Foto: © KNA (ilistracija)
s. Lucía Caram
Ovih smo dana slavili svetkovinu Svih svetih i prisjećali se onih koji su nas pretekli na putu. Molili smo za naše pokojne, za one koji već počivaju u naručju milosrđa. I, kao svake godine, Evanđelje nam je stavilo pred oči istinu pred kojom nema glume: Isus se poistovjećuje s gladnima, žednima, utamničenima, golima, bolesnima, migrantima, napuštenima (usp. Mt 25). Ne kaže: „Ja sam poput njih“, nego: „To sam ja – Sve što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“
Nema bijega ni pobožnih tumačenja koja bi ovo ublažila. Evanđelje nije ukras. Nije tamjan. Nije ugodna emocija uz lijepu pjesmu. Evanđelje je tijelo, povijest, krv, rana, razlomljeni kruh, pružena ruka. Isus nije ostao u hramu; otišao je na periferiju. Nije odlazio na seminare da bi se osjećao dobro i odvojio od stvarnosti. On je dotaknuo gubavca. Hodio je s posljednjima.
U posljednje vrijeme često čujem kako se govori o ponovnom oživljavanju vjere. O, kad bi barem bilo tako! No dopuštam si sumnju kad vidim da najviše raste duhovnost zatvorena u sebe: koja dira emocije, koja rasplače, koja diže ruke – ali ne pokreće noge, ni ruke, ni srce da bi se pošlo prema bratu. Ako vidite kršćane koji su ganuti, ali nisu zauzeti, ako ne služe… oni nisu kršćani. Jer kršćanin koji ne služi – izdaje.
Zabrinjava me, i to kažem sa žalošću, kada vidim mnoštva mladih kako pjevaju Isusu, a ne vidim ih ondje gdje Isus doista jest: u redovima pučkih kuhinja, u socijalnim centrima, po hodnicima bolnica, u prihvatilištima, na bojnim poljima i na migrantskim rutama. Kada pozivamo na volontiranje – gdje su tada ti vjernici? Kad molimo za deke za one koji se smrzavaju u ratu koji svijet želi zaboraviti – tko prvi odgovara? Najčešće to nisu „crkveni pokreti“ ni mladi puni pjesama, ritma i zastava. Najčešće su to jednostavni ljudi, bez velikih nagovora, bez teologije, bez pozornice. I to bi nas, barem, trebalo zabrinuti.
Jakovljeva poslanica to kaže bez oklijevanja, bez uljepšavanja: „Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću ti svojim djelima pokazati svoju vjeru.“ (Jak 2,18) Vjera Isusova se utjelovljuje. Vjera Isusova se širi ulicom. Vjera Isusova otvara novčanik, otvara kuću, daruje vrijeme, daruje život. Ako ne dira naš novčanik, ako nas ne uznemiruje, ako nas ne izvlači iz ugodnosti, ako nas ne tjera da iziđemo – to nije vjera. To je samopomoć prerušena u religiju.
Sveci nisu bili savršeni, ali su bili hrabri. I znali su da vjerovati evanđelju znači kleknuti pred Bogom, ali i uspraviti se pred patnjom brata. Zato, kad danas govorimo o vjeri, ne možemo ne pitati: gdje je Krist danas? I drugo, još opasnije pitanje: gdje sam ja?
Ako drugi vide stvari drukčije, poštujem to. Svatko će učiniti svoje razlučivanje i položiti račun za svoj život pred Bogom. Ovo je moje gledište, i govorim iz onoga što vidim, što živim i što mi svakodnevno ranjava srce. Ali ako netko misli drukčije – neka kaže, neka podijeli, da razgovaramo o tome. Jer evanđelje se ne brani iz rovova: ono se živi hodeći zajedno (religiondigital.org; fratellanza.net).