Foto: © KNA (ilustracija)
Razgovarao: Rubén Cruz
Meksička redovnica Teresa Maya, iz Družbe Milosrdnica Utjelovljene Riječi, održala je 11. listopada razmatranje o miru pred 16.000 redovnika i redovnica okupljenih u Rimu u sklopu Jubileja posvećenog života. Bivša predsjednica Konferencije viših poglavarica Sjedinjenih Američkih Država (LCWR) u ovom razgovoru produbljuje temu o tome kako su posvećene osobe pozvane biti tvorci mira.
– Kada osoba ima poziv, pita li se: „Zašto ja?“
Naravno. Jer tko može posve poznavati posvećeni život, posebno u drugim dijelovima svijeta. Ja sam na koncu pristala jer mi je davno jedna mudra sestra rekla: „Tere, imaš poziv, idi, ali ostavi jednu nogu pred vratima da mogu ući i druge.“
– Usred tolikih ratova i sukoba koji pogađaju svijet, može li se danas biti hodočasnik nade?
Upravo u ovako nasilnom svijetu moramo biti hodočasnici nade. Ne zato što ćemo vidjeti razrješenje nasilja, nego jer vjerujemo da se naši mali doprinosi pridružuju zajedničkom naporu obrane ljudskog dostojanstva i sve vidljivijeg prisustva kraljevstva Božjega. Ono što moramo prihvatiti je da plodovi nikad ne dolaze odmah.
– Ponudili ste redovnicima i redovnicama refleksiju o miru. Ne želim zvučati katastrofično, no je li mir danas tek nedostižan san?
Napast osjećaja nemoći vrlo je jaka. Ali svaki napor za mir vrijedi. Bog je stvarao u kaosu. Molimo za Božju strpljivost i za njegovu tihu, djelotvornu i trajnu prisutnost. Mene nadahnjuje pokret za građanska prava u SAD-u. Činimo svoj dio, ali u duhu vjere.
Zima zvanja
– Kako svaki redovnik može u svakodnevici ostvariti onaj „razoružani i razoružavajući mir“ o kojem govori Lav XIV.?
Moramo postati zajednice prakse. Trebamo donijeti karizmu u vlastite domove: stvarati ozračje mira, pomiriti se s vlastitim povijestima, s mjestima gdje smo možda bili suučesnici nepravde. Učiti se asertivnoj komunikaciji, gledati sukob kao dio kulture susreta u različitosti. Potom, širiti svoj utjecaj ondje gdje živimo: biti prisutnost, kvasac, sjeme. A ja bih dodala: i „dobar šafran“!
– Nakon vašeg iskustva upravljanja u vlastitoj kongregaciji i u LCWR-u, koji su danas izazovi posvećenog života?
Usuditi se biti mali, krhki i ranjivi; njegovati istinsku suradnju na svim razinama; uključivati se u mreže koje čine dobro i vjerovati u dostojanstvo svakog krštenika, ostavljajući iza sebe svaki osjećaj iznimnosti i privilegije.
– A s obzirom na smanjenje broja posvećenih osoba, ima li razloga za nadu?
Naravno, prije svega jer vjerujemo u uskrsnuće. Smrt nije kraj. Znati umirati s vjerom i međusobno se pratiti svjedočanstvo je u društvu koje odbacuje starost. No, osim toga, smisao karizme nije samo broj redovnica, nego poslanje i kraljevstvo Božje. A to se poslanje umnožilo zahvaljujući laicima koji s nama surađuju. A njih često zaboravljamo ubrojiti. Vraćam se na šafran: američki sociolog John Paul Lederach kaže da nam ne treba „kritična masa“, nego „kritični kvasac“. Dovoljno nas je za ono što Bog danas od nas traži jer ovo je drugo vrijeme.
Papinstvo Lava XIV.
– Kojim bi putovima danas trebao ići posvećeni život?
Moramo odgovarati na ključne ljudske potrebe, koje su različite u raznim dijelovima svijeta: razvijati kulturu i etiku, što uključuje digitalno okruženje i umjetnu inteligenciju; zatim prostori migracija i pastoral ljudi u pokretu; te duhovna i transcendentalna dimenzija ljudskog života, koja traži obnovljenu posvećenost, jer ljudi traže smisao.
– Je li činjenica da su posljednja dvojica papa redovnici neki znak?
Ne treba generalizirati. Ali nadam se da to znači da razlike između dijecezanskog i redovničkog klera polako zacjeljuju. I nadam se da nam to pokazuje sve sinodalniju, u kojoj su sve karizme potrebne i dobrodošle.
– Kako doživljavate prve korake pontifikata Lava XIV.?
Kao pontifikat jedinstva: Papu koji gradi mostove i sa zahvalnošću nosi svoje misionarsko iskustvo.
– Posljednjih godina Crkva promišlja o tome kako ostvariti sinodalnost i izbjeći klerikalizam…
Kad bismo barem „bježali“ od klerikalizma – to bi značilo da idemo brzo! Ali sinodalnost nam barem pokazuje izlaz iz klerikalne Crkve. Promjena kulture traje, ali je već započela.
– Što posvećeni život može naučiti iz vlastite prošlosti za budućnost?
Može učiti iz svojih uspjeha: traganja, avanture, rizika, predanosti i duhovnosti usredotočene na Isusa. Ali i iz svojih pogrešaka: sporih birokracija, prikrivanja, strahova i samodostatnosti.
– Redovnički život sve više teži međukongregacijskom zajedništvu…
Da, međukongregacijska suradnja, umreženost i sinodalni rad nužni su kako bi se hranila nada. Trebamo ekosustave koji promiču mir. Što više veza uspostavimo, to će otpornost protiv prijetnji miru biti jača.
– Koje bi korake posvećeni život trebao poduzeti kako bi napredovao u zajedničkom poslanju?
Trebamo priznati da ništa nema veću dostojanstvo od krštenja. Prihvatiti da su svi darovi pozivi od Boga i nastaviti dijeliti našu karizmu s laicima.
– Hoćemo li vidjeti đakonise za pontifikata Lava XIV.?
Samo Bog zna! No vidjet ćemo žene na položajima autoriteta, vidjeti ćemo sinodalne žene i Crkvu koja je raznolika (vidanuevadigital.com; fratellanza.net).