Foto: © KNA/Lukas Barth
José Carlos Enríquez Díaz
U davnim pejzažima moga djetinjstva još postoji sjećanje na one mise iz pretkoncilskih dana. Svećenik, leđima okrenut narodu, mrmljao je na latinskom, a majka me utišavala dok sam u sebi prigovarao: „Ništa ne razumijem!“ Bio je to čin koji se više doživljavao kao obveza nego kao susret, obred koji je isključivao laike, one koji nisu znali latinski, one koji su samo željeli osjećati da pripadaju. Zajednica je bila tu, da, ali odvojena, kao da Bog govori samo oltaru, a ne srcima svoga naroda.
Zato su Drugi vatikanski koncil i njime nadahnute reforme donijeli svježi zrak. Misa se otvorila jeziku naroda, svećenik je okrenuo svoje lice prema nama, riječ je postala bliska. One prve mise na narodnim jezicima bile su poput blagdana, pravih bratskih susreta, gdje je razlomljeni kruh imao okus evanđelja i bratstva. Sjećam se prijatelja misionara klaretinca s kojim sam poslije mise znao piti kavu i razgovarati. Govorio bi mi: „José Carlos, ovo vrijedi više nego misa.“ I razumio sam: bratstvo je euharistija pretočena u život, oltar prenesen na stol susreta, gdje Duh puše kroz smijeh i povjerenje.
Ovih dana, međutim, gesta Lava XIV, koji je dopustio kardinalu Raymondu Burkeu da slavi tridentsku misu u Bazilici sv. Petra, čini se da ponovno otvara ranu koja nije zacijelila. Tradicionalisti slave, sretni što se vraća njihova estetika misterija, tamjana i distance. Ali što je s narodom? S onima koji su se zahvaljujući Koncilu ponovno osjetili dijelom zajednice? Nije li to korak naprijed i tri unatrag? Liturgija se ne može pretvoriti u pozornicu moći niti u utočište za nostalgičare svetoga na latinskom.
Papa zna da misa nije samo obred, nego i zajedništvo; nije samo ljepota, nego i zauzetosti. Ipak, otvaranjem vrata prošlosti, riskira da se vjernost zamijeni povlačenjem. Jer vjera se ne čuva naftalinom, nego toplinom susreta, kruhom koji se dijeli i riječju koja se razumije. Crkva nije muzej simbola, nego živo tijelo u pokretu, pozvano hoditi s muškarcima i ženama svoga vremena. Duh se ne odijeva u čipku, nego u čovječnost. Bog, koji uvijek govori srcu, radije bira stol prijatelja nego mramorni oltar.
Nedavno preminuli španjolski teolog José María Castillo običavao je podsjećati da misa ima smisla samo ako se pretvori u slavlje života, a ne u ponavljanje praznih obreda. Za njega, sveto nije bilo u gesti, nego u srcima onih koji je žive. Govorio je da „vjera, ako se ne utjelovi u bratstvu, postaje religijska ideologija“ – i bio je u pravu. U svakoj misi, bitan nije ni latinski ni tamjan, nego susret među jednakima, svijest da smo zajednica, čudo da kruh jednoga postaje kruh sviju.
Drugi poznati španjolski teolog, Xabier Pikaza, naglašava da je euharistija veliki znak zajedništva i predanja, a ne razdvajanja. „Razlomljeni kruh simbol je Boga koji se daje razlomiti da nahrani život svijeta“, kaže Pikaza. A sa svojom kastiljskom ironijom dodaje: „Ponekad izgleda kao da neki više vjeruju u misu nego u evanđelje.“ Vraćanje tridentskoj misi, prema Pikazi, znači zaboraviti da je Isus ustanovio euharistiju za skromnim stolom, ne u katedrali; među prijateljima, ne među korovima i plaštevima.
Možda smo zaboravili, ili neki žele zaboraviti, da Isus nije ustanovio misu u hramu, nego u kući, oko stola prijatelja. Nije bilo tamjana, ni poslužitelja, ni gregorijanskog pjevanja; bilo je kruha, vina i dubokog razgovora. Ako je početak euharistije bio bratska večera, zašto je danas pretvaramo u krutu ceremoniju u kojoj se jedva pogledamo? Gdje je nestao zagrljaj, osmijeh, pogled suputnika koji dijele vjeru kao što dijele kruh?
Misa nije muzej, nego svakodnevno čudo. To je zajednica koja se prepoznaje, ohrabruje i obvezuje da nastavi ljubiti u svijetu koji se hladi. I to, iako nije više na latinskom, i dalje ostaje sveto. Jer Duhu ne trebaju prevoditelji.
Ponekad pomislim, možda s trunkom ironije, da bi neki čuvari tradicije željeli vratiti se u katakombe, ali s klima-uređajem i električnim svijećama. Očarani su sjenom, ali se boje svjetla. A ipak, kršćanstvo je rođeno iz praznog groba, ne iz zatvorenog oltara. Zato, nasuprot odjecima latinskog koji ponovno odjekuju u sv. Petru, radije slušam smijeh malih zajednica, improvizirane pjesme, gledam kruh koji se lomi nespretno, ali s ljubavlju. Ondje Evanđelje i dalje živi u svom najčišćem obliku: u susretu.
Nadam se da će papa Lav XIV. svojom mudrošću i vjerom razumijeti da dopuštanje tridentske mise nije samo estetski ustupak, nego znak. A znakovi u Crkvi nikada nisu nevini. U međuvremenu, zahvalimo glasovima teologa poput Castilla i Pikaze, koji nas neprestano podsjećaju da je liturgija bez bratstva samo buka, a vjera, kad se udalji od naroda, samo puki ritualizam.
Jer na kraju – i to sam doista naučio između kave i smijeha od svog prijatelja klaretinca – najbolja misa je ona nakon koje nitko ne ostaje sam. A takva, vjerujte mi, ne treba ni tamjan ni latinski, već samo ljubav, kruh i zajedništvo (religiondigital.org; fratellanza.net).