Foto: © Mala sestra Magdalena (arhivska)
Drugi vatikanski koncil pokazao je veliku različitost unutar Crkve. Biskupi sa svih kontinenata raspravljali su o situacijama u kojima se nalaze njihovi narodi i neki od njih su izrazili želju da se mjesna Crkva više zauzme za siromašne i obranu njihovih prava. Nakon Koncila na različitim kontinentima, polazeći od konkretnih situacija represije, razvija se teološka refleksija i tako 1968. godine u Južnoj Americi nastaje teologija oslobođenja.
Iste godine, svi biskupi tog kontinenta u Medellinu donose odluku o “preferencijalnoj opciji za siromašne”, što znači jasno zauzimanje za poštivanje prava najsiromašnijih.
Mala sestra Magdalena osjetljiva je na ovo buđenje svijesti, te potiče male sestre, koje bilo gdje u svijetu žive u situacijama represije, da i one reagiraju protiv nepravde:
- ohrabruje nas da ostanemo vjerne vlastitim uvjerenjima i da za njih svjedočimo
- da naš poziv na malenost i skrovitost ne koristimo kao izgovor za pasivnost i kukavičluk pred bilo čime što može narušiti poštovanje i ljubav koje dugujemo svakom ljudskom biću
- da ne dopuštamo da se pred nama neopravdano osuđuje bilo koja rasa, narod ili osoba
- da pritom sačuvamo žarku želju za jedinstvom, da ljubimo i ostanemo malene, ne gubeći radost koja oko nas treba zračiti Ljubav našega “Ljubljenog Brata i Gospodina”
Zauzimati se, ali nenasilno
Tijekom cijele 1972. godine mala sestra Magdalena, u dijalogu s malim sestrama Latinske Amerike, nastoji pronaći stav koji bi mogle zauzeti pred nepravdama i nasiljem. Evo što o tome piše:
Treba odlučno stati na stranu siromaha, na stranu onih koji su potlačeni, prezreni, ali nikada u vidu bilo kakvog nasilja prema bilo kome. Nasilje treba usmjeriti protiv zla, protiv tlačenja siromašnih od strane bogatih, ali nikada ne usmjeravati nasilje protiv bogatih. To je naš apsolutno neupitni stav.
Naš poziv ne dopušta nam nikakav vid nasilja prema ikome na svijetu. Imamo druge načine djelovanja: možemo nastojati da oko nas, s ljubavlju, pomognemo u formiranju mišljenja. Koliko puta sam rekla da bi bogataši trebali otići i vidjeti što se dogodilo iza “Željezne zavjese”. Društvene nepravde su glavni uzrok svake revolucije. Bolje bi bilo s drugima podijeliti dragovoljno, nego biti lišen svega i ubijen. […]
Dok trpite s onima koji trpe, ostanite mirne, budite prema njima pune razumijevanja i ljubavi.
Nekoliko dana kasnije, odgovara na pismo jedne male sestre s tog kontinenta:
Jako dobro razumijem u kakvoj se situaciji nalaze male sestre u Južnoj Americi, zato mi je drago što si se javila da neke stvari razjasniš sa mnom.
Da, radnički svijet, svijet siromaha mora se osloboditi tlačenja i nepravde. Da, trebate stati na njihovu stranu protiv nepravde, ali ne i protiv onoga tko je čini, jer biste time izdali svoj poziv na sveopću ljubav. Ne možete prekinuti veze s niti jednom sredinom…. Možete ih prekinuti s devijacijama, s nepravdama, to da, ali ne i s ljudskim bićima. Naš poziv je u tom pogledu vrlo zahtjevan.
Ali ako oko vas drugi smatraju da će jedino sila (da ne kažem nasilje) okončati društvene nepravde, nije na vama da sudite. […]
Ne dopustite da vas zahvati zlo. Ponizno prihvatite da niste shvaćene. Ljubite Gospodina svim srcem. Ljubite svoju braću i sestre. Služite im. U vašoj četvrti, priskačite u pomoć onima koji trpe, ali nemojte se okrenuti protiv ikoga na svijetu … protiv zla, da.
Budite one koje donose malo blagosti i radosti u taj svijet koji toliko trpi.
Trajno zaokupljena ovim pitanjem, obraća se i malim sestrama u Tre Fontane [generalna kuća Bratstva Isusovih malih sestara u Rimu]: Ne treba nam se spočitavati da nismo stale na stranu siromašnih i potlačenih. Mi zauzimamo stranu tako što sa siromašnima živimo. Raditi u tvornici, stanovati u kamp prikolici, na splavu i u favelama, samo po sebi predstavlja odmak od svijeta bogatih…
I nastavlja:
Svaki put kad sam bila svjedok neke nepravde, oštro sam reagirala, riječju i djelom. Ne smijete se bojati nešto reći samo zato što vam ja stalno govorim o blagosti. Da, treba njegovati blagost, ali treba oštro reagirati ako vidite da se pred vama maltretiraju maleni i siromašni.[…]
U tim godinama nakon koncila, Tre Fontane sve više postaje mjesto susreta otvoreno cijelom svijetu […]. Uz mnoge, pomalo izuzetne posjetitelje, tu su i oni koji u Tre Fontane dolaze redovno, posebno nekoliko mladih i manje mladih ljudi s velikim problemima. Mala sestra Magdalena svakoga od njih poznaje po imenu i prima ih s osobitom pažnjom. Za njih uvijek pronađe vremena, što izgleda kod nekih malih sestara ponekad izaziva tračak ljubomore!
Sedamdesetih godina među njima je bilo i mnogo mladih hipija. Mala sestra Magdalena, zabrinuta zbog njihove marginalizacije, pismom se obraća papi Pavlu VI:
Kako je moguće da stotine tisuća mladih lutaju stranputicama zato što u Katoličkoj crkvi nisu naišli na razumijevanje i ljubav koja im je potrebna… ili barem ne u dovoljnoj mjeri. Trebalo bi da Gospodin podigne svece koji će živjeti među njima…
Zar Gospodin ne bi imao samilosti prema tom mnoštvu mladih ljudi koji žeđaju za autentičnim i apsolutnim?
Traži načina da s njima uđemo u kontakt u Provansi – Saintes-Maries-de-la-Mer gdje su prilično brojni, i u Rimu – na stepenicama crkve Trinità dei Monti, jednom od njihovih sastajališta.
[…]
Za vrijeme putovanja kroz bivšu Jugoslaviju, mala sestra Magdalena susrela je strica jedne male sestre Vijetnamke, uvjerenog komunistu, koji je u Zagrebu studirao medicinu:
Rekao je da mu je drago što me je upoznao, odgovorih mu da je to obostrano. Osjetilo se da ga je dirnula obiteljska atmosfera u bratstvu. Napomenula sam mu da smo tu oko njega iz različitih zemalja: Sjedinjenih Američkih Država, Francuske, Švicarske, Vijetnama, Jugoslavije, da među nama vlada sestrinska ljubav i da je naš poziv u tome da se zalažemo za jedinstvo među različitim sredinama, narodima i rasama. A kad mi je poželio dug život, odgovorila sam mu da ja jedva čekam da idem k Bogu, jer za vjernika smrt ne znači kraj života.
Dosta dugo smo razgovarali i bilo mi je jako drago što sam imala priliku za ovaj prijateljski kontakt s jednim članom Partije. Otpratio nas je do auta i na rastanku je bio vidno ganut.
Mala sestra Magdalena itekako je lucidna glede opasnosti ateističkog marksizma, ali isto tako upozorava male sestre i na antikomunizam:
Vjera se mora sačuvati. Ne može se srljati zatvorenih očiju u marksizam, zaboravljajući na njegov ateizam. Ali ljubav prema svakom ljudskom biću mora se isto tako živjeti u svoj punini. Postoji samo jedno Evanđelje, ono Kristovo: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas”.
A ako se na marksiste, komuniste i dalje gleda samo pod vidom “progonitelja vjere”, imamo i ovu riječ Evanđelja, koja je primjena one prethodne: “Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone… jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća?… (Mt 5, 43-46).
A evo i još jedne: “Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti”(1Iv 4,20).
Kako je moguće da se kršćani tako udalje od Kristova zakona, da onim što pišu i govore siju sjeme mržnje koje, osim samog sistema, napada isto tako i ljude, koje Bog sve toliko ljubi ! […]
Hoće li mi opet prigovarati da sam na strani komunizma? Prihvaćam ga samo u onome što je preuzeto iz Evanđelja: obrana siromašnih i potlačenih, zalaganje za pravedniji i bratskiji svijet…Ali oni koje me poznaju, dobro znaju da je moja vjera previše živa i moja ljubav prema Crkvi preduboka, da bih ikada prihvatila išta što može narušiti cjelovitost te vjere i te ljubavi prema Crkvi.
Izvadci iz knjige male sestre Annie, “Mala sestra Magdalena – Iskustvo Betlehema do na kraj svijeta” (fratellanza.net).