dostojanstvu rada, solidarnosti i skrbi za najsiromašnije. Enciklike poput „Rerum Novarum“ (1891.) Lava XIII. i „Quadragesimo Anno“ (1931.) Pija XI. postavile su čvrst temelj za ozbiljnu teološku kritiku pretjeranog liberalnog kapitalizma i marksističkog materijalizma.
Nakon toga pojavili su se novi dokumenti – „Mater et Magistra“ (1961.) Ivana XXIII., „Populorum Progressio“ (1967.) Pavla VI., „Centesimus Annus“ (1991.) Ivana Pavla II. i „Caritas in veritate“ (2009.) Benedikta XVI., – koji su produbili socijalnu dimenziju vjere. U novije vrijeme, papa Franjo, kroz enciklike „Evangelii Gaudium“ (2013.) i „Laudato Si’“(2015.), proširio je socijalni nauk na ekologiju, migracije i globalne nejednakosti, te snažno pozvao na „duboku kulturnu, duhovnu i odgojnu obnovu“ koja potiče novi, pravedniji stil života.
Nakon svega, socijalni nauk sadrži mnoge stavove koji se preklapaju s političkom ljevicom: zaštitu radničkih prava, pravedniju raspodjelu dobara, ograničavanje tržišne logike, skrb za okoliš i zahtjev za strukturnim promjenama u korist općeg dobra. Ipak, iako potječe iz bogate katoličke tradicije, ti se elementi često zanemaruju ili prešućuju od strane katoličke desnice. U postkomunističkim društvima poput Hrvatske vjernost Crkvi često se poistovjećuje s nacionalnim identitetom, konzervativnim vrijednostima i političkom lojalnošću, što je za pohvalu, ali u takvom se okruženju socijalni nauk doživljava kao ideološki sumnjiv, previše blizak sekularnoj ljevici, pa čak i kao prijetnja stabilnosti. Posljedice su ozbiljne: Crkva gubi kredibilitet među mladima, intelektualcima i društveno angažiranim vjernicima. Umjesto da bude glas savjesti u društvu i most između vjere i pravednosti, ona se povlači u retoriku obrane i straha.
U javnosti se Katolička Crkva često poistovjećuje s desnicom zbog naglaska na zaštiti života i obitelji – protiv pobačaja, eutanazije i redefinicije braka i spolnog morala – dok se društvena i socijalna pitanja gurnu u drugi plan. Poziv svetog Ivana Pavla II. u enciklici „Evangelium vitae“ (1995.) da se gradi „kultura života“ nasuprot „kulturi smrti“ i da se ljudski život štiti od začeća do prirodne smrti ostaje važan je i obvezujući. Ipak, treba poslušati i papu Franju; u intervjuu za „La Civiltà Cattolica“ 2013. istaknuo je:
„Ne možemo se stalno zadržavati samo na pitanjima pobačaja, istospolnih brakova i korištenja kontracepcije. To jednostavno nije moguće. O tim temama nisam mnogo govorio, i zbog toga sam bio kritiziran. No kada o njima govorimo, moramo ih staviti u širi kontekst. Stav Crkve po tim pitanjima je poznat, a ja sam sin Crkve, stoga nije potrebno neprestano o njima govoriti.“
Cijeli život Crkve u svijetu često se svodi na obranu triju kršćanskih vrijednosti koje su, premda iznimno važne, ipak samo dio šire slike i ne mogu same odrediti sve crkvene prioritete. Uz to, ekološkao pitanja često se svrstavaju pod brigu ljevice i zelenih, pa ih neki odbacuju kao čisto ideološke. Protiv takvog shvaćanja papa Franjo je reagirao, što je izazvalo kritike tradicionalističkih krugova i znatnog dijela sjevernoameričkih katolika.
Socijalni nauk Crkve nije samo politički stav, nego duboka teološka potreba. On sažima srž Evanđelja i Kristov poziv na ljubav prema bližnjemu, zagovaranje potlačenih i izgradnju zajednice utemeljene na milosrđu i pravednosti. Njegovo zanemarivanje – ili selektivno prihvaćanje po načelu „švedskog stola“, a to se najčešće događa, – znači udaljavanje od same biti kršćanskog identiteta.
Socijalni nauk Crkve nije, dakle, „dodatak“ vjeri niti politički program koji se mijenja prema stranačkim preferencijama, nego integralni dio kršćanskog poslanja. On podsjeća da je vjera uvijek društvena, da se ljubav prema Bogu ne može odvojiti od ljubavi prema bližnjemu i da je svaka nepravda nanesena siromahu, migrantu ili obespravljenome istodobno rana na tijelu Krista.
Iako je podjela na lijevo i desno korisna kao osnovni okvir, ona ima jasna ograničenja, barem u okviru Crkve, koja otežavaju razumijevanje stvarne političke dinamike. Prvo, previše je pojednostavljena: mnogi ljudi i stranke imaju hibridne stavove – netko može biti ekonomski lijevo (zalaže se za snažnu socijalnu državu), a društveno desno (podržava konzervativne vrijednosti), pa takve kombinacije ne stanu lako na linearnu os. Drugo, značenje “lijevo” i “desno” mijenja se kroz vrijeme i prostor: ono što je u 19. stoljeću bila radikalna ljevica (npr. borba za opće pravo glasa) danas je opće prihvaćeno; isto tako, američka ljevica značajno se razlikuje od europske, gdje socijaldemokracija i dalje ima snažnu ulogu. Treće, suvremeni izazovi poput ekologije, digitalne privatnosti i globalizacije ne uklapaju se lako u tu binarnu podjelu – primjerice, zelene stranke u Europi spajaju elemente tradicionalne ljevice (socijalna pravda) s liberalnim pristupima (poduzetništvo i individualne slobode). Zbog svega toga, oslanjanje isključivo na ovu dihotomiju zavarava i ograničava sposobnost preciznog razumijevanja i rješavanja suvremenih političkih pitanja.
Crkva stalno upozorava da vjera ne smije biti zarobljena ideologijama. Papa Benedikt XVI. istaknuo je da Crkva ne smije biti „stranačka“, nego „proročki glas“ koji podsjeća i ljevicu i desnicu na evanđeoske vrijednosti. Papa Franjo ponavlja da se Isus ne može svesti na „ideološki program“ i da evanđelje nadilazi sve ljudske podjele. Kada se katoličanstvo poistovjeti s određenom političkom opcijom, gubi svoju univerzalnost i katolicitet – svoju općenitost. Crkva je pozvana biti „majka svima“ – bogatima i siromašnima, konzervativcima i progresivcnima – i svjedočiti evanđelje koje nadilazi sve zemaljske podjele.
U javnom diskursu desnice često se pojavljuje olaka i površna upotreba riječi „marksist“. Sve što odstupa od neoliberalnog ekonomskog modela ili nacionalno-uskog poimanja Crkve, bez mnogo razmišljanja, etiketira se kao „marksizam“. Etiketa „marksist“ ovdje funkcionira kao diskvalifikacija bez argumenta. Ona ne traži raspravu o sadržaju (ekologija, migracije, siromaštvo, mir), nego pokušava unaprijed ušutkati sugovornika. Tako se vjerski govor, koji je univerzalan i nadideološki, svodi na razinu političke borbe i time se osiromašuje.
Papa Franjo je svojim riječima i djelima često izazivao žestoke reakcije dijelova desnice, unutar Crkve i u društvu, osobito u SAD-u. Njegov naglasak na socijalnoj pravdi, zaštiti migranata, brizi za okoliš i za najsiromašnije često se prikazivao kao „lijevi“ stav, no time se promašivala bit njegove poruke. On nije djelovao iz ideoloških pozicija, nego iz evanđeoske poruke i dubokog katoličkog društvenog nauka, koji povezuje vjeru, etiku i javni angažman. Nažalost, i u Hrvatskoj su neki desničarski mediji napadali papu Franju. Među najkontroverznijima bila je naslovnica u „Hrvatskom tjedniku“ s njegovim likom i natpisom „Zbogom Papi. Nije vrijedan ni jedne hrvatske suze“, u kojoj ga se optuživalo da „više voli zločinačku Srpsku pravoslavnu crkvu nego hrvatske katolike i Stepinca”. Izraz „nije vrijedan suze“ poručuje da papa Franjo nema legitimitet ili vrijednost u očima „pravih“ hrvatskih vjernika, stavljajući ga u ulogu „drugoga“, gotovo neprijatelja nacionalnog identiteta. Napadi takvog tipa uklapaju se u širi globalni obrazac: desnica ga često doživljavi kao prijetnju jer razbija ideološke i nacionalne okvire u koje bi željela zatvoriti Crkvu.
Katoličanstvo se ne može svesti na političku podjelu na lijeve i desne. Iako pojedini aspekti socijalnog nauka naginju jednoj ili drugoj strani, Crkva u svojoj biti nadilazi ideološke kategorije. S jedne strane, ona brani vrijednosti života i obitelji, što je bliže konzervativnoj desnici. S druge strane, naglašava socijalnu pravdu, solidarnost i brigu za okoliš, što je bliže ljevici. No, sve te dimenzije proizlaze iz istog evanđelja, koje je iznad svake ideologije.
Svaka ideologija i svaka politička teologija koja čovječanstvo dijeli na dobre i loše, lijeve i desne, ostaje kamen spoticanja. Takve podjele imaju svoje povijesno i društveno značenje, ali Crkva je pozvana nadilaziti ih i ne dopustiti da je one uvjetuju. Ako se zatvori u logiku podjela, njezina će sudbina u sekularnom svijetu biti da sebe zamišlja kao opkoljenu tvrđavu. No njezina istinska zadaća nije u obrambenom zatvaranju, nego u otvaranju: biti ‘poljska bolnica’ koja služi ranjenima na bojištu povijesti (fratellanza.net).