Foto: © KNA
Terence Sweeney, America Magazine
Nimalo ne zavidim papi Lavu XVI. koji odlučuje o tome kako pristupiti oprečnim papinskim dekretima o slavljenju mise tridentskog obreda. Njegovi prethodnici, papa Benedikt XVI. i papa Franjo, imali su bitno različite pristupe liturgijskoj reformi. Lav sada treba pronaći put između ove dvije opcije i pritom odrediti koji je put načelo ispravan.
U čemu je problem? Motuproprij pape Franje Traditionis Custodes i motuproprij pape Benedikta Summorum Pontificum nude oprečna tumačenja o liturgiji. Pored toga što se mora nositi s tendencijama koje su u suprotnosti sa stavovima magisterija, a koje se često nalaze u liturgijski tradicionalističkim katoličkim zajednicama, Lav mora odlučiti koji motuproprij najbolje izražava jedinstvo molitve i vjere u Crkvi. To je težak izbor, ali i jedno od ključnih pitanja njegova pontifikata. Cilj je osigurati da se pravilo vjere i pravilo molitve (lex credendi et lex orandi) međusobno obogaćuju, tako da nema raskoraka između načina na koji molimo i onoga u što vjerujemo, i obratno.
Liturgija koju je papa Pavao VI. uveo nakon Drugoga vatikanskog koncila za Benedikta je bila redoviti obred, odnosno standardni izričaj lex orandi Crkve; tridentinski obred, koji uglavnom slijedi katoličku liturgijsku praksu prije Koncila, bio je izvanredni (u smislu ne-standardni) izričaj. Ali oba su bila izrazi tog pravila molitve, a time i pravila vjere. Za papu Franju, reformirani obred Pavla VI. “predstavlja jedinstveni izričaj lex orandi Rimskog obreda.” Franjo je napisao da postoji «”jedna jedina i ista molitva” koja izražava jedinstvo Crkve. To jedinstvo namjeravam ponovno uspostaviti u cijeloj Crkvi Rimskog obreda».
Drugim riječima, za Franju ne postoji izvanredni izričaj lex orandi; postoji samo jedan Rimski obred i njegov jedan jedinstveni izričaj. Naprotiv, Benedikt je smatrao da “ova dva izričaja lex orandi Crkve ni na koji način neće dovesti do podjele u lex credendi (pravilu vjere) Crkve; jer su to dva oblika jednog Rimskog obreda”. Za Franju, pak, daljnje slavljenje izvanrednog oblika vodi do podjele zato što on u svojem lex orandi nedovoljno izražava lex credendi Crkve.
Jedinstveni obred
Naravno, papa Benedikt je bio u pravu govoreći da “ono što su prethodne generacije držale svetim, ostaje sveto i uzvišeno i za nas.” Stoljećima se izvanredni obred koristio u slavljenju svete misne žrtve, obogaćujući živote svetaca i grešnika kroz mnoga stoljeća. Pa što bi onda moglo biti sporno u njegovu daljnjem slavljenju?
Prije svega, ne čini se da je Drugi vatikanski koncil niti Pavao VI. imao namjeru stvoriti dva izričaja Rimskog obreda. Naprotiv, Koncil je pozvao na reformu i obnovu Rimskog obreda, koju je Pavao VI. proveo. Zbog toga tridentski obred, kako je napomenuo Benedikt, “nikada nije bio pravno ukinut”. Da je bio ukinut, to bi značilo da postoje dva obreda: jedan koji više nije dozvoljen i drugi koji je dozvoljen. U stvarnosti postoji samo jedan obred – u neobnovljenom i obnovljenom obliku.
Zbog toga je Franjo citirao Pavla VI. kad je govorio o “jedinstvenoj molitvi”. Franjo je upravo zato rekao da “tko god želi pobožno slaviti prema ranijim oblicima liturgije, može u obnovljenom Rimskom misalu, prema Drugom vatikanskom koncilu, pronaći sve elemente Rimskog obreda.” Ono što tradicionalni katolici ponekad nazivaju “misa svih vjekova” zapravo jest misa Drugog vatikanskog koncila, jer je riječ o jedinstvenom obredu koji je tijekom povijesti Rimske Crkve bio povremeno reformiran, a posljednji put na Drugom vatikanskom koncilu.
Koncilski oci (uključujući i budućeg papu Benedikta) vjerovali su da tridentski obred treba reformu i obnovu. Cilj nije bio imati dva obreda, nego produbiti i obogatiti jedan jedini obred Rimske Crkve.
Na sliku Božju
Treba imati na umu da je liturgijska obnova bila utemeljena na obnovi filozofije koju Crkva ima o ljudskoj osobi, kao i na obnovi ekleziologije.
Drugi vatikanski koncil donio je nauk o prirodi Crkve, razvio razumijevanje dostojanstva ljudske osobe i obnovio krsni poziv laika. Zasnovan manje na neotomističkim kategorijama, a više na spoznaji da smo svi rođeni kao “njegova slika, njemu slični”, imago Dei, “Gaudium et Spes” i “Dignitatis Humanae” govore da je čovjek usmjeren na Boga i obdaren sposobnošću za sjedinjenje s Bogom (sposobnost koja se ostvaruje samo Božjim darom). Stoga se svako ljudsko biće, svi ljudi, mogu razumijeti samo u svjetlu osobe Isusa Krista. “Lumen Gentium” nadalje kaže da čovjekov poziv na svetost nije ograničen samo na kler i redovništvo, nego da su svi kršćani pozvani na svetost.
Ovakvo shvaćanje ljudske osobe i značaja krštenja podrazumijeva da laici, kako uči “Apostolicam Actuositatem“, “sudjeluju u Kristovoj svećeničkoj, kraljevskoj i proročkoj službi”, te stoga imaju svoj vlastiti udio u poslanju cijelog Božjeg naroda”. Prema tome, cijelu Crkvu trebamo gledati kao Tijelo Kristovo u kojem sudjeluje svaki član; stoga “nijedan dio koji tvori živo tijelo nije sasvim pasivan, nego ima udjela u funkcijama i u životu tijela”. Laici nisu samo objekti djelovanja; oni su aktivni sudionici u životu Crkve – u njenom služenju, svjedočenju i bogoslužju. Ovaj “život sjedinjenja s Kristom u Crkvi hrani se duhovnim sredstvima koja su zajednička svim vjernicima, a napose aktivnim sudjelovanjem u svetoj liturgiji”.
Iz ovog produbljenog i proširenog shvaćanja ljudskog poziva i značenja krštenja, proizlazi i produbljeno i prošireno sudjelovanje u liturgiji. Tako je Koncil u “Sacrosanctum Concilium” izjavio: “U obnovi i promicanju svete liturgije, ovo puno i aktivno sudjelovanje sveg naroda jest cilj koji treba uzeti u obzir prije svega drugog. Ovo “prije svega drugog” podsjeća nas da je sudjelovanje laika primarna svrha obnovljene liturgije.
Koncilski oci koji su se bavili liturgijskom reformom bili su duboko zabrinuti što su u tridentskom obredu laici često bili u opasnosti da budu, kako navodi “Sacrosanctum Concilium”, “stranci i tihi promatrači”. Naravno, mogli su sudjelovati svojom osobnom, unutarnjom sabranošću, ali čovjekovo sudjelovanje nije samo nešto unutarnje. Ono treba biti potpuno, aktivno i svjesno, te se stoga ostvaruje riječima, kretnjama i prihvaćanjem. Dok tridentski obred ništa ne govori o kretnjama ni o sudjelovanju laika, obred koji je proglasio Pavao VI, poziva nas da dušom i tijelom sudjelujemo liturgijskom činu kojeg prinosimo zajedno sa svećenikom. Lex orandi suvremene liturgije izražava lex credendi ekleziologije Crkve i njezine teologije laika. Tridentski obred to ne čini, barem ne tako očito. Slaviti misu po ovom drugom, znači nedostatan čin bogoslužja koji nedostatno odražava učenje Crkve.
Ono što najviše karakterizira redovni oblik liturgije jeste njeno prošireno shvaćanje sudjelovanja u otajstvu svete mise koji usklađuje dva bitna aspekta: “euharistijsku žrtvu Njegova Tijela i Krvi” i “pashalnu gozbu na kojoj se Krist blaguje.” Gozba poziva da na njoj svi sudjeluju s domaćinom; stoga svoju žrtvu suobličujemo sa svećenikovom, sudjelujući u gozbi kroz prinos darova, znak mira, pričešćivanje pod obje prilike i obrednim pokretima našeg tijela. Zbog toga su koncilski oci učili da je puno, aktivno i svjesno sudjelovanje nezamjenjivi izričaj lex orandi, koji odražava istinsko značenje pripadnosti Božjem narodu okupljenom oko “žrtvenog oltara” koji je ujedno i “stol Tijela Gospodnjeg”.
Razvoj crkvenog nauka nikada nije prekid, nego obogaćenje tradicije. Zato je papa Franjo objavljivanjem “Traditionis Custodes” služio očuvanju tradicije, čuvajući njen puni izričaj.
Sada Lav treba preuzeti ovu ulogu čuvara. Ako “Summorum Pontificum” i “Traditionis Custodes” daju različita shvaćanja lex orandi rimskog obreda, onda Lav jednu od njih treba potvrditi kao ispravno razumijevanje i time razriješiti značajne podjele u Crkvi.
Uključivanje tradicionalnih elemenata
Leo bi mudro postupio kad bi “Traditionis Custodes” provodio na pastoralno osjetljiv način, ali i na način koji potvrđuje liturgiju kakvu danas slavi velika većina katolika. Pritom bi trebao zatražiti od biskupa da potvrde osnovnu ideju koja zapravo dolazi od tradicionalista u Crkvi: suvremena liturgija treba više sabranosti i usmjerenosti na transcendentno. Slažem se s tradicionalnim katolicima da su te dimenzije bile prečesto zanemarene u načinu na koji su mnogi slavili reformiranu liturgiju. Potrebno nam je istinsko tradicionalno slavlje suvremenog misnog obreda.
Kako to postići? Prvo, redovni oblik mise trebao bi značajnije uključiti latinski jezik u svoj izričaj. Pojedine molitve Rimske tradicije na latinskom ostaju bitni izraz našeg jedinstva i univerzalnosti, posebno Sanctus, Angus Dei, Gloria i Pater Noster. Mogli bi ih moliti zajedno na latinskom.
Drugo, za slavljenje mise valjalo bi dati prednost uporabi Rimskog kanona (Euharistijske molitve br. 1). Iako je uvođenje četiriju euharistijskih kanona bio veliki dar reforme Drugog vatikanskog koncila, koji je omogućilo slavljenje mise za različite prilike, nema ništa loše u tome da se za normu uzme ovaj kanon koji najpotpunije utjelovljuje liturgijsku tradiciju Crkve.
Treće, slavlje euharistijske molitve ad orientem može se prihvatiti kao jedna bogata liturgijska mogućnost. Isto tako, trebalo bi potaknuti župe u kojima se tridentski obred dosad slavio opcionalno, da u potpunosti slave redovni oblik mise, ali na latinskom, ad orientem i s mnogim estetskim obilježjima koja doista uzdižu um i srce k Bogu.
Četvrto, brojne liturgijske zlouporabe koje u župama prolaze neopaženo treba izričitije osuditi i ukloniti. To je također važno pitanje i njime se treba baviti.
Provedbom Traditionis Custodes uz ove pastoralne naglaske, Lav bi se mogao pokazati kao pastir onih koji su privrženi tridentskom obredu i time potvrditi da su i oni predani katolici. Svećenike bi mogao potaknuti da budu osjetljivi na dobre nakane iz kojih proizlaze težnje tradicionalnijih vjernika i na taj način izbjegnu podvajanje.
Papino poslanje je, između ostaloga i u tome da čuva tradiciju i osigurava jedinstvo. Da bi to postigao, papa Lav XVI. morat će pomiriti liturgijske podjele koje su nastale tijekom prethodna dva pontifikata i među samim katolicima. Neće to biti lak zadatak, ali vjerujem da je on pravi čovjek koji može bdjeti nad puninom onoga što nam je predano, te na taj način doprinijeti potpunijem jedinstvu naše molitve i vjere (americamagazine.org; fratellaza.net).