Foto: © KNA/Vatican Media/Romano Siciliani (arhivska)
Autor: Kardinal Gregorio Rosa Chávez, pomoćni biskup San Salvadora od 1982. do 2022. i bliski suradnik svetog nadbiskupa Óscara Romera
Više sam puta, s ganućem i nadom, pročitao apostolsku pobudnicu Dilexi te, taj proročki dokument pape Lava XIV. U tekstu su me se posebno dojmila dva naglaska: spominjanje nadbiskupa Óscara Romera i priznanje doprinosa latinoameričke Crkve u razvoju opcije za siromašne. Tijekom čitanja osjećao sam blizinu pape Franje, koji nas je toliko puta podsjetio: „U siromašnima dotičemo Kristovo tijelo“. Još me potrese sjećanje na trenutak kada je, tri dana nakon izbora, pred tisućama novinara iz cijeloga svijeta, uskliknuo: „Kako bih želio Crkvu siromašnu i za siromašne!“
Dok sam pažljivo čitao apostolsku pobudnicu, vraćala su mi se sjećanja na iskustvo postkoncilske Crkve koja se rađala među nama po nadahnuću Drugog vatikanskog koncila. Kao što znamo, Latinska Amerika jedini je kontinent koji je proveo „službeno usvajanje“ koncilskih učenja. Zbog toga su se u Medellínu, u kolovozu 1968., okupili biskupi našeg kontinenta.
Želio bih podijeliti nekoliko iskustava i razmišljanja koja sjećanjem srca sabiru svjetlo nauka posljednjih papa i pastira Crkve na ovom „kontinentu nade“. U tom hodočašću vjere osvrnut ću se na najvažnije doprinose Ivana XXIII., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i, naravno, „novog Ivana XXIII.“ – pape Franje.
Ivan XXIII. i Crkva siromašnih
Sveti Ivan XXIII. odvažio se sazvati sve biskupe svijeta kako bi Crkvu pokrenuo u smjeru velikog „aggiornamenta“. Tako je nastao Drugi vatikanski koncil – događaj koji se s pravom smatra najvažnijim crkvenim zbivanjem 20. stoljeća, „ubrzivačem povijesti“ i „novim proljećem“.
Mjesec dana prije otvaranja Koncila, 11. rujna 1962., Papa se obratio svijetu radijskim govorom, u kojem su ostale upamćene njegove proročke riječi: Pred licem siromašnih naroda, Crkva se pokazuje onakvom kakva jest i kakva želi biti: Crkva svih, ali posebno Crkva siromašnih.
Želio je da se siromašni osjećaju dobrodošlo u Crkvi Krista, siromašnog među siromašnima. Stoga je stalno poticao koncilske oce da poduzmu inicijative u tom duhu. Njegov je poziv odjeknuo u konstituciji o Crkvi (Lumen gentium):
Kao što je Krist izvršio djelo otkupljenja u siromaštvu i progonu, tako je i Crkva pozvana da ide istim putem, da saopći ljudima plodove spasenja. Krist Isus, „trajni lik Božji…sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge“ (Fil 2, 6) i radi nas je „premda bogat postao siromašan“ (2 Kor 8, 9); tako i Crkva premda za izvršenje svoje misije treba ljudskih sredstava, nije ustanovljena da traži zemaljsku slavu, nego da i svojim primjerom širi poniznost i samozataju. Krist je poslan od Oca „blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje“ (Lk 4, 18), „potražiti i spasiti izgubljeno“ (Lk 19, 10); tako i Crkva pokazuje ljubav prema svima koji su ožalošćeni uslijed ljudske slabosti, dapače u siromasima i patnicima vidi sliku svoga siromašnog i trpećeg Ustanovitelja, nastoji da olakša njihovu oskudicu, nastoji da u njima služi Kristu. (Lumen gentium, 8)
Ovdje je riječ o promjeni paradigme: Crkva nije od svijeta, ali je u svijetu. To odražava i dokument Gaudium et spes, koji ističe da Crkva dijeli radosti i nade, žalosti i tjeskobe svih ljudi, osobito siromašnih i patnika. Riječ je o tome da se crkvena zajednica pozicionira kao ona koja „je prisutna u ovome svijetu i s njim živi i djeluje“ (GS 40), jer „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i onih koji pate, također su radost i nada, žalost i tjeskoba učenika Kristovih“. (Gaudium et spes, 1).
Ova vrlo izazovna poruka ostala je prilično nezapažena u univerzalnoj Crkvi. Ipak, tako nije bilo u Latinskoj Americi, jedinom kontinentu gdje je došlo do „recepcije“ Koncila. To je bio cilj poznate generalne konferencije latinoameričkog biskupskog zbora u Medellínu 1968., gdje je temu siromašnih smjelo postavio sveti Pavao VI. u svome govoru seljacima. Zaključci Medellína obilježeni su dubokom preobrazbom kontinenta koji je tada živio u stanju revolucije.
Papa Montini je pak bio jasan i nedvosmislen: Došli smo u Bogotu kako bismo odali počast Isusu u njegovu euharistijskom otajstvu i ispunjeni smo radošću što smo imali tu priliku, stižući i sada ovamo kako bismo proslavili prisutnost Gospodina među nama, usred Crkve i svijeta, u vašim osobama. Vi ste znak, slika, misterij Kristove prisutnosti. Sakrament euharistije nudi nam njegovu skrivenu prisutnost, živu i stvarnu; i vi ste također sakrament, to jest, sveta slika Gospodina u svijetu, odraz koji predočava, a ne skriva Njegovo ljudsko i božansko lice.”
I potom je dodao: Cijela crkvena predaja u siromašnima prepoznaje Kristov sakrament, ne istovjetan stvarnosti euharistije, ali u savršenoj analognoj i mističnom suodnosu s njom. Štoviše, sam nam je Isus to kazao na onoj svečanoj stranici evanđelja, gdje proglašava da je svaki čovjek koji pati, gladan, bolestan, nesretan, koji treba suosjećanje i pomoć – On, kao da je On osobno taj jadnik, prema onoj tajanstvenoj i moćnoj sociologiji (usp. Mt 25,35 i dalje), prema Kristovu humanizmu (…).
Ljubljeni sinovi, vi ste Krist za nas. A mi, koji imamo neslućenu sreću biti njegov namjesnik u učiteljstvu istine koju je on objavio i u pastoralnoj službi cijele Katoličke crkve, želimo otkriti Krista kako nanovo živi i pati u vama.
Dobro nam je poznata strastvena rasprava koja se vodila oko različitih tumačenja dokumenata Medellína, ponajviše onoga o pravdi i miru. Mnogi su govorili o „ideologiziranim iščitavanjima“; jedan od njih bio je i mons. Romero, koji tada još nije bio biskup. Ipak, pišući svoj pastoralni program, nadahnut prijateljstvom s kardinalom Eduardom Pironiom, prihvatio je san ili utopiju Crkve opisanu u dijelu dokumenta posvećenom mladima (br. 15): Neka se sve očitije u Latinskoj Americi pokazuje lice Crkve autentično siromašne, misionarske i pashalne, odvojene od svake ovovremenske vlasti i odvažno predane oslobođenju cijeloga čovjeka i svih ljudi.
Papa Lav XIV. preuzima ovu ideju i odaje počast onome tko je bio „glas onih koji nemaju glas“ u broju 89 Dilexi te. U istom odlomku dijeli i vlastito iskustvo među siromašnima Perua:
Mučeništvo svetoga Óscara Romera, nadbiskupa San Salvadora, u isto je vrijeme bilo svjedočanstvo i inspiracija za Crkvu. On je dramu velike većine svojih vjernika osjećao kao vlastitu i stavio ih je u središte svoje pastoralne vizije. Konferencije latinoameričkih biskupa u Medellínu, Puebli, Santo Domingu i Aparecidi predstavljaju značajne etape i za cijelu Crkvu. I ja sâm, misionar dugi niz godina u Peruu, mnogo dugujem tom putu crkvenoga razlučivanja.
Bog je htio, u svojoj nedokučivoj providnosti, da nam mons. Romero u svojoj posljednjoj nedjeljnoj propovijedi, na dan prije mučeništva, ostavi ovo potresno svjedočanstvo: Već znam da se mnogi sablažnjavaju nad ovim riječima i žele me optužiti da sam napustio propovijedanje evanđelja da bi se uključio u politiku. No ja ne prihvaćam tu optužbu, već se trudim da sve ono na što su nas htjeli potaknuti Drugi vatikanski koncil i skupovi u Medellínu i Puebli, nemamo samo na papirima i teoretski to proučavamo, već da to živimo i pretočimo u ovu konfliktnu stvarnost propovijedanjem evanđelja kakvo treba naš narod. Stoga molim Gospodina tijekom cijeloga tjedna, dok prikupljam vapaj naroda i bol tolikih zločina, sramotu tolikoga nasilja, da mi da pravu riječ za tješenje, za raskrinkavanje, za poziv na pokajanje. I premda sam i dalje glas vapijućeg u pustinji, znam da Crkva čini napore da ispuni svoje poslanje.” (Homilija od 23. ožujka 1980.)
Crkva siromašna i za siromašne
Kada sam, dva dana nakon njegova izbora za Petrova nasljednika, novome papi predao malu sliku msgr. Romera, rekao mi je da je imao sliku voljenoga nadbiskupa u svome uredu u Chiclayu. Ta usklađenost u ljubavi prema siromašnima ogledala se u pozdravnome obraćanju novoga biskupa Rima. Obratio nam se riječima „Mir bio sa svima vama!“, i bez odlaganja nastavio: To je mir uskrsloga Krista – razoružani i razoružavajući mir, ponizan i ustrajan. Dolazi od Boga. Boga koji nas voli sve – bezuvjetno. Još uvijek u ušima čuvamo onaj tihi, ali uvijek hrabri glas pape Franje, koji je blagoslivljao Rim. Papa koji je blagoslivljao Rim davao je svoj blagoslov svijetu, cijelome svijetu, toga uskrsnog jutra. Dopustite mi da nastavim s tim istim blagoslovom. Bog nas voli, Bog vas sve ljubi i zlo neće prevladati. Svi smo u Božjim rukama. Zato, bez straha, ujedinjeni, ruku pod ruku s Bogom i međusobno, idemo naprijed. Mi smo Kristovi učenici. Krist ide ispred nas. Svijet treba njegovu svjetlost. Čovječanstvo ga treba kao most da bi bilo dosegnuto od Boga i njegove ljubavi. Pomozite nam i vi, a onda i jedni drugima, da gradimo mostove – dijalogom, susretima – ujedinjujući se svi kako bismo bili jedan narod, uvijek u miru. (…) Svima vama, braćo i sestre iz Rima, Italije i cijeloga svijeta, želimo biti sinodalna Crkva – Crkva koja hodi, Crkva koja uvijek traži mir, koja uvijek traži ljubav, koja nastoji biti blizu posebno onima koji trpe.
Na tom hodu Crkve koja svoju vjeru živi u Latinskoj Americi i na Karibima, ključan je doprinos svetoga Ivana Pavla II. Želio bih evocirati dva njegova govora: pozdravni govor na susretu biskupa okupljenih u Puebli 1979. i njegovu nezaboravnu katehezu o opciji za siromašne održanu dvadeset godina kasnije, uoči Velikoga jubileja godine 2000., 27. listopada 1999.
U svojoj je poruci biskupe definirao kao učitelje istine (o Kristu, Crkvi i čovjeku), znakove i graditelje jedinstva te branitelje i promicatelje ljudskoga dostojanstva. U tom je kontekstu zatražio da se ima „ispravna kršćanska koncepcija oslobođenja“.
Završni dokument Pueble ponovno zauzima jasnu i proročku preferencijalnu i solidarnu opciju za siromašne, unatoč devijacijama i tumačenjima kojima su neki iskrivili duh Medellína (br. 1134). Kao što znamo, intenzivna rasprava o tome kako tumačiti opciju za siromašne natjerala je da se izraz precizira uzastopnim naglašavanjem da je riječ o evanđeoskoj opciji, preferencijalnoj, ali ne isključivoj ili isključujućoj. Dvadeset godina kasnije, 1999., strasti su se smirile. I kada se Crkva pripremala za proslavu Velikoga jubileja godine 2000., sam papa je bez okolišanja preuzeo opciju za siromašne. Pobudnica Dilexi te to spominje u broju 89.
Valja spomenuti kako je u Aparecidi papa Benedikt XVI. riješio pitanje opcije za siromašne ustvrdívši u svome pozdravnom govoru: Još uvijek si možemo postaviti drugo pitanje: Što nam vjera u ovoga Boga daje? Prvi odgovor je: daje nam obitelj, univerzalnu Božju obitelj u Katoličkoj crkvi. Vjera nas oslobađa izolacije ega, jer nas vodi u zajedništvo: susret s Bogom je, sam po sebi i kao takav, susret s braćom, čin sazivanja, ujedinjenja, odgovornosti prema drugome i prema drugima. U tom smislu, preferencijalna opcija za siromašne implicitno je sadržana u kristološkoj vjeri u onoga Boga koji se osiromašio za nas, kako bi nas obogatio svojim siromaštvom (usp. 2 Kor 8, 9).
Biblijske temelje preferencijalne opcije za siromašne predstavio je sveti Ivan Pavao II. u spomenutoj katehezi iz listopada 1999. Počinje podsjećanjem da se u prvome trenutku mislilo da Bog nagrađuje pravednike na ovome svijetu obilnim bogatstvom i da je siromaštvo božanska kazna. Tu koncepciju ispravljaju proroci. Papa navodi kao primjer proroka Amosa, koji prokazuje one koji „kupuju siromaha za novac, potrebita za sandale“. Poljski papa ističe kako se u Bibliji razrađuje odgovarajuće zakonodavstvo za zaštitu siromašnih, sve do dobro poznatih riječi proroka Izaije: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. (Lk 4, 18-19, usp. Iz 61, 1-2).
Ove riječi imaju posljedice. Ljubav se prije svega izražava očitujući siromašnima Boga kao providonosnoga Oca. To je ono što nazivamo pomoć, odnosno najosnovnija razina opcije za siromašne: dati jesti, piti… Jednostavna pomoć se obogaćuje predanošću za promicanje siromaha. Kinezi to izražavaju razlikom između „dati im ribu“ i „naučiti ih loviti ribu“, to jest tražiti integralni razvoj svake osobe.
Ali ni to nije dovoljno. U završnome dijelu ove kateheze, dodaju se posljednje dvije faze procesa: utjecaj na politike koje se tiču siromašnih i borba za promjenu struktura. Kaže sveti Ivan Pavao II.:
Naviještanje Boga Oca svojoj braći i sestrama nije moguće bez predanosti u izgradnji pravednijeg društva u Kristovo ime. Crkva je oduvijek, posebno kroz svoje socijalno učenje, od Rerum Novarum do Centesimus Annus, radila na rješavanju problema najsiromašnijih. Veliki jubilej 2000. godine mora se doživjeti kao daljnja prilika za duboko obraćenje srca, kako bi Duh mogao nadahnuti nove svjedoke u tom smjeru. Kršćani, zajedno sa svim ljudima dobre volje, moraju doprinijeti, kroz odgovarajuće ekonomske i političke programe, onim strukturnim promjenama koje su toliko potrebne da bi se čovječanstvo izvuklo iz pošasti siromaštva (usp. Centesimus annus, 57).
Ovi su prijedlozi široko razrađeni u pobudnici Dilexi te (vidanuevadigital.org; fratellanza.net).