Foto: © KNA/Vatican Media/Romano Siciliani (ilustracija)
José Francisco Gómez Hinojosa
Nije me iznenadilo kada su papu Franju nazivali komunistom, nakon njegovih izjava u Evangelii Gaudium, Laudato si’ i osobito u Fratelli tutti. Takve optužbe stizale su iz konzervativnih krugova u Sjedinjenim Američkim Državama, koji su u svakoj društvenoj izjavi Katoličke crkve uvijek vidjeli bauk Marxa i Engelsa – onaj isti koji je, prema poznatoj rečenici, „kružio Europom“ krajem XIX. stoljeća. Njegovi kritičari obično bi zaključili optužbom koja im se činila najtežom i najpogrdnijom: „on je latinoamerički teolog oslobođenja“.
Ali, ono što me doista iznenadilo jest da se sada taj isti epitet pripisuje papi Lavu XIV., povodom nedavno objavljene pobudnice Dilexi te. No, za razliku od napada na Bergoglija, koji su dolazili iz najtvrđih poslovnih i političkih krugova Sjedinjenih Država, ovaj se put taj naziv upotrebljava – pohvalno.
Naime, dvije publikacije koje su mu to priznanje pridale – America Magazine, časopis isusovaca, i The New Republic, orijentiran prema takozvanoj „trećoj opciji“, odnosno ekonomiji koja se protivi i neoliberalizmu i socijalizmu – spadaju u krug umjereno lijevih glasila.
America ističe da je jasno prepoznatljiv latinoamerički utjecaj u tekstu, s obzirom na misijsko djelovanje mons. Prevosta Martíneza u Peruu, koje mu je dalo duboku osjetljivost za socijalni nauk Crkve u Latinskoj Americi.
The New Republic pak prikazuje dokument kao priznanje teologiji oslobođenja, pa čak i kao „trijumf“ te teološke struje unutar suvremenog katolicizma, one iste koja je nekoć bila oštro kritizirana od strane Wojtyle i Ratzingera.
A ipak, iako se taj pridjev može tumačiti kao kompliment, s obzirom na narav tih publikacija, Lav XIV. ne pripada tom krugu teoloških mislilaca, niti se u samoj apostolskoj pobudnici izrijekom spominje teologija oslobođenja.
Što se, dakle, događa? Kad god crkveno učiteljstvo preuzme na sebe zauzimanje za siromašne, kad progovori protiv „ekonomije koja ubija“, kad podsjeti da je „opciju za siromašne“ stalna nit u povijesti spasenja, i kada pozove na uklanjanje strukturalnih uzroka siromaštva – sve to, što je u samoj srži evanđeoskog navještaja, često se automatski svrstava pod „teologiju oslobođenja“, i to gotovo uvijek u negativnom smislu.
Nadati se, međutim, da se poruka ove pobudnice neće primati kroz naočale ideološke konfrontacije, nego s otvorenošću prema njezinim prijedlozima – koji, kao što se navodi u br. 79, spajaju literarnu ljepotu, teološku dubinu i pastoralnu osjetljivost:
„Ne radi se o tome da mi [siromašnima] ‘donesemo’ Boga, nego da ga kod njih susretnemo… Kada se Crkva sagiba da brine o siromašnima, tada ona poprima svoj najuzvišeniji način postojanja.“
Poticaj na razmišljanje
Dvije poznate latinoameričke teologinje, Brazilka María Clara Bingemer i Kolumbijka Consuelo Vélez, imaju različita mišljenja o tome kako će papa iz Sjeverne Amerike s peruanskim korijenima pristupiti temi žena u Crkvi. Prva gleda s nadom, druga sa skepsom. Sasvim je razumljivo da ovako osjetljivo pitanje pobuđuje raznolike, pa i suprotne poglede. Zanimljivo će biti promatrati u narednim godinama hoće li se doista dogoditi veće otvaranje i uključivanje žena u život i poslanje Crkve (vidanuevadigital.com; fratellanza.net).